| 1. O Afanu Ramiću
sam, od devedeset druge naovamo, govorio i pisao često. O njegovu
slikarstvu, ili bi možda trebalo reći - povodom njegova slikarstva,
sročio sam esej koji se, ukoliko nekog zanima, može naći u njegovoj
posljednjoj monografiji. Jedini intervju koji sam u životu napravio,
bio je intervju s Afanom. Govorio sam na njegovim izložbama,
u novinama objavljivao zapise o njemu. Pošto o ovom svom prijatelju
ne mogu reći ništa novo, jer priznajem da nisam genijalan kao
što je to slučaj s mnogim od mojih kolega iz Većeg Entiteta,
a ponavljati nije pristojno, pošteno je bilo odbiti da govorim
na njegovoj retrospektivnoj izložbi u zgradi Franjevačke teologije.
Ipak, đavo mi nije dao mira, jer ako nemam šta novo reći o Afanu
po sebi i za sebe, imam šta reći o Afanu i Zuki Džumhuru,
Afanu i tetki Juci, i uopšte o ljudima koji su u Afanu nastavili
da postoje i poslije svoje smrti. Da postoje na način koji izaziva
pomisao da je ono najbolje od njih uspjelo u Afanu preživjeti.
E, pa čujte.
Dođe mu Zuko u Počitelj,
pa piju u avliji i pričaju čega sve ima u božjoj bašči. U
neka doba, Zuko se zagleda u nebo i kaže: "Uf, kolike
su ovdje kod tebe zvijezde." "Specijalno
za tebe naručene", veli Afan. Nastavljaju, uz lozovaču,
pretresati svijet na rešetu, a Zuko opet zirne u nebesa i
kaže: "E, jesu krupne, svaka im čast." Ne da im
da ostanu po strani. Što bi džaba dreždale gore, kad mogu
njima dvojici praviti društvo? Jeste, veli Afan, em su krupne,
em ih ima ko šodera, ne znam šta ću s njima, a javljaju se
i nove. Eno, ona je nova. Ja svako veče gledam nebo, i onu
prije nisam zapazio. "Koju?", pita Zuko. Vidiš li
one dvije? E, ona treća, ispod. Ono je nova. "Aha, aha",
kaže Zuko, a ne vidi ništa. Ipak, novoj zvijezdi daje podršku
i u neviđeno. Ali vjerujem, veli Afan, da mu je moralo biti
čudno: od tolikih milijardi zvijezda sad ganjati novu?! "Aha,
aha", kaže Zuko, "nego znaš šta, da mi popijemo!"
Biva: da siđu u Počitelj, ošta im je to da skitunjaju po nebesima
kad ih niko na to ne goni kandžijom. Da popijemo, veli Zuko,
vraćajući se, prečicom, glavnoj temi, mora da mu se zvjezdana
digresija učinila preduga. A i ja sam lud, misli Afan, pokazujem
mu novu zvijezdu, a pred njim treći bokal rakije.
Ili se Afan, u bifeu kod
Džemila, iznenada sjeti majčine tetke Juce koja je umirala
dugo i teško. Mjesecima je živjela na infuzijama i transfuzijama,
jer je često padala u kome, a kada bi došla sebi, onda su
joj hranu davali na kašičicu. Ali svakoga prvoga u mjesecu,
tačno u podne, Juca otvori oči, pridigne se u krevetu, i pita:
"Je li stigla penzija?" Jeste, teta, jeste, nemoj
brinuti. Koji tren potom Juca se, posve bezbrižno, vraća u
komu. Kakav je to, razmišljao je Afan, digitron kojim tetka
Juca tačno izračuna kad je prvi u mjesecu i da je tačno 12
sati? Ili nema digitrona, nego penzija starim ljudima znači
nešto što mi ne možemo pojmiti. Možda su im starost, i bolest
koja dolazi s njom, nešto kao živi pijesak, a penzija - komad
čvrstog kopna pod nogama?
Hoću da kažem: jedan od
brojnih razloga zašto drugujem s Afanom i često puštam da
me naljoska, iako za alkohol nemam ni trun talenta, jeste
poezija u njegovim pričama o prijateljima, o poznanicima,
o rodbini. A junacima tih priča se mora zavidjeti. Kako da
ne zavidim Zuki koji, danas, iz Afana, ljudski i duhovno tako
djeluje na mene da zažalim što ga nikad nisam upoznao. Djeluje
tako da su Afanove uspomene na Zuku postale i moje lično.
Djeluje tako da pomisliš: ako svi moramo umrijeti, što uostalom
je jedina pravda u ljudskom svijetu, nepravedno je što ljudi,
koji imaju šta kazati svojim bližnjim, i to kazati na radost
bližnjih, ne žive mnogo duže od nas običnih.
I zar je onda čudo što
Afanu često dopuštam da me napije. Tu ulaznicu moram pokazati
ako hoću da budem pripušten u Afanovu bogomolju gdje se vazi
o Zuku, a ne o Allahu, i gdje se propovijeda o tetki Juci,
a ne o Božjoj majci. Doduše, sjutradan iza derneka, ljut sam
na Afana, jer sinoćnji merak svaki put platim s dva-tri dana
bolovanja. Ljut sam, iako znam da je do mene koliko i do njega,
baš kao u onom stihu iz njemačke balade o utopljeniku i vodenoj
vili: "pola ga ona vukla, a pola on sam tonuo".
A i kako da otpola sam ne tonem u ono što me dopola Afan vuče,
kad sati provedeni s njim za šankom ili za kafanskim stolom
svagda u moj život (ispravan i isprazan, jednoličan kao kapanje
vode iz slavine) - unose barem nakratko maličak čarolije,
otvore pute kojima moja mašta nikad ne ide, a stvari oko mene
lišavaju mrgodne težine u koju su uklete, čak izazovu kajanje:
iz ogledala me, u te sate, gleda osijedjelo čeljade koje nije
znalo da je moglo biti ako ne srećno, jer sreću smatra običnom
glasinom, a ono bar triput srećnije no što je sebi dozvoljavalo.
Ali ne samo to. Često, dok pijem s Afanom i slušam ga, već
nakon treće čaše mi se učini da se u vječno tmurnom svodu
nad mojom glavom otvorila plava progalina i da u njoj vidim
zvijezdu. Onu koju je astronom Ramić otkrio za svog prijatelja
Džumhura, zemaljskog putnika.
2. Kad ga pitaju
zašto pije, Afan ponekad odgovara: "Iz zvjerskih razloga."
Pošto se dvoje "z" u izgovoru sliju u jedno, zvuči
kao da je rekao: "Iz vjerskih razloga." Jednom sam,
razmišljajući o ovoj igri riječima, osjetio da je dublja nego
što bi se reklo: vjersko u čovjeku lako je postajalo zvjersko,
ne samo u 20. stoljeću, i ne samo u nas. Iako sam nepilac,
život mi je prošao u druženju s pjancima, a među njima nije
bilo malo onih koji su lokali kako bi svoju beštiju mogli
pusti s lanca. Jeste, zna odlično Afan, koji je pola svog
života prostajao pred štafelajem, a pola pred šankom, i ima
bogato iskustvo s pjancima raznih fela, zna odlično da mnogi
piju iz razloga koji su neporečno zvjerski. Prema takvima,
Afan je nevjerovatno prijek, osoran, nepopustljiv. Prema takvim
koji se, pjani, valjaju u vlastitom glibu umjesto da posežu
za zvijezdama, makar ih morali izmisliti.
Afan pije i iz vjerskih
razloga. Što nije samo tjeranje šege s obrazloženjem: ne pijem
iz vjerskih razloga. Tačno je da alkohol potvrđuje njegov
ateizam koji je takođe vrsta vjere. Ali i mnogo više od toga:
njegova vjera podrazumijeva alkohol kao vrata u svijet gdje
trijumfuju njegovi umjetnički afaniteti, da se poslužim
njegovom igrom riječi. Kad zakoračite u taj svijet, najvažnije
otkriće koje vas tamo čeka može se sažeti u pet riječi: kako
su svi ljudi isti! Kako je sitno, sporedno i često prezrenja
dostojno ono po čemu se, kao pripadnici ljudske vrste, razlikujemo
i čak smo silno ponosni što se razlikujemo, a kako je moćno
i vječno ono u čemu svi nalazimo sebe. Afanove priče uz čašicu
lako pamtim, jer na njih iznutra snažno odjekujem: ožive i
potkrijepe moje vlastito iskustvo, prizivaju stvari koje sam
ranije znao, ali sam ih bio negdje u sebi zaturio. Na primjer,
Afanova priča o tetki Juci, te noći, kod Džemila, podsjetila
me na ono što mi je H. ispričao. Njegova majka, kad je čula
da je njegov brat ranjen a drug mu poginuo, vazdan je ludjela:
"Vi mene lažete, i on je mrtav." Napokon su ranjenika
donijeli kući. H. je bio potresen ne samo zato što je granata
ranila njegovog brata, već i zato što je ubila druga koga
je H. poznavao. A stara odjednom kaže: "Vi sad sjedite
i pričajte, ja odoh da spavam." "Mi ne znamo (veli
H.) ništa o starim ljudima. Teško ih je razumjeti. Oni su
za nas terra incognita." Našto sam se sjetio svoje majke:
i ona je cijeli jedan dan ludjela kad je mog starijeg brata
udario kamion na motoru. Stvar se, prije rata, desila u Beogradu.
Kad smo, preko telefona, najzad pouzdano doznali da će brat
ostati živ, Darinka je pogledala na sat i rekla prestrašeno:
"A ja, blesava, zaboravila da popijem ljekove!"
I krhne punu šaku tableta. I ja sam, u tom trenu, imao osjećaj
da ne znam: ko je moja majka? Mislim, ko je postala ovo otkad
je ostarila? Te tri pričice danas u mojoj svijesti tvore mali
vijenac. Koji nije i jedini: ko zna koliko takvih vijenaca
ne bi, danas, postojalo u mojoj glavi da nisam s Afanom pio
kod Džemila ili kod Pene?
Arhiva Dani
261
|
