Poslanici Skupštine Kantona Sarajevo na posljednjoj sjednici iskazali su nevjerovatan stepen neodgovornosti i bahatosti. Iako su znali da je jedna od tačaka dnevnog reda i davanje naziva velikoj sportskoj dvorani Centra Skenderija po Mirzi Delibašiću, njih čak 11 nije uopće bilo prisutno na sjednici Skupštine koju ukupno čini 35 poslanika. Još strašnija od ovog podatka bila su objašnjenja koja su se mogla čuti nakon što je predsjedavajući Miro Lazović uradio jedinu dobru stvar i prolongirao odluku za narednu sjednicu. Naime, u ime SDA, sin Oca nacije u penziji, Bakir Izetbegović, najavio je da će njegova stranka biti uzdržana kod glasanja jer se Islamska zajednica ne slaže sa ovim prijedlogom!? Argumentirajući kako je Centar Skenderija jedina veza sa porušenom Skender-pašinom džamijom, Islamska zajednica je još ranije pokušala ubijediti javnost kako će to što sportska dvorana neće dobiti Kinđetovo ime spasiti uspomenu na dobročinitelja Skender-pašu. Kao da se čitav kvart i jedna gradska ulica također ne zovu po istom čovjeku i kao da će termin "Skenderija" dekretom, preko noći, biti zabranjen za upotrebu i kao da će i ulica i kvart dobiti Delibašićevo ime, i kao da ćemo više pamtiti Skender-pašu ako zaboravimo Mirzu!? Priklanjajući se ovim argumentima, Izetbegović i njegova stranka su, po ko zna koji put, pokazali nevjerovatno odsustvo sluha za bilo šta osim njihovih sitnih interesa, u što spada ponovno predizborno slizivanje sa Islamskom zajednicom. U tome su imali svesrdnu pomoć odsutno-bezobraznih poslanika iz drugih partija kojima je ispod časti da se bakću sa tričarijama kakve su uspomene na Skender-pašu i Mirzu Delibašića.

Napadati Sejfudina Tokića zato što je, kao predsjedavajući Doma naroda BiH i parlamentarac, od 14 mjeseci čak četiri proveo na putu van BiH, besmisleno je. Posao predstavnika Parlamentarne skupštine BiH, a to Tokić jeste ma šta ko o tome mislio, i jeste da zastupa interese ove države kod međunarodnih institucija i organizacija, kao i da razvija saradnju sa parlamentima drugih zemalja. Pričati kako su troškovi putovanja bh. parlamentarnih delegacija skandalozni može se jedino ukoliko bi se utvrdilo da države slične BiH nemaju tih troškova i da njihovi parlamenti nikoga nigdje ne šalju o trošku poreskih obveznika. Skandalozno je to da su bh. parlamentarci uspjeli za četiri mjeseca potrošiti skoro 100.000 maraka više nego što je planirano. Grozno je što su premašene maltene sve stavke potrošnje, uključujući čak i reprezentaciju. Ali, uz poraznost činjenice da se predstavnik BiH sa svojim kolegama po svijetu sporazumijeva ili rukama ili uz pomoć prevodilaca, ubjedljivo najgora stvar u ovom rasipništvu državnog parlamenta jeste to što je Tokić naplatio dnevnice za svoje prošlogodišnje putovanje u Strasbourg iako mu je Vijeće Evrope platilo putne troškove. Tih 756 KM dnevnica je mizerna cifra, ali je mizernije na ovaj način izigravati povjerenje onih koji su ga izabrali i varati državu koja ga još i plaća.

Kuvajćani su došli u Zenicu, u prvoj postavi, ali njihovi suvlasnici iz Federalne vlade kao da su opet imali neka preča posla. Možda su gledali fudbal. Ili pravili predizborne kadrovske kombinacije. Ne zna se. Još se ne zna. Saznat će se u oktobru. Samo, izgleda da Kuvajćani više neće čekati na nove predizborne igre. "Mi smo ovdje izgubili 25 miliona KM za tri godine. Na sljedećim izborima nas neće biti u BiH, nama je svega preko glave i nećemo biti ovdje. Mi vašoj vladi trebamo zbog izbora, a ne zbog investicije", ogorčeno je govorio u Zenici Naser Al Mari, predsjednik Upravnog odbora BH Steela. Al Mari je u ime Kuvajtske investicione agencije najavio da će Kuvajćani napustiti BiH i pozvati za sobom i druge strane investitore. Federalnim vlastima je napokon javno rekao istinu: nećete kupovati socijalni mir našim parama. A upravo je kupovina socijalnog mira bila glavni motiv ministra industrije Hasana Bećirovića tokom nedavnih pregovora sa sindikalistima BH Steela oko sudbine hiljada radnika. Bećirović je pristao na povišicu na račun obrtnih sredstava preduzeća. Pristao je i na povećanje naknade za radnike na čekanju na račun sredstava koja su bila predviđena za razvojni podsticaj industrije. I kupio mir, ali zakratko. Sindikalisti su najavili da će već od sutra tražiti smjene odgovornih u federalnim vlastima, ali Kuvajćani su rekli da neće čekati. Objavili su gdje će biti i kada polazi njihov avion. Oni se vraćaju u svoju bogatu zaljevsku zemlju, a neka Federalna vlada i federalni sindikalisti lažu nekog drugog da može biti povišica na račun - gubitaka.

Esad Bešić je mlad 34 godine. Po zanimanju je građevinski poduzetnik. Živi u Kozarcu. Tamo je sanjao nekad, prije deset godina, da napravi bazen. Ovih dana njegov san postaje java, a bazen se počinje zvati olimpijskim. Nema građanina olimpijskog a uz to i glavnog grada ove države koji neće zažaliti što u Sarajevu nema niti jednog Esada Bešića, što nema niti jednog poduzetnika sa snom koji bi uradio nezamislivo: napravio olimpijski bazen. Neugodnom osjećaju zavisti ipak nema mjesta. Od sinonima za genocid i ratni zločin, Kozarac je postao naziv za želju Bošnjaka za povratkom na prag makar i srušene kuće, a, evo, postaje i mjesto iz kojeg će jednog sretnog dana u budućnosti stizati šampioni ove zemlje u plivanju. Na zlurade komentare tipa "šta će Kozarčanima bazen kada ne znaju plivati", Bešić odgovara planom da za koju godinu, pored bazena, izgradi teniski teren. Pa, bujrum, ko ne zna i neće da nauči plivati, neka se prihvati reketa. Ova atipična, nebosanska, ambiciozna priča o viziji jednog čovjeka i njenom ostvarenju bez čekanja na pomoć države, stranke, donatora i međunarodne zajednice garantira da bezvoljnost, korupcija, lopovluk i mržnja ipak nisu u potpunosti ovladali ovom zemljom.

U prvo vrijeme svog mandata Mugdim Herceg je zaista ličio na nekoga ko zavređuje funkciju kantonalnog guvernera. Ali kako svaka vlast, valjda, neminovno kvari ljude, tako je i Herceg počeo gubiti bitku sa bremenom fotelje u kojoj sjedi. Možda se u njegove zasluge može upisati inicijativa pred Ustavnim sudom Federacije koja je rezultirala poništavanjem skandalozne odluke prethodnog saziva Skupštine Zeničko-dobojskog kantona zbog koje je budžet tog kantona oštećen za preko osam miliona maraka. Možda je Herceg pravi borac protiv korupcije jer je najavio rat ekonomskoj mafiji. Ali sve to mu ne daje za pravo niti opravdava komociju sa kojom se sa pozicije moćnika u izvršnoj vlasti obratio sudovima i tužiteljima: "Koliko je borba teška pokazuje primjer da je naš inspektor dobio batine u Kaknju od gazde radnje kojeg je zatim sudija za prekršaje kaznio sa 50 KM za narušavanje javnog reda i mira. Zato ćemo od suda i tužilaštva zatražiti da drukčije razmišljaju." Prvo, ako je već problem nasilni gazda, svakako nije do predsjednika ZDK da licitira sa kaznom koju je trebao dobiti za nasilnički gest. Ako smatra da zakon ne valja i da je preblag prema siledžijama, ko mu uskraćuje pravo da inicira promjenu zakona. Ipak, najgore je došlo na kraju: najava zahtjeva sudovima "da drugačije razmišljaju" možda je bila primjerena komunističkom sistemu i možda je tada predsjednik Nečega i mogao nazvati sudiju i tražiti da "drugačije razmišlja". Možda se to moglo desiti i u poratnom, SDA sistemu. Više ne. Nikada. Ili je to, pak, najava nečega što će se opet dešavati ako Herceg opet bude guverner nakon izbora?

Hitnom intervencijom premijera Kantona Sarajevo, na račun Sarajevo Film Festivala uplaćeno je 100.000 maraka, čime će posljednje pripreme za (još uvijek) najrelevantniju smotru ove vrste od Slovenije do Makedonije, pa i šire, biti moguće. Nakon skoro godinu dana natezanja Mire Purivatre sa federalnim ministrom kulture Mujom Demirovićem, o čijem bolovanju se zna više nego o radnom angažmanu, i bossom za kulturu u Sarajevu i okolini, autorom "Željine" pjesme, rediteljem, pozorišnim koupraviteljem i piscem, Gradimirom Gojerom, direktor SFF-a je još jednom dobio potvrdu da je njegovo vjerovanje obećanjima da će finansiranje festivala biti sistemski riješeno, naivno u onoj mjeri u kojoj je Gojer, prosto, bezobrazan. Iako SFF, što valja istaći, tek nešto oko četvrtine troškova pokriva od državnih para, upravo ta država (Federacija, Kanton, pa i Grad, sasvim svejedno) čini sve da od SFF-a ostane lijepo sjećanje. Već ove godine, zbog neispunjenja obećanja, u Sarajevo neće stići zvijezde poput Sharon Stone, Roberta De Nira ili Bena Afflecka, neće biti ni još jednog otvorenog kina, uposlenici Festivala će životinjski raditi za platu kakvu imaju Gojerovi kuriri ili za nekih sedam-osam posto honorara isplaćenog Đeli Jusiću za uglazbljivanje ministrovih pjesničkih akrobacija… SFF je postao nešto kao privatni rat Mire Purivatre za bolje Sarajevo, a svi oni koji će se ipak doći slikati na otvorenju čine sve ne bi li nestao razlog bolesti njihove sujete i dokaz da neko može sve što oni ne znaju, čak i sa pedeset posto obećanih sredstava.

U junu prepunom fudbala, u atmosferi u kojoj bh. ljubitelji sporta mogu birati hoće li navijati za Tursku, Brazil ili Njemačku, stigla je vijest o uspjehu onih koji su već navikli osvajati sve što se osvojiti može: odbojkaši Spida iz Sarajeva treći put zaredom osvojili su titulu klupskog prvaka Evrope u sjedećoj odbojci. Izgubivši samo dva seta u pet mečeva, spidovci su u finalu pobijedili starog rivala, njemačkog Bayera. Daleko najuspješniji bh. sportisti i ovoga puta su bez bilo kakve podrške države i društva ostvarili podvig. I ovoga puta može se ispričati bezbroj puta ispričana priča kako je sramota da nemaju najprofesionalnije uvjete za treniranje. I ovoga puta može se naricati nad činjenicom što su odmah nakon napornog turnira i ceremonije proglašenja pobjednika sjeli u autobus i vozili se tri dana iz daleke Rige do Sarajeva. Kako reče kapiten Mirza Hrustemović, "da ne bismo ostali još jednu noć u Rigi i plaćali smještaj". No, treba zaboraviti i ignorisati sve one koji nisu, a mogli su pomoći da spidovci makar tu noć provedu u mjestu još jednog uspjeha. Ne treba ih ni spominjati. Treba se pokloniti i čestitati majstorima iz Spida.