Reagiranja

Odgovor Žarku Papiću

Priznajem, iz više razloga mi je teško da polemiziram sa Žarkom Papićem.

Glavni je činjenica da on uporno izbjegava raspravu o suštini našeg spora. Nju bih, u najkraćem, rezimirao podsjećanjem: da li je svojim nametnutim amandmanima na ustave entiteta Visoki predstavnik Petritsch zadržao diskriminirajući položaj Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, normirajući pritom punu ustavnu ravnopravnost Srba u Federaciji; da li je ovim odlukama Petritsch favorizirao stavove čuvara Karadžićevih tekovina, kako onih dokazanih (Dragan Kalinić, Mirko Šarović), tako i novootkrivenih (Milorad Dodik, Mladen Ivanić); da li je iluzorno govoriti o strategiji "ownershipa" nad otvorenim političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini kada je u Republici Srpskoj i dalje najsnažnija politička opcija ona koju reprezentira Srpska demokratska stranka; da li je porazno da u ovakvim okolnostima Petritschevu strategiju javno podržava Žarko Papić; zar minimum moralne odgovornosti čovjeka koji se kiti autorstvom Deklaracije o konstitutivnosti Srpskog građanskog vijeća ne nalaze javno neslaganje sa njenom karikaturalnom primjenom, zahvaljujući kojoj su samo Srbi postali istinski konstitutivni u oba entiteta?

Moj odgovor na sva prethodna pitanja je potvrdan. Nažalost, umjesto da pokuša argumentirati svoje stavove, što je, očito, "mission impossible", Papić se radije sprda sa mojim navodnim krivotvorenjem u citiranju, zamjenama teza, nekompetentnošću, neznanjem, nepismenošću, nepoznavanjem pravopisnih pravila... Iako se radi o uzaludnom poslu, čovjek ima pravo i na takvu vrstu "polemiziranja". Papić u svojim reagiranjima zorno demonstrira prihvatanje principa koji je formulirao Krleža, po kojem u javnim polemikama "srce sa lijeve treba prebaciti na desnu stranu". No, u polemici sa mojim dragim prijateljem Papićem moje srce ostaje na lijevoj strani i odričem se pružene šanse da mu odgovorim onako kako sadržaji njegovih reagiranja zaslužuju. Ipak, ne mogu a da ne reagiram na Papićevu demagogiju, po kojoj se on osjeća pripadnikom generacije "koja nije učinila sve što je mogla da spriječi rat protiv BiH". Pretpostavljam da je jedan od razloga za osjećaj krivnje u tome što je Papić pripadao nomenklaturi Partije koja je bivšu državu vodila i odvela tamo gdje je ona i završila. Manirima nekadašnjeg Centralnog komiteta u Bosni i Hercegovini poslužio se i donedavno stolujući Wolfgang Petritsch: i njemu su, kao CK-u nekad, za najnerazumnije odluke koje je nametao (poput one o amandmanima na ustave entiteta), ipak bile potrebne javne podrške uglednih intelektualaca. Papić je, na moju veliku žalost i svoju sramotu, ulogu prihvatio. Računajući, vjerovatno i s pravom, da je i OHR, kao i nekada CK, poput drveta iz Čika Jovine pjesme, "blagorodan, pa će da nagradi".

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 262 21. Juni 2002.