| 
ok je u utorak stadion u Daejeonu sav plamtio u jednoj boji:
crvenoj, i dramatično se tresao od navijanja, te kad je Južna
Koreja tzv. zlatnim golom u produžetku pobijedila Italiju,
a strijelac Jung-hwan Ahn teturao po travnjaku boreći
se za dah ne bi li nekako preživio taj trenutak smrtonosnog
trijumfa - zanimalo me nešto o čemu svih ovih mundijalskih
dana ništa ne mogu saznati u medijima. Na koji način svjetsko
prvenstvo u nogometu, koje im se odvija u istoj domovini,
razdijeljenoj u dvije države i u dva ideološka svijeta geografskom
crtom, 38. paralelom, prate i doživljuju oni drugi, sjeverni
Korejci? Komercijaliziran kakav već jest, pretvoren gotovo
u zasebnu, paralelnu stvarnost u kojoj ga je katkad teško
razlikovati od virtualne "stvarnosti" reklamnih
spotova o njemu, nogomet barem po jednoj svojoj osobini svjedoči
da je zadržao živi dodir s bazičnom psihologijom homo ludensa:
nema mu granica, ni političkih, ni civilizacijskih, ni ideoloških,
ni rasnih. A priča o granici i nogometu, kada se radi o 38.
paraleli i trijumfalnom ulasku južnokorejske reprezentacije
u četvrtfinale svjetskoga prvenstva, sasvim sigurno mora biti
silno dramatična i potresna. I zbog nogometa samog i masovne
fasciniranosti njime, koja ne može ne biti jednaka s obje
strane korejske gvozdene zavjese, ali još više zbog
te strašne i fantastične polstoljetne podijeljenosti.
U korejskomu ratu 1950-53.
na objema stranama izginulo je, ranjeno i nestalo skoro milijun
i devetsto hiljada ljudi (Sjevernokorejaca i Kineza 1.540.000,
a Južnokorejaca i snaga pod komandom UN-a 333.777), ali i
od te zastrašujuće činjenice ljudski je u isti mah tužnija
a i veličanstvenija ona slika što se mogla vidjeti prije godinu-dvije,
kada su vlasti iz Seoula i Pjongjanga aranžirale susret stotinjak
obitelji s jedne i druge strane na glavnom graničnom check-pointu.
Bila je to manifestacija one neusporedive sile koju poznaje
samo tihi, zatajeni život anonimnih pojedinaca i obitelji,
sile koja svemu usprkos - i milijunu grobova i desetljećima
razdvojenosti i neprijateljstvu sustava i tvrdoj granici načičkanoj
mitraljezima - još uvijek ne da da se izbrišu veze i korijeni.
Mogu samo nagađati: recepcija
nogometne slave južnih rođaka, nota bene "bogatih"
i ideološki (barem službeno) omraženih, kod Sjevernokorejaca
sigurno je spletena od ambivalentnih i dramatičnih osjećaja,
u rasponu od ponosa do gorkoga ignoriranja. Zato, tko se od
svjetske novinarske čerge sjetio otići za vrijeme prvenstva
u Sjevernu Koreju kladeći se na ovaj, ma koliko nevjerojatan
trenutak slave južne braće, i tko otamo donese autentičnu
reportažu - bit će sasvim sigurno junak profesije. U svakom
slučaju, željno čekam tu reportažu!
Dok politički dizajn Korejskoga
poluotoka, ta ružna socijalna i civilizacijska metastaza kao
trajna posljedica jednoga ideološkog stoljeća i njegovih ludih
koncepata, danas nikoga više posebno ni ne uzbuđuje, evo,
pred našim očima niče nova slična podjela i granica. Novine
izvještavaju da su u prošlu nedjelju postavljeni prvi metri
velike sigurnosne barijere koju izraelska vlast kani postaviti
duž tzv. zelene linije između Izraela i palestinske Zapadne
obale. Barijera će biti kombinirana od raznih vrsta prepreka,
mjerit će 350 kilometara, koštat će stotinu milijuna dolara,
a planira se da će biti gotova za šest mjeseci. Službeno je
objašnjenje da se taj novi zid podiže da bi branio
živote izraelskih građana od palestinskih terorista-samoubojica.
Ako je riječ o sprečavanju palestinskih kamikaza, već sad
se može s užasnom sigurnošću znati da takva barijera može
svemu više nauditi nego njima. Protiv njih se jedino efikasno
i dugoročno može djelovati promjenom temeljnih razloga koji
ih gone na njihove krvave čine. A zid je samo jedan tehnički
i psihološki izazov više.
U domaćoj javnosti jest
zabilježeno, ali je ostalo nekomentirano i praktično nezapaženo
jedno veoma važno i hrabro upozorenje, koje se tiče doktrine
"rata protiv terorizma". Mary Robinson, povjerenica
UN-a za ljudska prava, prije desetak dana iznijela je nekoliko
krucijalnih prigovora. Novouvedena sigurnosna pravila, kaže
ona, izravno smanjuju stupanj ljudskih prava i građanskih
sloboda. Umjesto da se inzistira na privođenju zločinaca pravdi
i na sprečavanju zločina, frazom o ratu protiv terorizma,
ponavljanjem tvrdnje da smo u ratu, zamagljuje se svijest
ljudi i dovodi do pada ostvarenih standarda. Robinsonova,
potom, nabraja neke aspekte, koji ni nas ovdje ne bi smjeli
ostaviti ravnodušnima: korištenje useljeničkih zakona kako
bi ljudi dugo bili lišeni slobode, pooštravanje uvjeta za
izdavanje viza, ublažavanje regulative za praćenje i prisluškivanje...
U manje razvijenim zemljama, kaže ona, ovakve mjere služe
kao izgovor za gušenje slobode štampe i otežavanje rada zaštitnicima
ljudskih prava.
Kritički još artikuliranije
o trendu nove represije govore američki intelektualci, potpisnici
peticije koju je organiziralo udruženje The Artists Network
of Refuse and Resist (www.artistsnetwork.org). Među njima
je svakoga dana sve više eminentnih imena intelektualne i
umjetničke scene. Potpisnici se protive "bianco čeku"
koji je američka vlada poslije 11. septembra 2001. dobila
"da zajedno sa svojim saveznicima upotrijebi vojnu silu
gdje i kad im to padne na pamet", te upozoravaju kako
je ta vlast već stvorila dvije klase ljudi: "one kojima
su zajamčena osnovna ljudska prava i one koji, čini se, nemaju
nikakva prava". Govore o preko hiljadu imigranata zatočenih
"u tajnosti i na neodređeno vrijeme", o stotinama
deportiranih ili pritvorenih, što "podsjeća na koncentracijske
logore za Japance tokom Drugoga svjetskog rata". Potpisnici
peticije govore i o svojevrsnoj nelagodi od njezina potpisivanja,
koju njihove kolege objašnjavaju mogućnošću da im to naškodi,
a karakteristično je i to da peticija još nije objavljena
u američkim medijima.
P.S. Kamo i kako dalje
od nogometa u ovim danima! Još od utakmice iz prvoga kruga
s Brazilom, priznam, navijam za reprezentaciju Turske (rezervni
mi favorit: Senegal). Sjajna kombinacija viška kreacije i
odlično savladanoga evropskog sistema igre, te psihološka
stabilnost, tako nesvojstvena "nama Balkancima"
- sve me je to odmah kupilo, plus očevidna sudačka nepravda
koja je Turcima nanesena protiv favoriziranih, u kasnijim
igrama doista fantastičnih ronalda, rivalda
i ostalih ronaldinha i edmilsona, iz ekipe Scolarijevih
umjetnika. Tako, kad je u utorak protiv domaćina (!) Japana
Umit Davala, turski "Talijan", na početku
dao onaj neumoljivi gol glavom, a svu ostalu utakmicu njegova
ekipa superiorno i inteligentno privela kraju u svoju korist,
imao sam sasvim potpun i dobar osjećaj zadovoljnoga navijača.
Međutim, toga poslijepodneva izvukla me je na balkon frenetična
kakofonija sirena iz beskrajne povorke sarajevskih automobila
zastrtih golemim crvenim turskim zastavama: slavili su pobjedu!
Moram opet priznati: istoga časa bilo mi je jasno da to s
nogometnim navijanjem ima veoma malo veze, a mnogo s momentom
identifikacije. One kolektivne, naravno. I, evo nas, usudno
i neizbježno, na terenu na kojemu se igra naša (naša
ovdje znači: bosanskohercegovačka tronarodnokonstitutivna
bošnjačkomuslimansko-srpsko-hrvatska, da ne bude nikakve zabune)
stara, otrcana, ako ćemo pravo besmislena i smiješna, a još
uvijek nedoigrana utakmica. Navijačke podjele i identifikacije
u njoj sve govore o nama, o našemu nedostatku vlastitoga identiteta.
U svatri slučaja podjednako.
Arhiva Dani
262
|
