zašao sam iz kuće u 4 ujutru, čak bio na sebe ponosan što sam toliko poranio, a kad sam došao pred pekaru kod Medrese, zatekoh u repu najmanje osamdesetak ljudi. Ponajviše penzioneri koji ustanu "prije zore na petnaest dana". Ili bi trebalo reći - stariji svijet, riječ "penzioner" nije više tačna, jer gotovo niko ne radi ništa - Karadžić je i omladinu i ostarinu đuture poslao u mirovinu. A, opet, kad s druge strane pogledaš, šta znači: "stariji svijet"? Ko je "star" a ko "mlad" u ovom gradu gdje đikani ubijaju djecu kao muhe, a mladež nemilice gine u borbi? Realnost se pomakla iz ležišta i mnoge riječi pogađaju tek djelimično, ili posve promašuju stvari.

Starci kraće spavaju i lakše podrane, a nije ludo misliti ni da su "jeftiniji" od nestaraca, stoga ih, ne samo ujutru, već u svako doba, ima u tolikom broju vani, gdje ne znate hoće li prije stići hljeb ili granata. Dirljiva je strpljivost s kojom čekaju: mladi ljudi, koji imaju stoput više vremena pred sobom, stoput više "živčanaju" u repovima. I opet osjetih pomjerenost svijeta za koji više ne možeš reći ni da je pod ovim nebom, jer je pod ovim granatama. Gdje to piše da penzioneri, u ovoj kasapnici, pred sobom imaju stoput manje vremena? Odsječeni smo od juče, sjutra ne postoji, ostalo nam je jedino danas u kojem smo svi izjednačeni: i metuzalem i dvogodišnja beba već sjutra mogu biti ubijeni. Davno sam negdje pročitao: što ljudi više gube, bivaju sve sličniji. Zar sam morao tolike godine čekati da mi Karadžić, svojim projektilima, objasni šta te riječi uistinu znače?

Ovo je komad ratnog teksta koji nisam dovršio. Sad je bolje da pređem na mirnodopsku priču o sebi (što sam u ratu smatrao nedoličnim). Bio sam iznenađen penzionerskim strpljenjem s kojim sam, za vrijeme opsade, čekao u repovima. Cijeli život sam odustajao od silesije stvari skopčanih s čekanjem: izbjegavao sam bar tu vrstu poniženja. A u ratu sam govorio: čekanje mi je nametnuto s brda, a ništa od onog što dolazi ozgo ne može me poniziti. Uz to, strpljenje je jedina sablja koju mi Karadžić ne može izbiti iz šaka. I zato sam se, prije koju godinu, zaklinjao: ako onoga V.K. ikad sretnem, motkom ću mu rastumačiti osnove čojstva i junaštva. Četnici su se, od '92. naovamo, prilježno bavili mojim pojedinstvom, pa se od povraćaka koje su o meni rekli, ili napisali, nabrdila povelika gomila, ali malo je ko na mene pljunuo bezočno kao V.K. koji u svojoj knjizi reče kako su me muslimani puštali da preko reda kupujem hljeb. Ja da preko reda kupim hljeb pred očima gladnih ljudi koji čekaju hljeb ili stodvadeseticu, pa šta prvo stigne?! Zbog te rečenice, zaklinjao sam se, kad ga uhvatim negdje "na usko", mlatiću ga dok se ne ulita. Sad ne shvatam baš najbolje ondašnju svoju srdžbu prema tom Kominterninom četniku koji danas, s Komunističkim manifestom pod guzicom, piše kompilacije o svetom Savi: pročita pet knjiga, i od onog što iz njih upamti napravi šestu. I zato su od cijelog V. K. u ovaj tekst ušli samo incijali, jer će taj rogatički Ravnogorac s petokrakom biti pamćen isključivo kao jedan od onih koji su pljuvali po Marku Darinkinu, vitezu iz Papa.

A da sam u ratu bio vitez, postoje mnogi dokazi, a ovdje zapisujem tek jednu sitnicu. Čekao sam hljeb pred imaretom. Tu su se prodavali oni bijeli hljebovi, miješeni pola od vazduha, pola od brašna, koji su ličili na lilihip: usta puna ničeg. Čekao sam sat i četrdeset minuta, a sve vrijeme grozno me boljela kila, dan prije nadražena vukljanjem vode sa Bistrika, ali nisam odustajao, jer kako se praznih ruku vratiti kući, svom djetetu pogledati u oči i reći: "nema hljeba"? Najzad sam kupio dvije vekne. U to, odnekud iskrsne žena koja mi kaže: "Ti imaš dva hljeba, a moja unučad nemaju ništa." Dam joj jedan. Jesam li joj alalio? Jesam hljeb, ali donedavno nisam imao snage da joj alalim one žigove u desnoj preponi dok sam čekao da kupim hljeb koji ću njoj pokloniti.

Dakle, devedeset druge, čekamo hljeb kod Medrese. Neću opisivati ljudska lica išćuškana opsadom, ali vrijedi zabilježiti jednu neizbrisivu sliku: dok pričaju, muškarci svaki čas pridižu pantalone, jer su svi "sletjeli" za osam, za deset, za petnaest kila. Od svih čekača, pamtim jedino starca s beretkom. Imao je između 65 i 70 godina. Visok, prav kao Ljubo Popović, zvani Bagra, moj profesor francuskog u bjelopoljskoj gimnaziji (koji je neznalice zvao "bagro jedna", a kad iziđe u šetnju, provuče štap između ruku i leđa, da ostane prav). Dugajlija s francuzicom imao je lice grubo, profil rezan oštro, kao dlijetom u kamenu, žangabenovski hrapav glas, ko zna je li još živ? Takve glasove još od djetinjstva volim, možda sam i zato pomislio da je i ovaj donesen iz Crne Gore. U toj primisli me utvrdila i njegova rečenica koja mi je zazvučala posve crnogorski: "Samo nemojte ljucki, a kako god hoćete", kazao je, odozgo, kad se među čekačima zavrgla svađa. Bio je uozbiljen i spokojan, kao da ne čeka hljeb, nego u svojstvu stranog posmatrača ispituje kako se ponaša narod u repovima.

Kad nesta hljeba, baštensko žbunje ljudskog žamora brzo podivlja u šikaru galame, sa psovkama kao trnjem. Jer su teritorijalci upali preko reda i odnijeli pedesetak vekni. Jedino se čovjek s beretkom nije uzbuđivao. "Nabaviću! Moje je cijelo prijepodne", kazao je više sebi nego nama. Jer bila je još jedna tura hljeba koju je trebalo sačekati da se ispeče. Uz to, ima i drugih pekara u gradu. Prav kao proštac, gledao nas je ozgo kao nerazumnu dječurliju koja bjesne ni zbog čega. A on može čekati. Njemu, kao vlasniku cijelog prijepodneva koje mu je od Boga dato na dar, njemu je lako. Učini mi se da je on jedini od svih - odrastao.

Rat mi je otkrio stvar koja me sprva čudila: da je veliki broj ljudi poprilično neodrastao. Doduše, onima koji su ga preživjeli, pružio je priliku da odrastu po hitnom postupku. U ratu sam se često sjećao talijanske poslovice koju Man citira u romanu Budenbrokovi: "Čovjek koga nije podučavala bol vječito ostaje dijete". A starac s beretkom izgledao mi je kao oduvijek odrastao! Kao da mu je u trenutku rođenja bilo između 65 i 70 godina. Njemu godine nisu teret, ni kazna. Ovaj zbilja ne čeka u predsoblju smrti. Može, doduše, sjutra umrijeti, ali ko od nas smije reći da će preksjutra biti živ? Kad osmotriš tog spokojnog dugonju, pravog kao strijela, učini ti se da je biti star - najprirodnija stvar na svijetu, i da smo svi mi, sa svojim strahom od starosti i smrti, u stvari žrtve neprijateljske propagande.

Vraćajući se kući, s kupljenim hljebom, mislio sam: Čija artiljerija? Koja glad? Šta žeđ? Kakva tmuša? Onakve možeš granatom samljeti, ali im nećeš razoriti identitet. I bi mi draga primisao da bi njegovo dostojanstvo moglo imati veze s Crnom Gorom.

Zna se šta mislim o potomcima Nemanjića: sve go luđak i trgovac! Vole da važe za luđake, čak se oguliše da zasluže takav glas, a ovamo su krajnje proračunati; u mojim očima Crnogorac se malo razlikuje od Hercegovca u očima Sarajlija. Ali kad se nađe čovjek koji hoće ljucki i nikako drukčije, čak i kad se svijet prolama od zločina, onda pomisliš: možda naša stoljetna priča o čojstvu i nije bila bajka? Uostalom, šta ti radiš u četničkom obruču, crni M. Vešoviću iz Crne Gore? Ne čuvaš stan, ne braniš svoj narod od nestanka, ne nadaš se, poslije rata, mjestu u Predsjedništvu. I jesi li siguran da te se uopšte ne tiče ovaj današnji moralni slom Crnogoraca? Doduše, jevrejska izreka, stara hiljadama godina, kaže da je bolje biti s progonjenima no s progoniteljima, ali nisi li ovdje pomalo i zato da čuvaš, bar mrvom sebe, bar mrvu crnogorskog obraza pod Istrebljivačevim granatama? Ako ne čuvaš crnogorski, čuvaš majčin obraz. A to je isto: u njeno ime skrio si sve što je ikad valjalo u Crnoj Gori.