Ne može se za Sarajevo reći baš da je beba u povoju. Ali da boluje od dječijih bolesti - boluje. Pogotovo kada je riječ o tzv. pelenskom osipu (ko ima djecu, zna od čega se isti pojavljuje, ko nema - saznat će), kojem u konkretnom slučaju ne može pomoći nikakva krema sa puderom. Vidi se to svakoga puta kada nam u goste dođe neko ko asocira na vremena kada smo se kleli kako možeš uz magistralu u autu zanoćiti a da ti niko ništa ne uradi. Sad, da li nama nedostaje magistrala ili štagod drugo, ko će to znati, ali je manifestacija na kojoj glumci, pevači ili pjevači u jednom trenutku kažu "nismo se dugo vidjeli, drago moje Sarajevo" redovno puna k'o šipak.

O svršavanju na svaku bravurozu istih, nekom drugom prilikom.

Helem nejse - došao nam je opet frontmen rock grupe koju su prvo slušali naši roditelji, pa onda mi, pa je sada već slušaju (ili će je sigurno slušati) naša djeca. Došao, odsvirao i otišao. I neka mi ne zamjere profesori latinskog (i oni koji ovaj mrtvi jezik poznaju), ali se prethodna rečenica u njegovom slučaju na jezik poslovica starih Latina može prevesti samo kao - Veni, vidi, vici. Jer, Narodno je pozorište i ovoga puta bilo malo da primi sve one koji su željeli vidjeti njegovo ukazanje. Prvo zato jer je organizator koncerta, direkcija budućeg muzeja Ars Aevi, za ovaj muzički doživljaj u salu pustila samo one koji su imali pozivnice. Ostali su mogli: a) da pate, b) da pričaju kako na koncert ne bi ni otišli radi patriotizma, i c) da im bude sasvim svejedno.

A malo je bilo takvih. Mislim, ovih pod c.

Sam oratorij Cuore tollerante ili Tolerantno srce, koje je ujedno i prvo muzičko djelo u umjetničkoj kolekciji Ars Aevija, napravljeno je na narudžbu Katoličke crkve, a inspirisano slikama koje je izabrao i u film složio Oliviero Toscani. Kako kaže autor, ono je djelo koje, poput propovjednika u crkvi ili džamiji, daje temu, zatim je razvija i onda pruža pogled u budućnost. Gudači, hor, tipični bugarski glasovi na sarajevskom su koncertu praćeni glasom tunisko-francuske pjevačice i pjevačice iz Makedonije, a sve umotano u zvuk truba Orkestra za svadbe i sahrane.

Ali je, da bi se sve to čulo, trebalo prvo saslušati govoranciju političara koji nam je sa papira pročitao svašta nešto što je teško zapamtiti sve i da hoćeš (a malo ko hoće). Jedino je bljesnuo trenutak kada se spomenulo neizbježno ime Danisa Tanovića, kojeg sada strpaj u sve što imalo miriše na kulturu ili ti jadna majka. Pa onda prevod na engleski za strane prijatelje, a onda "otpočima šiz".

Sa obje strane publike ulaze trubači. Kako ono puhne, tako se tebi sve dlake na tijelu naježe. Zna to kompozitor. Nije on budala. A pušu - voda gori. Pa onda posjedaju, pa usred narodnog veselja ulete violine i čela. Taman te jeza prođe a ono muški hor, pa Bugarka, pa sve tako, malo se ježiš, malo se odježiš, i, onda, ulazi on, u bijelom odijelu. Aplauz pokriva i trube i ozvučene gudače i ozvučene pjevače. Vožd je stigao. Njemu je, sve se nešto čini, neprijatno. Svirucne na gitari, a svima drago. Isto mu je tako neprijatno i kada se nakon koncerta prolomi aplauz iz punog partera, prepunog balkona, nakrcanih loža i elegantno pljeskanje iz svečane lože. Hoćemo još - traži publika kojoj nikad dosta i koja nikako da shvati da je ovo "ozbiljna muzika" a ne nekakav rock koncert pa da pjevače vraćaš da još nešto odsviraju. Doduše, možda je sve nas povuklo ono pred kraj kad zagrmi Šta ima novo kod tebe, jedno te isto kod mene, samo na talijanskom. Cupkalo se, bogami, čak i tamo gdje se k'o fol došlo iz službenih razloga.

I sad, eto opet materijala za priču je li se trebalo bojkotovati ili nije, je li smrad ili nije, ko je kriv a ko nije, i tako unedogled. Ono što je istina i samo istina jeste činjenica da oratorij koji slavi tolerantnost zvuči, brate, dobro, predobro. Mnogo bolje od tc-tc-tc trideset devet sa dvaaaaaa, koje zagrmi skoro svaki put kad staneš kraj kakvog BMW-a (crnog) na semaforu. Jest da smo to sve čuli, ali, majku mu, svaki put zvuči drugačije. A i velika je umjetnost tolike godine živjeti od istih stvari. I to živjeti dobro.

Za kraj, anegdotica: nakon što su malo svirali, čovek u belom odelu odlučio je predstaviti svoj orkestar. Pa kaže ovako: moji gudači su iz Sarajeva, moj hor iz Beograda, moje pjevačice iz Bugarske, Makedonije i Tunisa. Gospodin sa fotoaparatom, koji je tu očito po službenoj dužnosti, nije odolio: "A odakle si ti?" Niko ga nije čuo. Pljeskali smo. (V. Seksan)

Zašto kod nas sadašnjost izgleda kao najlošija projekcija budućnosti smišljena, naravno, u mračnoj prošlosti!? Kad je nekadašnji direktor sarajevskog Narodnog pozorišta Muhamed Karamehmedović na sve strane, uglavnom s pravom, optuživan da je kadar SDA i da "plete vunicu" sa onima koji imaju tajne fondove i njima kroje nacionalističko-romantičku kulturnu politiku, niko nije mislio da će stvari nekoliko godina poslije toga izgledati mnogo strašnije nego za "Karamele". Priča je danas neprovjerljiva, jer je njezin drugi akter teški bolesnik na rehabilitaciji od posljedica moždanog udara, ali tim više postoji obaveza da se ispriča: Negdje 1998, u vrijeme procvata dramatizacija (uglavnom prepisanih od hrvatskih autora) Hasanaginica (drama, balet, opera,) kojima se "budila" nacionalna svijest u kulturi Bošnjaka, tadašnji direktor pozorišta, vispreni Trebinjac, koji se u komunikaciji najčešće koristi svim mogućim "folovima", dobacio je naglas, u tada najposjećenijoj kafani u gradu, potpisniku ovih redaka: "Samo ti piši protiv nas; pis'o - ne pis'o, mi imamo pare za svaki projekat i radimo ga tako da ljudi osjete da je to Narodno pozorište i da se u njemu događa nešto grandiozno."

Nesklon vaninstitucionalnim fondovima i mitomansko/grandomanskim konceptima, nasmijao sam se i htio nešto uzvratiti, ali mi je partizanski mitraljezac iz II svjetskog rata prišao i šapnuo na uho: "Samo da znaš, Hadžihafizbegović mi je nudio pare da uđe na veliku scenu Narodnog. Kazao sam da je to što on radi gebelsovski i da to nikad neću dozvoliti."

Vijest da je u prošli četvrtak u Narodnom pozorištu održana predstava Kijametski dan i da je, uza svu svitu "bošnjačkih velikodostojnika" (Izetbegovići - otac i sin, Timur Numić, Nedžad Branković i ostali obožavatelji i poznavaoci teatra), na velikoj sceni dobila i plaketu SDA, možda i ne bi bila skandal sama po sebi da nije činjenice da je to, po definiciji, najvažnija teatarska kuća u državi. Autor predstave Emir Hadžihafizbegović jeste jedan od naših ponajboljih glumaca u historiji, ali njegov politički background je opasni primitivni nacionalizam koji smeta i onima koji isto jesu nacionalisti, ali imaju barem minimum estetskih kriterija.

Otkud takvo Narodno pozorište? Kako je moguće da iz noći u noć igraju predstave Hadžihafizbegovića, jeftini kič Sulejmana Kupusovića, pa onda Goran Bregović pokuša ući u Sarajevo na velika vrata? Ne treba zaboraviti da je Bosna, kako je rekao njezin jedini književni nobelovac, "zemlja u kojoj je u svakom trenutku baš sve moguće". Ali, zašto na taj način? Zašto je naš teatar, uz par časnih izuzetaka, uglavnom okupljenih oko Kamernog teatra 55, skupina sujetnih sitnosopstvenika koji su napravili simbiozu između vlastite pohlepe za titulama i sitnog ćara?

Sasvim je logično da su glavni protagonisti i manekeni takve politike u osnovi slične šićardžijske psihologije kakve su i Hadžihafizbegović i Bregović - uz priznanje prvom da je bio na pravoj strani u vrijeme kad se drugi solidarizirao sa onima što su klali i palili. Sve dok je moguće da direktori drama i pozorišta u novinama pričaju jedno, onda urade drugo, pa kao treće demantiraju da su išta rekli i optuže novinare za laž, naše će Narodno pozorište biti minijatura Andrićeve definicije sa apsolutno negativnim predznakom. Teatar apsurda sa tužnim završetkom. (A. Burić)

Mandolina kapetana Corellija (Captain Corelli's Mandolin); režija: John Madden; glavne uloge: Nicolas Cage, Penelope Cruz, Christian Bale, David Morrissey, John Hurt; SAD, 2001.

Italijani su ponovno napali Grke. Prošli put to su uradili u vlastitoj iliti režiji Gabrielea Salvatoresa kada su se 1991. godine iskrcali u proslavljenom filmu Mediteraneo. Deset godina poslije to isto rade uz pomoć redatelja Johna Maddena, proslavljenog po filmu Zaljubljeni Shakespeare. Madden u invaziju na grčki otočić vodi Nicolasa Cagea, u ulozi kapetana Corellija. Ovaj, opet, ne ide nigdje, pa ni u rat, bez mandoline. Kao artiljerijski oficir, Corelli do podne sa vojskom vježba ispaljivanje iz topova, a od podne pjeva arije. Sve njegove tobdžije su operski pjevači. Grcima ta njihova sklonost ka muzici ne znači ništa. Oni ih tretiraju okupatorima i, za razliku od drugih filmova sa okupacijskim temama, u brk im kažu šta misle o njima. A to što misle nije respekt. Čak neće otok da predaju nekom koga su na početku rata namirili u Albaniji. Traže Nijemce. I dobiju Nijemce.

U to natezanje između Grka rodoljuba, Italijana koji bi da ih okupiraju sve sa pjesmom i Nijemaca koji, kako i dolikuje tom dobu Drugog svjetskog rata, i jedne i druge gledaju odozgo a uz to im nije do pjevanja, Madden nasilu pokušava uglaviti ljubavnu priču. Ona bi se trebala desiti između raspjevanog Cagea i mlade doktorove kćeri Pelagije. Penelope Cruz se, sa svojim južnjačkim predispozicijama, ubila za ulogu Pelagije i raspjevani italijanski kapetan koji joj se useljava u kuću nije joj mrzak. Ali, ona je prije invazije imala svog đuvegiju, Grka, koji, kao grčki partizan, nije uopće glup frajer iako ne zna čitati i pisati.

Tako se Madden u ovom filmu, sa podjednako ozbiljnim namjerama, uhvatio ukoštac sa dva trokuta i ostao raščerečen među njima. Onaj između Grka, Italijana i Nijemaca, na jednom nivou, i Pelagije, njenog đuvegije i raspjevanog Cagea, na drugom, što mu je, opet, podjednako uzelo vrijeme. Film je tako morao razvući na debela dva i po sata. Taj pokušaj temeljitosti u razradi oba nivoa je za posljedicu imao bljedilo istih. Sama ratna priča koja se tek zakuhala nakon kapitulacije Italije i njemačkog pokušaja da razoruža Italijane je mogla biti daleko snažnija da je bici među njima dato više prostora. Italijana se najlakše riješiti ako ih sve strijeljaš, što je Madden i učinio. Ona ljubavna dimenzija filma je nešto idealnije riješena, samo ne dovoljno da bi ženskoj publici izmamila uzdah. A kamoli suze. (N. Džanko)

U Bihaću je ljeto baš ljeto. Imaju i plažu, i kupače, i skakače. Nađe se i komaraca da te ugrizu dok gledaš noću osvijetljenu Unu u kojoj plivaju pastrmke k'o iz najboljih ribarskih laži. Ono što Bihać nema, a stvarno svašta ima, jeste pozorište. Počeli su oni graditi neko prije rata, ali je ono dočekalo samo da se zgotovi zgrada. Utom će belaj, pa sve ostavljeno za neka bolja vremena. Završio rat, ali bolja vremena nikako da dođu. Pa se neko dosjetio da organizuje Bihaćko ljeto - kulturnu manifestaciju na kojoj se okupe sva pozorišta iz cijele BiH i igraju predstave željnoj krajiškoj publici.

Ovogodišnje Bihaćko ljeto je taman negdje na sredini. Planirano je da se odigra ukupno 17 predstava. Vrata su otvorena i brojnim bh. pozorištima, ali i pozorištima iz Hrvatske, pa čak i Turske. Planirana je promocija knjiga, otvaranje izložbi, kulturni susreti… Vole glumci u Bihać. Prvo zato jer ih Bihać uvijek lijepo dočeka, a onda i zato jer je uvijek puna sala, što baš i nije slučaj u svim teatarskim kućama. O Uni, regati, raftingu, pastrmki (i ostalom) da se i ne govori.

Ono što jeste mana festivala je to što je više revijalnog a manje takmičarskog tipa. A takmičenja, barem među pozorištima, fali, kažu. Čini se da je sada sasvim dovoljno iskustva u organizaciji da bi se mogla uvesti i ova klauzula. Pa da se Djevojka sa Une, koju dobiju predstave kao hvala na učestvovanju, pretvori u štagod konkretno. Ali je i tu opasnost da to "konkretno" ne bude cirkus kao u jednom drugom bh. gradu i festivalu takmičarskog tipa. (V.S.)

Na međunarodnom dječijem i omladinskom teatarskom festivalu Multikids, koji je prije nekoliko dana završen u Beču, izuzetan je uspjeh postigla sarajevska glumica i rediteljica Hasija Borić. Ona je na bečkom festivalu sa grupom bosanske i austrijske djece inscenirala predstavu Šta se dogodilo u tramvajskoj liniji D, inspiriranu popularnom knjigom Stilske vježbe francuskog pisca Raymonda Quenneaua. "Komad sam inscenirala dvojezično, kako bi bio pristupačan i bosanskoj i austrijskoj publici", kaže Hasija Borić, koja se, inače, ovih dana vratila sa velike turneje po Sjedinjenim Državama, gdje je u Chicagu, Louisvilleu, Seattleu i Washingtonu igrala svoju cabaret predstavu Majka Nuru počesto izruži. (D.H.)