 razmaku
od nekoliko dana, novi guverner Bosne Paddy Ashdown
i stari špekulant i bosnofil George Soros, neovisno
jedan od drugoga, upozorili su na isto: glomazna administracija
dejtonske Bosne ždere ovu zemlju, dovodeći u pitanje samu
mogućnost njenog postojanja. Zanimljivo je da je tu ocjenu
Soros izrekao u Daytonu, gradu u kojem je iracionalnim kartografskim
silovanjem začeta vanbračna geopolitička zajednica, tzv. entitetska
država Bosna i Hercegovina, a svoj numerički rafal o
bosanskoj birokraciji padišah (kada već neće da ga
zovemo lord) Paddy izrekao je ovdje, gdje kusamo plodove američkog
dejtonskog gnjeva.
Tako su dva vanjska subjekta
bosanskohercegovačke države i društva zorno demonstrirali
zasićenost bosnocentričnih filantropa i međunarodne zajednice
projektom koji ne funkcioniše, koji frustrira i bez ikakvih
problema afirmira nemoć kao vrhovni način prisutnosti svijeta
u Bosni.
Da li ovi glasovi najavljuju
početak kraja Impotentne Države? Ili se, pak, samo radi o
svečarskoj kurtoaziji dragog Georgea prilikom dobijanja dejtonske
nagrade za mir i, što je puno važnije, nije li u pitanju tek
inauguralna odlučnost novog zemaljskog upravnika?
Te pristupne odlučnosti
međunarodnih odličnika u Bosni nagledali smo se svih ovih
godina; ona se, nažalost, gubila u svakodnevnom suočenju sa
neočekivanim užasima najkomplikovanije svjetske države i u
neizbježnim sudarima sa najteretnijim nacionalistima novog
doba. Preurediti takvu državu i transformirati njene vanvremenske
nacionaliste najveći je mogući politički izazov pred kojim
se sada nalazi međunarodna zajednica u BiH i njen šarmantni
namjesnik liberalnog kova.
No, važno je uočiti još
jednu, važnu skupinu ljudi koja se izvrsno slaže sa dejtonskom
koncepcijom bosanskohercegovačke države i nije joj mrsko podržati
(više tajno nego javno) uvjerene nacionaliste koji su se pravo
iz mezozoika ubrzanom vremenskom mašinom prebacili u ugodne
fotelje izvršne vlasti i još ugodnije stolice smiješnih bosanskohercegovačkih
parlamenata. Ta neokonzervativna grupa prerasla je u pokret
i sa nepodnošljivom lakoćom nosi svoju sopstvenu suvišnost.
Ko su ti koje ćemo zvati Oni?
Oni su oni kojima
je dejtonska Bosna omogućila neočekivani prodor iz partera
beznačajnosti u zonu gdje se kreiraju, donose i realiziraju
odluke.
To su, dakle, svi oni kojima
je ova i samo ova država, ova i samo ova hipernadrealna birokratska
kancelarija zvana dejtonska Bosna omogućila učešće u vlasti,
pa sada nema druge nego održati svoju naraslu važnost. A kako
drugačije ako ne iskrenim branjenjem one državne strukture
koja im je omogućila da uhvate nebo! Zakačeni za gore,
odvojeni od dolje, plivaju naše partijske nomenklature, nošene
parazitskom odanošću općinskih, kantonalnih, entitetskih,
distriktnih i državnih aparatčika.
Ta sraslost partijskog
i mahnitog državnog aparata stvorila je pseudodržavni pokret
koji ima svoju vezivnu ideologiju, a to je odbrana političkog
koncepta koji im je neočekivano udahnuo moć. Postojanje tog
ideološkog tkiva nas uvjerava da, kako se vremenski udaljavamo
od dejtonskog izvorišta, sve više i sve češće susrećemo se
sa novim tipom nacionalizma. To je dejtonski nacionalizam.
Simbioza uvjerenih dejtonskih
nacionalista (npr. Prlić, Ivanić, Tokić…),
njihovih, u taj nacionalizam utjeranih drugova (npr. Lagumdžija,
Dodik…) i tradicijskih nacionalista (npr. Izetbegović
i izetbegovići, Kalinić i kalinići, Jelavić
i jelavići…) blokira bilo kakvu radikalnu društvenu promjenu,
jer bi ta promjena bez tzv. državnog posla ostavila hiljade
partijskih podanika koji predano rade u zidinama dejtonske
birokratske tvrđave.
I tu će malo šta promijeniti
novi Zakon o državnoj upravi koji promovira kult profesionalnog
državnog službenika. I malo šta će promijeniti kvalitetni
state činovnik koji prođe rešeto Fincijeve prijemne
komisije, kad nakon svih provjera ponovo ulazi u sito dejtonske
države, u dejtonski stroj koji se pokreće na krv i znoj novih,
novijih i najnovijih birokrata. Ta gladna mašina, gladnija
od onog Springerovog gosta čijih 400 kila ne može podmiriti
ni dnevna proizvodnja hrane na Baščaršiji, samo nas iznova
upozorava da nije dovoljno primiti nove, vrsne nestranačke
činovnike u državnu upravu dejtonske Bosne; treba promijeniti
upravu samu! Ako to ne učinimo, ova "mala prodavnica
užasa" će, poput biljke mesoždera, halapljivo progutati
najbolje, jer su najukusniji. I više ništa neće moći zaustaviti
proizvodnju Najsnažnije Birokratske Države u našem svemiru.
To znači da će građani
biti gladni.
No, da li su prostor gladi
i filozofija bijede dovoljni za radikalnu preinaku ili bar
za reformu koja upućuje na dekonstrukciju ove birokratske
Meke?
Odgovor je više da nego
ne, i to najmanje iz dva razloga. Prvi je očit i tiče se SDP-a.
To više uopće nije stranka ljevice nego čista stranka dejtonskog
centra. Tu atribuciju možemo iščitati i na drugi način, kao
stepovanje u mjestu. Kao iluziju kretanja. Baš kao vic o Lagumdžijinom
drmusanju voza.
Drugi razlog nije tako
transparentan i tiče se našeg svijeta, naših vrlih birača,
koji, dok se zemlja okreće oko Sunca, neće povezati uzrok
i posljedicu. U istraživanjima javnog mnijenja, pa i onim
najrelevantnijim, najobjektivnijim i vrijednosno neutralnim,
apsolutna većina građana će sasvim iskreno, do bola uvjereni
da je to najvažnije, kazati kako će glasati za one politike
koje svoju vjerodostojnost crpe iz stvarnog života i obećavaju
zapošljavanje, bolji životni standard, kvalitetnu socijalnu
politiku, novu ekonomiju… Ali, pazite sad: kod samog
čina glasanja te i takve politike ne prepoznaju se u povojskim
reformskim i emancipatorskim strankama, već u nacionalnim
i rigidnim nacionalističkim orkestracijama. Upravo u onima
koje su učinile sve u svojoj dijaboličnoj moći da, kako je
to prof. Grebo pred rat lucidno grafitirao, umremo
zajedno. I živimo odvojeno.
I sve dok bude tako, sve
dok uzrok i posljedica žive svoje separirane živote, Bosna
i Hercegovina bit će odvojena od svoje bolje prošlosti i još
bolje budućnosti.
Da bi se to odvajanje zaustavilo,
međunarodni upravitelji ove neuspješne države moraju se umiješati
u svoj posao, ali ne kao do sada. Bezobrazno je i dalje donositi
odluke koje produžuju agoniju Bosne samo da bi misija, njegujući
strah od obnove konflikta, što duže trajala pribavljajući
misionarima ličnu finansijsku korist. Ashdown i njegov
tim moraju raditi tako da što prije ostanu bez posla u ovoj
regresivnoj zemlji u kojoj nema novca za progres, pa ni za
onaj mali porodični, što ga, s neviđenim osjećajem za unazad,
zovemo regres. Daleko je more.
Nažalost, sva upotrijebljena
argumentacija nije dovoljna svim našim nacionalistima. I starim
i novim. Stari će, vjernički otporni na činjenice, odmah vidjeti
unitarističku urotu prikrivenih mrzitelja svega što je nacionalno;
novi će, u strahu od još jednog trijumfa anahronih nacionalizama,
blokirati svaku ozbiljnu mogućnost unutarnje promjene ove
neobične države. Zato je tu Ashdown.
On je u pristupnoj besjedi
akumulirao strašne žderačke cifre dejtonske aparature i tresnuo
nam je istinu. Naša istina su te cifre, od kojih ćete
se razboljeti čitajući tekst mog kolege Emira Suljagića.
Paddy nam poručuje da te cifre treba radikalno smanjiti.
Soros to smanjivanje cifarske države naziva "neophodnom
modifikacijom Dejtonskog sporazuma". Kako me nikakav
stranački angažman ne obavezuje na političku korektnost, sve
ove metafore pretvorit ću u doktrinarno načelo: Berzovni špekulanti
i liberalni demokrati na različite načine traže promjenu dejtonskog
modela, a stvar je puno jednostavnija: radi se o tome da se
taj model ukine!
Arhiva Dani
262
|
