e znam što bosanskohercegovački političari ovih dana čitaju, čemu dopuštaju da uniđe u njihovo vidno polje, čime dodatnim okupiraju svoju dragocjenu pažnju, koja je dominantno, ako ne i stopostotno zabavljena kombinacijama i kalkulacijama: tko s kime protiv koga ima bolje šanse na izborima... A ako im refleksi za životnu stvarnost nisu potpuno zamrli, već i najpovršnije listanje dnevnih novina moglo bi ih veoma uozbiljiti.

Evo jednoga primjera. Rijetko se može u rutinski popunjavanoj protokolarnoj rubrici novina naći alarmantnija dijagnoza od one koju smo ovih dana mogli pročitati u kratkoj vijesti o oproštajnim susretima Hansjorga Kretschmera, dosadašnjega šefa delegacije Evropske komisije u Bosni i Hercegovini. Čovjek je ovdje proveo dosta vremena, ponašao se prijateljski i konstruktivno, pa ako na odlasku izražava takav stupanj zabrinutosti, da poručuje kako odlazi kao pesimist, onda njegov pesimizam sigurno treba shvatiti ozbiljno i dobronamjerno. U svakom slučaju, ne onako površno i svisoka, kako nam uobičajeno na kritičke i pesimističke opservacije odgovaraju svi mogući strani i domaći utilitaristi i pragmatičari, koji, samo zato što je njima dobro, nemaju moralne inteligencije ni socijalne imaginacije da shvate kako to nije dobar ni dovoljan razlog za ikakav optimizam - o dobromu ukusu da i ne govorim - u odnosu na život ogromne većine stanovništva u ovoj zemlji, a još manje u odnosu na mogućnost popravljanja toga stanja.

Što, dakle, kaže Kretschmer na odlasku? To vrijedi citirati u cjelini: "Nedostatak inicijative, pomanjkanje interesa, rezignacija ljudi spram katastrofalne ekonomske situacije podsjećaju me na osamdesete godine prošloga stoljeća, na socijalističku atmosferu. Zato odlazim iz Bosne i Hercegovine kao pesimist."

Ove kvalifikacije padaju jedna za drugom kao udarci malja: nedostatak inicijative, pomanjkanje interesa, rezignacija... Ne treba imati neko posebno znanje o društvu pa znati da ove ocjene - kad su točne - signaliziraju postojanje onih najopasnijih, strukturalnih poremećaja, koji kapilarno zalaze u najdublje socijalne i psihološke zone, i koji se najteže i najsporije otklanjaju.

Mršava bilanca Alijanse za demokratske promjene, koja se i ne sastoji toliko u slabim učincima (jer je, ruku na srce, bilo i premalo vremena za neke spektakularne rezultate), koliko u obeshrabrujućoj činjenici ovoga otužnoga i defraudantskoga načina na koji se cijela ta komparserija na naše oči raspada a da ništa ozbiljnije nije ni poduzela na korjenitom preokretanju procesa o kojemu govori Kretschmer, ta, dakle, bilanca svjedoči da je kod nas zapravo svejedno koja će partija, koja tzv. politička opcija uzeti vlast. Radi se o tomu hoće li početi prevladavati politički racionalitet, kojega ni u Alijansi - to se sad pokazuje u svoj golotinji - nije bilo mnogo više nego u nacionalističkih prethodnika; onakav novi politički racionalitet, koji bi za Bosnu i Hercegovinu posve iznova sastavio ono što se na Zapadu naziva agenda, dnevni red prioriteta, zadataka, elementarnih vrijednosti.

Za to su - prije svega i najpreče - potrebni drukčiji ljudi. Suštinski vedri, iznutra slobodni ljudi, koji će imati hrabrost za stvaralačke kompromise, ali i lucidnost da prepoznaju one trule, i da ne pristaju na služenje njima. Ljudi koji ne shvaćaju previše ozbiljno sebe, svoju osobu, svoju karijeru, nego više socijalnoga erosa nalaze u javnim, javno provjerljivim učincima i u općemu dobru. Uz ovaj malo neuobičajeni opis ide, zapravo, slika onoga što se trivijalno zove - pravi politički lider. Do današnjega dana Bosna i Hercegovina takvoga ni takvih nije imala. A da ih ne možemo ni očekivati u dogledno vrijeme, dobro nam ilustriraju stranačke i kandidatske liste koje se ovih dana užurbano pripremaju. Sve je na njima staro i isluženo, već viđeno i iskušano. A ono što se nudi kao novo - to je tek slika potpune političke perverzije. Treba li tražiti slikovitijega primjera od nove stranke "mladoga" Jadranka Prlića! Međuvrijeme od skandaloznoga ratno-nacionalističkog angažmana u prvoj polovici 90-ih taj krvavi klaun naše političke scene preživio je zakukuljen u postvašingtonsku i postdejtonsku, pa onda i u Alijansinu čahuru "političke korektnosti", da bi sad počeo propovijedati neku novu vrst zajedništva i puta u Evropu. Vjerovat mu je taman k'o u nevinost umirovljene prostitutke!

Kako, dakle, nedostatak inicijative, pomanjkanje interesa, rezignaciju preokrenuti, obrnuti taj regresivni trend u smjer stvaralački, i je li takvo nešto u ovakvoj Bosni i Hercegovini uopće moguće? Citirani Evropljanin kaže i ovo: "Sve dok se ne dogode promjene u mentalitetu ljudi ovdje, dok ne postanu svjesni stvarnosti, neće biti izgleda za bolju perspektivu za Bosnu i Hercegovinu." Kad bi Kretschmer i u ovoj stvari bio u pravu, kao što je, nažalost, u pravu s ocjenama našega socijalnopsihološkoga stanja, odgovor bi bio zastrašujući: nikad! Izgledi za političke promjene, međutim, ne mogu se objašnjavati nikakvim mentalitetom, još manje njegovom promjenom. Ako se o mentalitetu uopće u ovom kontekstu može ozbiljno govoriti, onda je on podložan vrlo sporim promjenama u tzv. procesima dugoga trajanja. No, to je samo floskula, kojoj stranci u Bosni veoma često vole pribjegavati, odustajući od ozbiljnijega analitičkog napora baš u onoj točki u kojoj bi on tek trebao započeti.

Nisu, naime, mogućnosti političkih i socijalnih promjena u nas ovisne o promjeni mentaliteta, već, prije svega, o promjeni političkoga okvira. Zemlja s tako apokaliptično razorenim socijalnim strukturama, kakva je poslijeratna Bosna i Hercegovina, te ugurana u takav disfunkcionalan politički okvir kakav je dejtonski, koji zapravo sada već samo perpetuira etnicističku političku svijest kao najgori mogući obrazac za Bosnu i Hercegovinu, takva zemlja ne može ni postati pozornicom promijenjenoga "političkog mentaliteta". To uši stranaca, koji službuju ovdje, nikako ne vole čuti. Ali, takvu ocjenu redom izriču i svi neovisni duhovi iz svijeta kojima je uopće još stalo da razmišljaju o Bosni i o Balkanu. Veseli paradoks dogodio se, naprimjer, nedavno, kada je George Soros primao upravo nekakvu dejtonsku nagradu. Precizno i nedvosmisleno, on je tom prilikom izgovorio najžešću moguću kritiku Dejtonskoga sporazuma, rekavši da mu je najveća mana što je - neizvodljiv.

Budući je definitivno jasno da se bezrazložno nadati od međunarodne zajednice da će ikad učiniti i najmanji aktivni korak u pravcu mijenjanja, a kamoli "ukidanja" Daytona, a pošto je dejtonski okvir na politički, ekonomski i svaki drugi način mlinski kamen o vratu svima u Bosni i Hercegovini (pa i onima kojima je postao novo Sveto pismo, to jest - vlastima Republike Srpske), ultimativna je potreba, pravi bosanski to be or not to be, da se pojave novi ljudi i nove političke strukture, koje će, rukovođene isključivo spomenutim političkim i životnim racionalitetom, znati pronaći i opći i partikularni interes u promjeni i funkcionalnom pojednostavljenju te neizvodljive političke okamine, i koji će Bosnu i Hercegovinu povesti smjerom udaljavanja od rezignacije, pomanjkanja interesa i nedostatka inicijative.

Arhiva Dani
263