Maria Sklodowska-Curie postala je, 1922. godine, članom francuske Akademije za medicinu. Otkako je bila postavljena za profesora Univerziteta u Parizu 1906. godine, nakon neočekivane i tragične smrti njenoga muža Pierrea Curiea, pa do gorenavedenog datuma, ova naučnica je bila više puta neuspješno predlagana za članstvo u nekoliko francuskih akademija. Unatoč gnjeva dijela francuskog i svjetskog javnog mnijenja, francuski akademski kuloari navodili bi, nezvanično, brojne razloge za takav odnos prema toj ženi: a) te Maria je Poljakinja, a ovo je ipak Francuska akademija; b) te Maria zapravo nikad ništa nije ni otkrila, sve je to Pierre učinio, ili njeni asistenti, kćerke, zetovi; c) pa to što Maria radi nije zapravo nauka, to su praktične laboratorijske vježbe, itd., isl…. Svo ovo prljavo praznoslovlje Maria je ignorirala, a stalno se i čudila koliko povišenih emocija, s druge strane, poštovaoci njenoga djela unose u cijelu tu raspravu. Njoj, očito, nije bilo do akademskih mačeva, toga i perika, nego do toga da je puste da na miru stoji nad mikroskopom u svojoj laboratoriji. Kao lijepo vaspitana Poljakinja iz dobre, ali propale, kuće, prihvatila je izbor, kada je najzad došao, ne izrekavši ni riječ o tome da je akademicima trebalo ciglih šesnaest godina da shvate epohalnost njenog naučnog doprinosa. Znala je dobro ona da njeno ignoriranje naučnih osrednjaka i moralnih patuljaka ima daleko veći upliv nego bilo kakav kvaziretorički proliv.

Kada je riječ o "akademijskoj groznici", naučni i kulturni poslenici sa teritorije bivše Jugoslavije ne bi mogli biti opisani kao sljedbenici Marie Sklodowske-Curie. Otkako je prva moderna naučno-umjetnička akademija na slavenskom jugu osnovana, ako se ne varam, 1866, zaslugom biskupa J.J. Strossmayera, u nas se besmrtnici i oni koji bi htjeli da se obesmrte, stalno nešto žale glede akademija. Posebno su glasni oni koji smatraju da ih je akademijska stolica nezasluženo mašila. Tako je počivši đeneral Franjo Tuđman, u jednoj od svojih brojnih pisanija, nažvrljao kako je početkom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća onemogućen njegov izbor u tadašnju JAZU, što ju je đeneral dr. Francek kasnije prekrstio u HAZU idući stazama Poglavnika, dra Ante Pavelića. Ondašnji "titoistički i jugounitarno-masonski" akademici (M. Kostrenčić, B. Gušić, G. Novak, F. Čulinović, itd., za razliku od počivšeg đenerala dra Franceka, sve odreda naučnici svjetskog glasa i osobe od morala) tvrdili su da je Franjin naučni opus premršav da bi on sjedio u odjelu koji su ranije krasili ljudi poput Franje Račkoga, Vjekoslava Klaića, Ferda Šišića ili Miha Barade. A đeneral dr Francek se čudio kako su oni mogli tako nešto tvrditi, budući da on, iste godine kada se pokušao uvući u JAZU, bijaše prijavio svoju doktorsku tezu!!!

Zboru takvih akademijskih narikača priključila se, odskora, i redakcija Dana. U nepotpisanom tekstu Novi akademici, stara praksa, rečena redakcija oplakuje nadugačko i naširoko činjenicu da ANUBiH nije uvrstila u svoje novoizabrane članove i Mustafu Imamovića. Mustafa Imamović je, prema redakciji Dana, erudita svjetskog profila, autor desetina knjiga i stotina naučnih tekstova, gostujući profesor na više američkih i evropskih univerziteta, tvorac ogromnog doprinosa akademskoj i historijsko-pravnoj misli u Bosni i Hercegovini, dobrovoljni davalac za Bosnu i Hercegovinu, jedan od najvrednijih ljudi u Bosni.

S druge strane, ANUBiH je, prema Danima, zaparložena institucija, njene su članove nekoć birali CK SKBiH, a danas provincijalni i sitnosopstvenički interesi njenih članova. (Mislećem se čitaocu nameće pitanje - ako je Mustafa Imamović tako sjajan, a ANUBiH tako ništavna, kakvim ih portretiraju Dani, čemu onda kuknjava nad Imamovićevim neizborom?!? Nije li ANUBiH, ako stvari zaista stoje tako kao što to Dani pišu, zapravo učinila uslugu Imamoviću ovim neizborom?!?).

Na (ne)sreću redakcije Dana, činjenice potpuno opovrgavaju njihovu tužbalicu glede muka po Mustafi. Nije Mustafa Imamović autor desetina knjiga i stotina naučnih tekstova, nego dvije knjige te pregršti naučnih radova, od kojih je većina ili derivirana iz njegove doktorske radnje- -knjige ili je ušla u njegovu doktorsku radnju-knjigu kao poglavlja ili dijelovi poglavlja. Pored toga, on je objavio znatan broj publicističkih članaka te brošura, ali ako bismo takvu literarnu produkciju uzimali kao relevantnu za nečiji izbor u ANUBiH, onda u ANUBiH-u trebaju zasjesti i Mensur Osmović, Fahrudin Radončić, Nedžad Latić, Rada Đokić, Miroslav To(h)olj, Ljiljana Smajlović-Ugrica, Snežana Rakočević, Kemal Kurspahić, Smiljko Šagolj, Mladen Ančić, itd. No vratimo se Imamovićevim naučnim knjigama stricto sensu. U Titovoj i post-Titovoj pokojnoj Jugoslaviji, u kojoj je Imamović, tobož, patio zbog svoje navodne borbe za prava "muslimanskog" naroda, on je projahao i dojahao od docenture do redovne profesure na ragi od jedne u knjigu uobličene osrednje doktorske radnje. To je knjiga Pravni položaj i unutrašnji politički (obratite pažnju na Imamovićev odnos prema polusloženicama u maternjem mu jeziku!!! - N.F.) razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. godine. Knjiga ta je, neprijeporno, unijela izvjesnu svježinu u promišljanje bosanske i/ili bošnjačke historije tokom razdoblja austrougarske uprave, ali je to isto tako djelo čije najzavodljivije teze ne mogu izdržati susret sa podacima iz izvora prvoga reda. Takve Imamovićeve teze su opovrgnute u istraživajima Nusreta Šehića, Dževada Juzbašića, Iljasa Hadžibegovića te moje malenkosti, kao i drugih autora. Druga njegova knjiga, Historija Bošnjaka, čije je prvo izdanje ugledalo svjetlo dana, ako se ne varam, u Sarajevu 1997. godine, lišena je i ono malo naučnog kredibiliteta što ga je imalo ranije spomenuto djelo. To je jedna staromodna, patetična, nacionalno-marksistička i u diplomatsku historiju zaljubljena knjiga. Formalno, to je djelo bez kritičkog aparata, a autorova bibliogafska bilješka na kraju knjige ukazuje da je on prestao čitati naučnu literaturu negdje potkraj 1970-ih godina. Da je to knjiga nastala iz politikantskih namjera i u svrhu podmirivanja političkih potreba izvjesnih krugova, očito je već iz jednog od brojnih interviewa koje je Imamović dao bosanskim medijima - on očito uživa u takvoj vrsti djelatnosti!!! - u kome on veli da je promijenio naslov svoje knjige netom što se održao Bošnjački sabor u Sarajevu. Jadan li je taj historičar koji mijenja naslove svojih knjiga u skladu sa odlukama izvjesnih sabora!!! Sve to skupa ne čini jedan naučni opus dovoljan da bi neko očuvao posao na univerzitetu, a kamoli osnovu za izbor u bilo koju akademiju nauka.

Nije samo Imamovićev portret u Danima promašaj. To se isto može reći i za kratku skicu historije ANUBiH-a te trenutni grupni portret te institucije koji nam nude Dani.

Rijetko se kada sretne toliko mnogo netačnosti izrečenih sa tako malo leksema. Nije ANUBiH jedna zaparložena institucija, nego jedna od rijetkih ustanova koje su u Izetbegovićevoj i Lagumdžijinoj Bosni sačuvale moralni i intelektualni integritet.

Nije CK SKBiH nikada birao članove ANUBiH-a. U to se može svako uvjeriti, ako samo pogleda spomenicu ANUBiH-a i Naučnog društva Bosne i Hercegovine, objavljenu 1976. godine. ANUBiH je uvijek imala u svojim redovima visok procenat ljudi koji nikada nisu bili članovi pokojnog SKJ. Nije ANUBiH kriva što novinari Dana očito ne znaju ko su bili Bogdan Milanković, Hamdija Kreševljaković, Hamdija Kapidžić, Henrik Barić, Kemal Kapetanović, Miralem Džinić, Miroslav Varadin, Muhamed Kadić, Ibro Brkić, Josip Bać, Aleksander Trumić, Mahmut Bajraktarević, Muhamed Riđanović, itd. Čak i oni članovi i dužnosnici ANUBiH-a koji su pripadali nekadašnjem političkom establishmentu te SKJ bijahu ljudi od znanstvenog te moralnog integriteta te osobe koje su svojim političkim uplivom samo doprinosile institucionalnom razvoju nauke i umjetnosti u Bosni. Treba se samo sjetiti Ante Babića, Vlade Jokanovića, Vase Butozana, Branislava Đurđeva, Edhema Čame, Alojza Benca. Imali su starokomunistički političari od Đure Pucara do Branka Mikulića više izvornog poštovanja prema nauci i umjetnosti nego što ih imaju ešaloni demokratstvujuščih politikanata i skribenata što su se namnožili u Bosni otkako su u njoj započele demokratske promjene, tj. iza 1990. godine.

Pored toga što je natenane oplakala Imamovićev neizbor u ANUBiH, redakcija Dana je odlučila da pobroji imena onih koji su izabrani u "sitnosopstveničku korporaciju" znanu kao ANUBiH. Da se zadržim samo nad djelom dvoje ljudi, zaista je otužno da redakcija Dana svodi na puku činjenicu imena i prezimena djelo jednoga Ahmeda Hromadžića, čiji roman za djecu Patuljak iz zaboravljene zemlje jeste remek-djelo bosanske književnosti, ali i jedno od najljepših djela književnosti za djecu i odrasle napisanih u prošlom stoljeću. To je jedna od onih rijetkih knjiga koje su u stanju da kažu nešto i šestogodišnjem djetetu i šezdesetšestogodišnjem penzioneru. Da je, kojim slučajem, napisan na engleskom jeziku, mi ne bismo danas doživljavali oko nas histeriju oko Gospodara prstenova, Hobbita te Harryja Pottera, nego oko patuljka iz zaboravljene zemlje i njegove nesretne ljubavi. Hromadžić je ne samo veliki pisac nego je bio i veliki izdavač. On je stvorio od nekadašnjeg "Veselina Masleše" bosansko kulturno dobro svjetskog značaja. (Što će to kulturno dobro uskoro, zahvaljujući demokratskom te tržišno orijentiranom drumskom razbojništvu što se zove privatizacija, biti dokusureno, Ahmed Hromadžić ni najmanje nije kriv !!!) Biblioteke Lastavica, Logos te "Maslešin", tj. seriozni, dio Kulturnog nasljeđa duguju svoje postojanje njemu. Hromadžić je bio u stanju staviti u stvaralački pogon neizmjerni potencijal što ga je kulturno Sarajevo, nijekano i ćuškano od ekonomski te politički jačih centara u bivšoj Jugoslaviji, posjedovalo. Druga osoba koju je redakcija Dana svela na ime i prezime jeste gđa Slavica Krneta, profesorica Pravnog fakulteta u Sarajevu, izvorni pravni mislilac i žena koja pripada onoj neponovljivoj generaciji pravnika koji su svoje djelovanje započeli na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1950-ih i 1960-ih godina. Zaista je krajnje neukusno da se, u isto vrijeme kada se nariče i navida o "zulumima" nanesenim rečenome Mustafi, djelo Hromadžićevo, Krnetino te ostalih osoba pobrojanih kao izabranih u "sitnosopstveničku korporaciju" implicitno proglašava bezvrijednim ili manje vrijednim nego što su to Mustafe Imamovića knjige, članci, brošure, govori pred vijećima intelektualaca, posmrtni govori kepecima iz Udbe, privatne monografije o penzionerima sa Doldertala, interviewi, itd. Spomenuo sam Hromadžića i Krnetu ne samo zato što nešto znam o njihovom djelu nego i zato što se te dvije osobe mogu ubrojati među rijetke sljedbenike etičkog učenja Marie Sklodowske-Curie u Bosni te na Balkanu. I Hromadžiću i Krneti davno je bilo mjesto u ANUBiH-u. No, oni od toga, namjernog ili nenamjernog, zaborava nisu pravili izborni karneval. Oni su radili na onome što ih je učinilo velikim, tiho i nenametljivo. Djelo ljude čini velikim, otrcana je mudrost koju, izgleda, u Bosni treba ponavljati.

I kada smo već kod bosanske historiografije, bilo bi krajnje vrijeme da redakcija Dana shvati da se bosanska historiografija ne svodi na tri imena pretplaćena na hvalu i samohvalu (Mustafa Imamović, Srećko M. Džaja, Dubravko Lovrenović) te na jedan dežurni objekt opadanja i objeda (Enver Imamović), nego da je riječ o jednoj mnogo bogatijoj i kompleksnijoj naučnoj disciplini. Da su se njeni članovi potrudili da pročitaju išta što je u toj historiografiji stvoreno, umjesto da krpataju znanje o njoj iz usputnih razgovora, ne bi im se desilo da potpuno ignoriraju smrt svjetski priznatih učenjaka kao što su Adem Handžić te Avdo Sućeska, da pojma nemaju da se u martu 2001. godine navršilo punih trideset godina od prerane i tragične smrti Hazima Šabanovića, čovjeka koji je svojim prvim objavljenim člankom ušao u Panteon svjetske osmanistike, da ni slovom ne poprate održavanje simpozijuma u ANUBiH-u posvećenog djelu Nedima Filipovića, jedinog izvornog poliglota, uz Rikarda Kuzmića, što ga je Bosna dala te osmanista, islamista i filologa kome je mjesto bilo za katedrom u Parizu, Beču, Oxfordu te u dva Cambridgea, onom u Engleskoj te onom u Massachusettsu, da se potpuno ogluše o pojavu knjige Ahmeda S. Aličića o autonomnom pokretu u Bosni 1830-ih godina, koja revolucionarno mijenja sliku bosanske i bošnjačke prošlosti tokom osmanske vladavine, itd., isl…

A što se Mustafe Imamovića tiče, on još uvijek ima šansu da uđe u ANUBiH, i u svaku drugu akademiju, čak i francusku. Samo treba Allaha dragog džellešanuhu da zamoli da mu podari još četrdeset godina života. Kad mu to Allah svemogući i samilosni zagarantira, onda Mustafa treba kupiti pregršt olovaka i bilježnica te otići u neki arhiv. Arhiv Bosne i Hercegovine bi mu bio sasvim naruku. Onda gospodin akademik in spe treba tamo zasjesti, ispise praviti iz građe pa onda pisati knjige koje dovode do akademijske stolice. Jer bez zicflajša nema ulaza niti u jednu akademiju na svijetu!!!

P.S.

Redakcija Dana krstila je Mustafu Imamovića jednim od "najvrednijih" ljudi u Bosni i Hercegovini. ANUBiH je počinila težak zločin, prema redakciji Dana, što je odbila da prizna Imamovićevu "vrijednost". Volio bih da mi redakcija Dana objasni zašto bi Mustafa Imamović bio vredniji čovjek od, naprimjer, rahmetli hadži Rabija-hanume Numanagić koja je običavala dati više od 90% svoje penzij(ic)e na ishranu napuštenih mačaka i pasa u Sarajevu??? Kada je, nedavno, moj poznanik matematičar Sergiu Klainerman izabran u Francusku akademiju, u obrazloženju povodom njegovoga izbora nije pisao da Francuska akademija smatra Klainermana "vrednijim" čovjekom od Georgea Roussosa, vlasnika dvije ćevabdžinice u mjestu gdje Klainerman živi. Francuska akademija je izabrala Klainermana u svoje redove, navodeći njegov "…spektakularni doprinos u razvoju jedne rigorozne matematičke teorije što pruža protuprimjer Einsteinovoj pretpostavki u vezi sa prirodom prostora i vremena, kao i za njegove druge radove na polju hiperboličkih sistema…".