"Mogu reći da smo u našem oslobodilačkom ratu, pravednom ratu, u borbi za opstanak naroda BiH, nisam rekao muslimanskog, imali nekoliko momaka koji su trebali biti heroji našeg oslobodilačkog rata. Trebali! Jedan od njih je Mujo Zulić, koji, nažalost, nije više živ, pa Puška, koji me je poslušao, pa Caco, koga nikada nisam vidio, pa Ismet Bajramović Ćelo, koji me nikada nije poslušao, a uvijek je govorio: bit će, pukovniče, kako ti kažeš. On je jaran moga mlađeg sina, ima i isti broj cipela - 47, i, nažalost, u zatvoru je. Jedan od njih je i Dževad Topić Topa, koji me je našao u New Yorku kada smo Ganić i ja pokušavali ubijediti američki Kongres da nam odmrzne embargo. Jedan od njih je i Jusuf Juka Prazina." Ovako danas govori Stjepan Šiber, tokom rata zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH, koji po prvi put pripovijeda svoju večeru s Jusufom Jukom Prazinom. Ovo je njegovo svjedočenje.

ZAŠTO SE SMIJAO SEFER: Juka je čovjek koji je meni u neku ruku prirastao za srce i čovjek sa kojim, poslije onih događaja kada su njegovi crnokošuljaši opkolili Predsjedništvo, niko nije smio pričati. Sefer Halilović, tada šef, pitao me je: "Stjepane, bi li ti razgovarao s njim, pita Alija Izetbegović?" Odgovorio sam: "Jutros sam bio s Alijom, što me nije pitao? Ali, pristajem, pod jednim uslovom: da mu kažem sve što mislim i o vama i o njemu." Sefer se smijao, a ja sam pozvao Juku. Dogovorili smo se da dođe i rekao sam mu tada da povede koga hoće, ali da ima na umu da je u kabinetu šest stolica, ali i da mu za mene obezbjeđenje ne treba. Kada sam rekao sekretaru Almiru da dolazi Juka Prazina, zamalo nije pao u nesvijest. Pripremili smo specijalnu večeru: isti smo jelovnik imali i za Božić: kineska pita i mućkani himber. Juka je zakasnio i još poveo i mitraljesca sa sobom, jedan od njih je bio Jasmin Erović, sada bokserski trener. Srdačno smo se rukovali i kada sam mu rekao da mu mitraljez ne treba, poslao je Erovića kući.

KAKO SE VEČERALO: Ostalo nas je šestero: Juka, dvije ženskice u mini suknjama, dva momka, sve četvero pravnici, i ja. Rekli su da su večerali, tako da moju pitu nisu ni probali, a onda smo razgovarali. Objasnio sam mu da s njim nije htio pričati nijedan ministar, ni Sefer Halilović, ni Alija Izetbegović, predsjednik, a da sam ja dobio zadatak, ali i odobrenje, da mu kažem sve što mislim i o njima i o njemu. A on se samo uzmigolji. Pokažem mu tri naredbe: za komandanta specijalnih jedinica, koje nismo imali, za komandanta specijalne brigade Armije BiH, koja je trebala biti njegova jedinica, i za člana Generalštaba ARBiH. Onda kažem: "Moj Jusufe, ovom naredbom od tebe prave budalu. Ni u jednoj vojsci na svijetu, pa čak ni u preduzeću, jedan čovjek ne može biti na dvije stolice. A ti si ovdje na tri!" On se okrenu i upita one svoje: "Jeste li znali za to, pravnici?" Oni kažu: "Jesmo." "Što mi vi to niste rekli?" "Nismo smjeli."

KOGA JE PERSIRAO JUKA: On je mene sve vrijeme persirao; nikada to nije radio sa Seferom. Rekao sam mu: "Ti moraš stati, moj Jusufe", i pokažem mu debeli dosje koji su CSB i vojna služba dostavili o njegovim momcima, kakve su zločine radili nad ženama u Sarajevu. Onda kažem: "Ovo ne smije da se dešava, mi smo Armija države Bosne i Hercegovine i moramo biti čisti k'o suza. I, ne smije se više dešavati kao prije neki dan kad smo Zagi, Doko i ja došli u Sokoštark, da se ti grliš sa Velimirom Marićem. Ramiz Salčin, velika ljudina i pravi komandant, svoje je potjerao koji su htjeli krasti, a ti si doveo svoje ljude da kradete. Ne smiješ, Jusufe, to raditi. Moraš biti heroj."

Još smo pričali, pitao me šta predlažem da prihvati jer se tada govorilo i o varijanti da bude načelnik u pravnoj upravi, gdje smo imali vrsnog pravnika Mušira Brkića, i rekao je da će razmisliti. Iste je večeri poslao gajbu sokova i neko meso, koje smo odmah poslali u kuhinju.

SUSRET U ZAGREBU: Sljedeći put smo se vidjeli drugog ili trećeg maja 1993. Bio sam u delegaciji koja se vraćala s pregovora i u Zagrebu smo spavali: Silajdžić i Izetbegović u "Esplanadi", a u hotelu "Dubrovnik" Tunjo Filipović, Miro Lazović, Kasim Trnka i ja. Zove me predsjednik. U holu "Esplanade" četvorica ljudi: Željko Knez, koji je morao otići s mjesta zapovjednika i za kojim i dan-danas žali i moj kolega Hazim Šadić, Jerko Doko, Hasan Efendić, prvi komandant Teritorijalne odbrane, koji je tamo u Zagrebu zaratio s Čengićem, i Jusuf Prazina. On me je prvi ugledao: volio bih da sam ga slikao tada - sav u džinsu, momak pravi, delija…

Dakle, odmah me je povukao prema recepciji i rekao: "Šibere, oprostite, grdno sam pogriješio. Idete kod Alije, ima li šanse da kleknem pred njega da ga molim za izvinjenje?" Odgovorio sam: "Da sam ja Alija, ja bih te primio, ali bih te i smijenio kada bi napravio prvu grešku." "Znam, Stjepane, iskreno ste mi govorili kao sinu svom, ja molim popravak." Rekoh: "Jusufe, pokušat ću, ali sumnjam. Znam da je predsjednik merhametli, ali ne oprašta nikom."

OFICIRI I HEROJI: To je bilo naše zadnje viđenje. Neko će reći to je izdaja. Neko će reći to su naši izrodi. Međutim, ti su momci na neki način od početka žrtvovani: mi jesmo imali mnogo oficira iz bivše JNA, ali oni nisu ni htjeli da idu u jedinice. Mislili su da je za njih Korpus ili Generalštab, a ti su momci - recimo, Mujo Zulić i Puška - tražili od nas, molili da imaju stručnjake za savjetnike. Ja znam priče i o Jusufu Prazini da je skupljao pare po Njemačkoj, znam i priču jednog prijeratnog visokog dužnosnika da je Jusuf ispod košare, gdje mu je dijete ležalo, kada je ulazio u avion imao komade zlata, ali ja govorim samo ono što sam vidio: na mene je ostavio dojam čovjeka koji mnogo hoće. Želio je da bude general, ali, pazite, i tu ima razlika: on je htio biti prvi general, dok je Ismetu Bajramoviću pojam bio pukovnik. Sjećam se, kad nam je nestala nafta iz Šenoine, a Rusmir Mahmutćehajić je tada bio kapo nad naftom, dok smo Pušina i ja bili supotpisnici za po pet litara, zovem ja Ćelu. Pokradena nafta. Neki mali odgovara: gospodin pukovnik je odsutan. Ja se razljutim i kažem: daj mi tog feldmaršala Ćelu, hitno ga trebam. Zove Ćelo i kaže: "Stjepane, matere ti, šta ti je to feldamaršal?" Ma, pusti, Ćelo, neko je ukrao naftu. A on će meni: "Prvo mi objasni to pa ću ti vratiti naftu." Nažalost, heroji oslobodilačkog rata u BiH su pod zemljom. Mnoge znam. Čovjek sam koji obilazi mezarja, i vidim ih tamo - to su oni momci koji su dolazili na vrata i pitali: Šiber, ima li koji metak. Nisu tražili papuče, ni pantalone, ni cigare… Tražili su metak. Nisu se bojali smrti, bilo ih je strah da četnici ne zauzmu Sarajevo.

(U narednom broju: Sve verzije Jukine smrti; Zašto je Stipe Mesić pominjao Juku dok se svađao s Tuđmanom; Kako je Juka uzburkao Beograd i Pariz; Šeta li Jukin ubica Sarajevom)

Jovan Divjak

Prošao je put do antiheroja

- Na početku agresije Juka je bio pozitivan mit jer je zajedno sa još nekolicinom imponirao svojom drskošću u odbrani grada, trenutnim izlaskom na linije odbrane i spremnošću da se bore. Naprosto je davao snagu neophodnu u to vreme. No, on je to obilato koristio, i vrlo brzo, barem kod nas u Štabu, izgubio popularnost: odluke je donosio samostalno, u prvih nekoliko meseci zauzeo je najbolje objekte u gradu, bilo je upada u stanove, oduzimanja tuđe imovine. Mada je, to mu se mora priznati, oko sebe okupljao dobru ekipu ljudi koji su mu stručno pomogli u organizaciji i mada je imao dovoljno mladih i hrabrih boraca sa kojima je uspevao napraviti i tako drzak pothvat kakav je bio upad u Pretis, iz čijeg su skladišta tada izvezli 10 audija. Jukine jedinice su već tada ličile na organizirane, dobro opremljene i dobro obučene: dok je u ostalim jedinicama naoružanost bila između 40 i 50 posto, kod njih je neretko prelazila 90 procenata. Međutim, on je bio nedorastao za tako ozbiljnu ulogu komandanta koja je sem drskosti zahtevala i znanje. Ne znam trenutak kada je priključen Štabu ARBiH, ali znam da je od istog časa bio u konstantnom sukobu sa načelnikom Halilovićem, tadašnjim komandantom, jer nije prihvatao starijeg iznad sebe. U tom sukobu sa Seferom, negde u leto je sa stotinjak ljudi opkolio zgradu Štaba tražeći postavljenje na mesto komandanta svih specijalnih jedinica ARBiH. Tada je Izetbegović zovnuo Sefera, Pušinu i Doku htijući da se utvrde odnosi i odlučio da se Juka postavi na mesto komandanta, što je formacijski i bila generalska pozicija. Nakon toga, stvari su se još više komplicirale: sećam se, mislim da je bio početak septembra, kada je usred Međunarodnog pres-centra u toku konferencije za štampu na kojoj je istupao Šiber, počeo da optužuje Sefera za slabe rezultate u odbrani i deblokadi Sarajeva, tvrdeći pritom da bi on, da je komandant, to bolje radio. To je bio razlog zbog kojeg je 18. septembra održan sastanak na kome se raspravljalo o Jukinom ponašanju: bili su tu i Vikić i Talijan kada je Sefer rekao "ili ja ili Prazina". Velika većina je dala podršku Seferu, što je naljutilo Juku. On je napustio sastanak, ali je tada i dogovoreno da mu se omogući da napusti grad kako bi odveo suprugu, koja je u međuvremenu teško ranjena, na liječenje, a, s druge strane, da se smiri konfliktna situacija koju je provocirao. Pritom se naročito imalo u vidu da su jedinice kojima je komandovao bile izuzetno jake, organizirane i hrabre. Kad je 14. oktobra ponovo došao na Igman, nastavio je sa konfliktima: fizički se obračunavao sa tadašnjom komandom, jednom je bio i zatvoren, gore je maltretirao pojedine članove armijskog štaba - Karića, Bradu, Aliju Ismeta, sukob sa Zukom je eskalirao, da bi se, nakon svega, Juka priključio HVO-u u Mostaru. Znam da je terorisao izbjeglice iz istočne Bosne, znam da je, nažalost, jedan deo pripadnika njegovih jedinica bio zaveden, pa su bili i protesti roditelja u Sarajevu, ali također znam i da je on, koji je u samom početku uistinu trebao Sarajevu, na kraju došao do pozicije antiheroja - kaže danas Jovan Divjak, u ratu zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH.

Makarskoj u pohode

"Moj je daidža bio zarobljenik na Heliodromu. Kad je ugledao Juku, progurao se do njega i rekao mu - ja sam Belin daidža. 'Takvi kao on su mene izdali', odvratio je i bacio mu kutiju cigareta", priča danas Nermin Sukić Bela, nekada komandant jedinice kojom su se, ne bez razloga, podjednako ponosili i Juka Prazina i Prvi korpus Armije BiH. Eko, Vlado, Čupko, Muhamed, Samir, Dino, Joško, Zlaja, Keno, Bunga, Ćosa, Emina, Memo, Zijo, braća Smećanin, braća Velić, braća Ćimić… Sem po braći koja su se mahom bavila sportom - Ćimići su u prijeratnoj zajedničkoj državi bili reprezentativci u hrvanju grčko-rimskim stilom, u kojem su vrhunske rezultate ostvarivali i braća Sukići, Bela i Eko (Eko je, zapravo, Emir Sukić, koji i dan-danas ima najbolji bh. rezultat: osvojio ga je pobjedom na turniru u Firenci) - ovi su momci u historiji odbrane Sarajeva ostali upisani po spavaonici na liniji fronta. Zvali su ih Bjelašnica 30 B, a zapravo su oni od Milinkladske ulice napravili neosvojivi vrh za agresora. Njihov je najdraži savjetnik bio rahmetli Jasmin Haseta, najdraži logističar Fićo Bahtić, najčešći gost Jovan Divjak, a od ostalih jedinica koje su bile pod Jukinom komandom razlikovali su se i po tome što su samo u dva navrata dobili - plaće?! Zato su imali neprikosnoveno pravo da učestvuju u bitkama za Trg Pere Kosorića, Otes, Vidikovac, Vogošću… I, naravno, da čuvaju najčešće napadanu liniju odbrane na kojoj je zona razdvajanja iznosila ravno sedam metara. Valjda i zbog toga, i u Jukinim su očima bili nešto veći od ostalih: cijenio je i poštovao njihov borbeni žar, ali i uspjehe koje su bilježili. Naravno, očekivao je i njihov doprinos na Igmanu. "Bio je jedan sastanak komandanata bataljona: Kruško rahmetli je već bio izašao, očekivalo se da se izjasnimo Edo Omerović, Trta i ja. Dogovorili smo se da se niko ne šalje na Igman, ali je to trebalo reći i Juki. Ja sam odmah rekao da ću ja izaći da mu kažem da na moj bataljon ne računa: niti jedan čovjek neće sa linije odbrane grada, a kamoli u HVO", sjeća se Bela. Šestog januara 1993. Edo Omerović, Nijaz Geko, Haris Jažić i Bela kreću na Igman, Juki u pohode. Vodič im je Nijaz Karkelja. "Bilo je to šest nezaboravnih dana: tada sam prvi put od početka rata vidio banane i jaja sa suhim mesom. Vozili smo skutere po snijegu, a jedan dan išli i u Makarsku, gdje je bila Kruškina familija. Kada smo krenuli u Makarsku, dobro se sjećam, u džipu smo bili, Juka kaže: 'Birajte auto - samo ga prstom pokažite, birajte koji hoćete lokal u Mostaru - sve ćete imati'. Od nas se očekivalo da pređemo u HVO. Edo mi tada išareti očima, on je vječni zaljubljenik auta, a ja naglas kažem: u ovaj sam rat ušao za odbranu zemlje, i tako ga mislim i nastaviti. Jedno sat vremena poslije, svi smo šutjeli." U toj su tišini stigli i do Mostara, kod Bajrama, u lokal u zapadnom dijelu grada. Prvi je progovorio Omerović: "Bela je u pravu: i ja ostajem u Sarajevu." No, Juka se nije dao - ponude i obećanja nastavili su se do Makarske, ali i poslije, istina, na način prilično nesvojstven Juki - razgovaranjem i ubjeđivanjem. Po povratku na Igman, Omerović i Bela definitivno se razilaze sa svojim nekadašnjim komandantom: Edi Omeroviću Juka je čak u nekoliko navrata i prijetio. "Čuo sam za to. Meni nije", kaže Bela. On je po povratku u Sarajevo nastavio da zajedničkim snagama sa ostatkom komande svoga bataljona jedinicu i dalje ustrojava i sa 1.200 ljudi ušli su u sastav 102. brigade Prvog korpusa ARBiH. Na njihovo ratovanje ni poslije kao ni prije - nije bilo primjedbi. Bili su i ostali vrsni borci.

Arhiva Dani
261