Polemika može biti produktivna tek ako počiva na veoma elementarnim pretpostavkama; na korektnom prenošenju stavova sa kojima se neko slaže ili ne slaže; te na izbjegavanju zamjene teza, tema povodom kojih postoji spor. U suprotnom ne može se znati o čemu se radi, nema ni produktivne polemike.

Tekst koji slijedi je pokušaj da se pokaže da Pećaninov odgovor nije polemički (a njegov karakter mi je teško odrediti), dakle, da ukaže na krivotvorenje onoga što sam napisao i na zamjene teza ne bi li se uglavnom zaboravilo ono oko čega samo se sporili i na šta je Pećanin pažljivo izbjegavao odgovor.

Šta ja nisam napisao a Pećanin krivo stavio u navode "citirajući" me te na "proizvedenim" citatima, znojio papir gradeći kritičke konstrukcije zbog kojih bi trebao proći "ko' bos po trnju".

1. Ja se Pećaninu nisam "izrugivao" niti sam nastojao da ga ubijedim u njegovu "retardiranost i nekompetentnost". Bar zato što bi trebalo biti lično retardiran da bi se nekog nastojalo "ubijediti" u njegovu retardiranost.

Moj tekst bio je reagovanje na Pećaninov "javni linč" kome sam bio izložen. Naravno kritika je bila direktna, držim argumentovana, znalo se na šta reagujem, a zaključci, nadam se, precizni. Ako se Pećanin u tome osjetio "izruganim" onda to nije moj problem, već problem njegovih tekstova te validnosti argumenata. Tekst mog reagovanja, u svom izrazu, srećom nije bio u matrici referatske stilske norme koju je Pećanin tako pažljivo njegovao u svom uvodniku. One stilske norme u kojoj ne možete biti do kraja sigurni da li se radi o tekstu nekog "narodnog kuhara" ili o saopštenju važnom za razumijevanje naše stvarnosti i njenih neprijatelja. Na primjer, "Kobasice pecite s obje strane da lijepo porumene" (Vidi šire: B. Vlahović Ručak za 30 minuta, Mladost, Zagreb, 1985, str. 10) i "Činjenica da Petritsch odlazi iz Bosne nalaže rezimiranje njegovog učinka" (Vidi šire: S. Pećanin, Sedmi dan, Dani, 24.05.2002.).

Referatska literatura u nas je imala bogatu tradiciju te Pećaninov napor da je obnovi vrijedan je svake hvale.

Da Pećanina nisam smatrao kompetentnim ne bih ni reagovao na njegove tekstove, da mi nije stalo do njegovog mišljenja ne bih se od tog "mišljenja" ni branio. To što ja o Pećaninu mislim bolje nego što se njemu učinilo opet nije moj, već njegov problem, a teško da polemika može pomoći u tome. Jer polemika bi trebala biti kritički dijalog različitih mišljenja a ne personalni sukob jednakih sujeta.

2. U svom prvom reagovanju ustanovio sam krivotvorenje jedinog mog citata (nisam pominjao "medije"). Naravno Pećanin nije mogao osporiti da je riječ o krivotvorevini, već je zamijenio predmet kritike. To je postao moj komentar o tome da o medijima kritički govorim i pišem konkretno. Pećanin me, sa osjećajem velike polemičke sreće ("bingo" tipa), kako on misli, ulovio u nekonkretnosti i "podcjenjivanju" čitalaca Dana.

U tekstu u kome polemišem sa uvodnikom S. Pećanina u mediju (Danima) rečenica koja konstatuje da inicijativa za konstitutivnost "nije imala podršku medija i njihovih uvodničara" može se činiti "nekonkretnom" samo piscu referatsko-kuharske literature. Priznajem, teško mi je pratiti rečenu stilsku normu, a bolje mislim o čitaocima Dana od njegovog uvodničara, koji su, siguran sam, razumjeli stvar "konkretno".

3. Orvelovske dimenzije praksa Pećaninovog "ministarstva istine" dobija puni zamah u krivotvorenju moje samospoznaje u tekstu, uvodniku, pomenutog autora. Napisao sam da sam "glavni negativni junak Sedmog dana". Pećanin to krivotvori i tvrdi (citira) da ja čitatelje obaviještavam da sam "glavni junak" dvaju tekstova, itd. Na tom falsifikatu zatim će graditi konstrukciju o mom samorazumijevanju ne samo kao "junaka" već i kao "historijskog junaka", da ukazujem "na neshvaćenost svog historijskog djela, proklete sudbine koja prati sve velike historijske ličnosti", itd. Dodatni argument mog takvog samorazumijevanja je fakat da sam bio "jedan od autora" i da sam "napisao Deklaraciju o konstitutivnosti SGV-a. Svoj udio u radu na Deklaraciji pomenuo sam u kontekstu konstatacije da je Deklaracija "imala podršku medija i njihovih uvodničara bar približno veliku kritici njenog 'nepotpunog' ostvarivanja, možda bi sve išlo bolje i brže" (ako se Pećanin i dalje ne prepoznaje u ovom navodu, molio bih ga da navede tekst, novinu i datum u kome je Inicijativu/Deklaraciju podržao ili se njenom "psovanju" suprotstavio). Naravno, Pećanin je potpuno u pravu da je u Sarajevu "bilo medija i uvodničara koji su rizikujući i vlastitu glavu, daleko više i puno prije Papića činili sve za ostvarenje cilja za koji se i Papić borio" (S.P.).

"Polemika" se, u ovom dijelu, završava veoma jednostavno. Da li je isto "glavni junak" i "glavni negativni junak", i da li se na priznanju da sam "negativni junak" može graditi kritika moje, po Pećaninu, samospoznaje da sam "historijska ličnost". Šta je istina, a šta praksa Pećaninovog "ministarstva istine"?

Pasjaluka radi dodajem da paralelno sa kritikom moje samospoznaje o "historičnosti" (što bi Pećanin rekao "nećete vjerovati, od istog autora", tj. njega samoga), stoji rečenica kritike Petritschevog odnosa "prema najdragocjenijim ljudima koje ima ova zemlja (u koje ubrajam i Papića)". Konzistentnost autora govori za sebe. Bitnije je reći da ja sebe zaista ne ubrajam u "najdragocjenije ljude ove zemlje" iz veoma prostog i naročito ozbiljnog razloga. Pripadam generaciji koja nije učinila sve što je mogla da spreči rat protiv BiH, osjećam se odgovornim pred onima koji danas imaju manje od 30 godina, a oni, i samo oni, čine "najdragocjenije ljude ove zemlje".

4. Mislim da ćemo se Pećanin i ja složiti da se ne slažemo oko "ownership" pristupa. Za razliku od njega, ja mislim da je BiH toliko, politički, ekonomski i socijalno zavisna od međunarodnih aktera te da će, ako tako nastavi, bukvalno nestati kao realna zajednica, društvo i država uz, moguće virtualno postojanje u normativnom smislu (stolica u UN, političari, uredbe Visokog Predstavnika). Ne vidim drugi način do domaćeg i stranog napora da se razvije samoodrživost i samoodgovornost, dok mi, bar Pećanin ne dokaže suprotno. Dakle, starinski "da se sopstvena sudbina uzme u svoje ruke".

Poređenje sa stanjem u Njemačkoj nakon II svjetskog rata ostaje u okvirima Pećaninovog doprinosa razvoju geostrateških analiza ili "zna se" teorija međunarodnih odnosa i sličnih zavjera o čemu sam pisao u svom prvom reagovanju.

Ja, za razliku od Pećanina, ne mislim da je ustavnim amandmanima normativno "betoniran" diskriminatorski karakter RS. Mislim da je stvarni diskriminatorski položaj bošnjaka i hrvata u njoj sada normativno, u osnovi, drugačiji a stvarne promjene omogućene. Uostalom, nisu li isti amandmani u samoj RS izloženi bujici nacionalističke kritike zbog "konačnog ukidanja RS"? BiH, svi njeni narodi i građani sada mogu dobiti ravnopravnost jer za to, po prvi put, postoje normativne pretpostavke. Uslov za to, za sada nepostojeći, je da se na realizaciji ustavnih amandmana počne raditi ozbiljno i da tema prestane biti predizborna municija nacionalno orjentisanih stranaka, sredstvo proizvodnje straha od ugroženosti ne bi li svako povratio ono što je mislio da je definitivno jamio.

Slično Pećaninu mislim da je ime entiteta RS civilizacijski pogrešno zbog svoje monoetničnosti (uz gramatičku nepravilnost), mislim sve najgore o himni i grbu istog entiteta. Ne samo zbog jednonacionalnog karaktera već zbog istorijske nazadnosti istih što bi trebalo da smeta svima i ne-nacionalno. Mislim, za razliku od čelnika SDA da pomenuto, uz svu kritičnost, nije najbitnije u dogovoreno/nametnutim ustavnim amandmanima. Mislim da je stvoren ustavni okvir koji radikalno mijenja poziciju svih konstitutivnih naroda u BiH. Ne tvrdim da je savršen kao što ni idealno realizovana konstitutivnost nije ništa drugo već "drugo najbolje rješenje". Prvo je civilno društvo gdje politički identitet pojedinca ne određuje prije svega nacionalna pripadnost, već politička orjentacija njega kao građanina.

5. Pećanin me upitao "na koje se loše iskustvo on poziva" u kontekstu mog mišljenja o "dosadašnjim lošim iskustvima" sa uredbama. Redom, mislim da se normativno (uredbe, zakoni, ustavi) i stvarnost (život sam) razlikuju, te da su stariji od nas živjeli u "normativnom raju" ne primjećujući dolazak "stvarnog pakla", da je važnije mijenjati stvarnost nego stvarati virtuelnu sliku putem konačno idealnih uredbi. Preciznije, Aneks VII Dejtonskog sporazuma sa legalnom snagom iznad Ustava BiH, ili bilo koje uredbe OHR-a, normativno je sjajan, ali nije stvaran, povratak izbjeglica i raseljenih lica bio je spor i daleko od "normiranog". Napredak u povratku posljednje 2 godine nije rezultat, prije svega, uredbi, već procesa stvarnih promjena, drugačijeg realnog okruženja.

Da "istorija uredbi" funkcioniše, da se podsjetimo, "alžirska grupa" ne bi bila isporučena mimo odluke Doma za ljudska prava BiH čija čelnica prije par dana izjavi da se odluke Doma i inače na ostvaruju, itd. Jasno je da nisam ja taj koji Visokog Predstavnika "tretira kao boga" kao što je jasno ko je sklon instaliranju konačnih rješenja božanskom voljom Visokog Predstavnika i drugih ministarstava Protektorata. Samo da Visoki Predstavnik bude dobar a ne loš, tj. u skladu sa referatima koje Pećanin podnosi našoj javnosti u svojim uvodnicima. Koliko se god slagao sa većinom Pećaninovih referatskih naputaka, toliko se više plašim mogućnosti da hipotetički "Protektor" krene da čita referate po svom, a ne mom ili Pećaninovom izboru, te bi mogao usvojiti neke naputke. Riječ je o demokratskoj kontroli političke moći, te "ownership" treba čitati i u tom smislu. Naravno, demokratija je samo najmanje loš oblik upravljanja, kako je davno rečeno.

* * * *

(Odgovor Senada Pećanina u narednom broju Dana)