Trebalo je da prođe više od 500 dana vlasti aktuelne Vlade Republike Srpske da bi se saznalo da u njoj ipak sjede i ministri iz Srpske demokratske stranke. Još od vremena kada je lagao američkog ambasadora u BiH Thomasa Millera da u vladi za koju je tražio i na kraju dobio podršku međunarodne zajednice nema ministara iz Karadžićeve stranke, Mladen Ivanić je odlučno negirao ono što je i iz politike njegove vlade bilo bjelodano. Trebalo je da se dogodi otkrivanje pljačkaškog skandala u Carini RS-a da bi Ivanić nemoćno priznao da ne može ništa učiniti na smjeni direktora Carina, jer ovaj ima podršku njegovih ministara iz SDS-a. Ivanićevo priznanje je kruna farse koju međunarodna zajednica sprovodi već godinama u Republici Srpskoj: prvo je valjalo godinama žmiriti pred Plavšićkinim nacionalizmom i odgovornošću za zločine, pa onda pred Dodikovim kriminalom i korupcijom, da bi došao "kooperativni i umjereni" Ivanić, a da bi se na kraju pokazalo da, sve u svemu, jedina konstanta u manjem entitetu jeste SDS i njegovi epigoni i trojanski konji.

Da penzioneri, invalidi, nezaposleni, bolesni, demobilizirani borci, sve kategorije građana koji plaće ili prinadležnosti primaju iz budžeta, ili još jednostavnije: svi građani Federacije koji su nezadovoljni svojim standardom i uslugama koje država finansira iz budžeta, da svi oni, dakle, imaju trunke (samo)svijesti o posljedicama pljačke države, u njihovim frižiderima i na njihovim trpezama se više nikada ne bi našlo ništa iz palete mesa i mesnih prerađevina "Lijanovića". Ili barem do trenutka dok se lukavi Ivankovići ne smiluju i državi vrate ono što joj i pripada - za početak, barem 32 miliona maraka od carina koje su, zahvaljujući prethodnoj Vladi Federacije BiH, utajili. Najnovije otkriće nadležnih federalnih službi o mahinacijama Ivankovićevih otkriva da su Lijanovići majstori ne samo za pravljenje pršuta već i za izigravanje zakona. Uz pomoć prethodne vlasti, u džep su strpali milione maraka carina koje su plaćale naivne firme, dok u ovoj imaju u Vladi i svog ministra, čiji je prevashodni zadatak legaliziranje kriminala obiteljske tvrtke. Od drskosti u poslovanju i izigravanju zakona preko izmišljenog preduzeća, zahvaljujući kome su Lijanovići, kao, čisti, jedino je drskija njihova reakcija nakon objelodanjivanja njihovog kriminala: elem, oni će sada, kao, morati otpuštati radnike zbog loših mjera Federalne vlade. Lijanovići bi, očito, mogli patentirati i recept za uspješno poslovanje u Federaciji: izigravaj zakone, služi se kriminalom, ali zato u posjete primaj zapadne ambasadore i postat ćeš firma-uzor.

Jedanaest prevozničkih firmi čiji su autobusi sedmog maja prošle godine zapaljeni u banjalučkom "događanju naroda" još uvijek nisu ni blizu istjerivanja pravde i odštete. Ove sedmice, od Vijeća ministara i Jacquesa Paula Kleina, šefa UNMIBiH-a, tražili su pomoć u ostvarivanju svojih prava. "Nakon što smo na zahtjev mojih klijenata zatražili naknadu štete od Vlade RS, republički pravobranilac nas je obavijestio da država ne odgovara za štete nastale u demonstracijama", pojašnjava banjalučka odvjetnica Vesna Rujević, zastupnica oštećenih. No, medžlis u Banjoj Luci je od Vlade RS već dobio polovinu iznosa za nastalu štetu, pa odvjetnica smatra da je time Ivanićeva Vlada priznala postojanje neospornog osnova za isplatu odštete. Na prijemu u Ministarstvu pravde prvog aprila ove godine, delegacija oštećenih saznala je da "RS nije odgovorna za naknadu prouzrokovane štete, već da naknadu traže od organizatora manifestacije". Kao da su onomad autobuse zapalili organizatori manifestacije polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, a ne "demonstranti" gole sile i surog primitivizma, nosači svinjskih glava skloni obilježjima vrlo sličnim grbu RS-a, koje je zasigurno mogla i trebala spriječiti policija manjeg entiteta. Istina, naknada štete je očito ekonomski koliko i etnički problem, pa je u piljarskim kalkulacijama Ivanićevih dužnosnika za "mir u kući" dovoljno kaparisati "domaći" medžlis, a legitimno vući za nos federalne prevoznike. No, odgovornost entiteta za privatno vlasništvo ne bi smjela 2002. biti ista kao 1992: nikakva.

Ured visokog predstavnika se oduševio činjenicom da je Nikola Gavrić, načelnik općine Doboj, podnio ostavku jer se osjetio politički odgovornim zbog nepoštivanja odluke Visokog predstavnika o zabrani dodjele državnog zemljišta i zbog toga što nije zaustavio gradnju kuća srpskih izbjeglica na zemlji koja pripada Bošnjacima u blizini dobojskog naselja Kotorsko. Gavrić, očito je, nije bio dovoljno ni mudar ni strpljiv da shvati kako ga zbog Kotorskog niko nije namjeravao smijeniti. Jer, zašto bi Gavrić bio izuzetak kada OHR nema nikakvu namjeru ni zaprijetiti, a kamoli smijeniti nekoga iz općinskih administracija diljem Republike Srpske koje su podijelile na hiljade placeva zemljišta u društvenom vlasništvu, izgarajući na provedbi koncepta etnički čiste zemlje u kojoj ne može živjeti više od 10 posto nesrpskog stanovništva. Paddy Ashdown možda nije ni svjestan kako je upao u gnijezdo birokratiziranih institucija koje, idući linijom manjeg otpora, blijedo posmatraju kako ideja optuženog ratnog zločinca Radovana Karadžića postaje stvarnost i kako niču kuće na zemlji u kojoj su temelji svježe srušenih bošnjačkih ili hrvatskih kuća. Zato je i moguće čuti kako su načelnici općina iz istočnog dijela RS-a "prihvatili zahtjev OHR-a da se uzdrže od dodjele zemljišta u društvenom vlasništvu dok ne budu otklonjene do sada uočene nepravilnosti". Nigdje ni spomena o kažnjavanju onih koji su napravili "nepravilnosti", nigdje ni spomena političke odgovornosti vlasti koja ne samo da ne vraća imovinu nesrpskog stanovništva (svega 28 posto vraćenih nekretnina) nego podupire nevraćanje Srba u federalni dio BiH, darivajući im samo u Banjoj Luci, Prijedoru, Zvorniku, Bijeljini i Doboju od 17 do 18 hiljada lokacija za ostanak. Prije negoli ponovo progovori o vladavini prava u BiH, Ashdown bi se morao sučiti sa ovim brojkama. I sa (ne)namjernom nesposobnošću službenika OHR-a.

Kada se hrvatski predsjednik Stipe Mesić prilikom nedavne posjete Sarajevu požalio svojim domaćinima iz Predsjedništva BiH da mafija u njegovoj zemlji radi legalno, uvijek duhovit, nasmijan i za šalu spreman Živko Radišić mu je odgovorio kako je i u Bosni mafija legalna i još je i multietnička. To da se čak i poslovično neinformirani Radišić počeo šaliti sa faktom da je najkoordiniranija multietnička organizacija u BiH ona koja povezuje kriminalce sa obje strane međuentitetske linije, dovoljan je dokaz koliko ovdašnji zvaničnici, pogotovo oni iz RS-a, ozbiljno shvataju borbu protiv organiziranog kriminala. Nasreću, novi Visoki predstavnik nema takav smisao za šalu pa je odlučio da Parlamentarnoj skupštini BiH dostavi prijedlog zakona kojim će se uspostaviti posebno vijeće Državnog suda BiH koje će se boriti sa međunarodnim i međuentitetskim kriminalom. "Moja poruka poslanicima državnog parlamenta vrlo je jednostavna: usvojite ovaj zakonski projekat prije nego što se spakujete i odete na more. Ako ne uspijete to uraditi do godišnjih odmora, onda ću ja morati djelovati", zaprijetio je Ashdown, očito svjestan da proporcionalno sa visinom vanjske temperature raste i nespremnost poslanika da rade svoj dio posla u borbi sa kriminalom. Tako se, nakon sedam godina u kojima su kriminalci harali zbog stupidne praznine u zakonima, pravda neće završavati sa granicama ingerencija entitetskih vlasti. A ako poslanicima opet bude preče da ovaj važni posao ostave za septembar, bit će to još jedan argument za da se poslije oktobra više nikada ne nađu u skupštinskim klupama.

"Umorna sam od toga da dolazim u ovu zemlju i tražim da se uhapse ratni zločinci, posebno Radovan Karadžić. RS mora prestati štititi Karadžića, posebno vlasti ovog entiteta. On mora biti uhapšen. U Haagu će u oktobru početi suđenje Krajišniku i Plavšićevoj i on mora sjediti s njima u sudnici." Nema nikakvog razloga biti ciničan prema "umoru" Carle Del Ponte. Ona jedina - ali bukvalno jedina - uporno ponavlja mantru o hapšenju najtraženijeg optuženog ratnog zločinca na planeti. Njen najveći problem je što dosađivanje vlastima u Republici Srpskoj i međunarodnoj zajednici, naročito SFOR-u, ne proizvodi nikakav učinak, ne inicira nikakve prijetnje "umjerenim srpskim nacionalistima", ne smanjuje razmjere zadovoljstva koje birokrate iz OHR-a iskazuju spram ponašanja Ivanićeve administracije. Jednostavno, svaka posjeta Del Ponteove Bosni okončava se novim praznim obećanjima, novim cirkusom u režiji SDS-a, novim zaklinjanjima novog Visokog predstavnika da će mir biti moguć tek kada ratni vrh Republike Srpske održi prvu poslijeratnu sjednicu u Haagu. Republiku Srpsku ovih dana potresa afera u Carinskoj upravi, lete ministarske glave, podnose se ostavke, a Paddy Ashdown uporno dokazuje tamošnjim vlastima da odgovorni političari, ukoliko naprave grešku i ne ispoštuju ono što se od njih očekuje, moraju otići ili biti smijenjeni. Nažalost, niti jednom Visokom predstavniku, pa, eto, ni njemu, nije palo na pamet da makar djelić energije koju troši na iskorjenjivanje korupcije usmjeri ka uozbiljenju, opamećivanju i, u konačnici, smjenama onih koji na svaki način štite Radovana Karadžića. Njihova imena su poznata. Dovoljno je samo pogledati spisak zvaničnika Republike Srpske sa kojima uporna tužiteljica Haškog tribunala proćaska prilikom posjeta Banjoj Luci.

BiH je uzela još jedan kredit. No, zaduženje od 30 miliona dolara kod Svjetske banke, koje su potpisali šef bh. ureda ove institucije Joseph Ingram i ministrica vanjske trgovine Azra Hadžiahmetović, ovoga puta garantirano odlazi u prave svrhe: poboljšanje sigurnosti na oko 560 kilometara cesta i uspostavljanje javne korporacije za puteve na državnom nivou. Ako je u javnosti u posljednje vrijeme bilo i previše dilema oko silnih kredita koje su bh. državnici tokom rata i u prvim godinama nakon rata dobijali u gotovo zavjereničkoj atmosferi, ovoga puta zaista ne treba sumnjati u to da će se pare potrošiti na ono što ovoj zemlji zaista treba. A to je veća propusnost vozila na kritičnim, najzagušenijim dionicama; bolja signalizacija i veće mjere osiguranja kako bh. ceste dnevno ne bi nosile isto onoliko žrtava kao svojevremeno granate. Naravno, to što ima para i što će u projektu učestvovati i entiteti sa dodatna 23 miliona KM ne garantuje da će ceste biti dobro napravljene, o čemu još uvijek živo svjedoče legendarna četiri kilometra zapadnog ulaza u Sarajevo, ceste koja je postala poznata po nadimku "lažni autoput". Ipak, ne može gore nego što je sada. Ko ne vjeruje u to, neka se provoza najvažnijim putem u zemlji, cestom M-17, i prođe kroz nekoliko mračnih, izlokanih, napola ruševnih tunela. Sve bi mu se samo kazalo.