Majstor kontroverze Edward Albee ponovo je osvojio Broadway. Njegov najnoviji komad Koza ili Ko je Sylvia (The Goat or Who is Sylvia) ovu je pozorišnu sezonu, u kojoj je publika mnogo više voljela neke druge komade, okončao prestižnom nagradom Tony za najbolju predstavu.

Na kraju sezone, baš kao i na početku, Golden Theater, u srcu njujorškog pozorišnog distrikta, dan uoči proglašenja dobitnika Tonyja bio je dupke pun, ali malo je ko vjerovao da će Koza, iako jedna od boljih ovogodišnjih brodvejskih produkcija, zaista i dobiti nagradu jer je otišla isuviše daleko za ukus trenutno dominantnih konzervativaca.

Koza je duhovita, ali istovremeno vrlo ozbiljna i vješto smišljena predstava koja zbog svojih sramnih premisa postaje tragična. Sat i četrdeset minuta Bill Pullman (Dan nezavisnosti, Ruthless People, Lost Highway), koji igra muža Martina, i Mercedes Ruehl (dobitnica mnogobrojnih pozorišnih nagrada, s impozantnim brojem pozorišnih uloga), koja igra Stevie, lijepu, decentnu i inteligentnu suprugu, vode žestoke dijaloge, na momente brutalne i lukavo upletene u najcrnji humor.

Priča je to o dva ljudska bića i kozi. Na Martinov pedeseti rođendan, u rafiniranom rukom dekoriranom stanu na najprestižnijem dijelu Manhattana, bračni par intelektualaca vickavo i dovitljivo konverzira. Stvar poprima sasvim drugi ton kada porodični prijatelj, pokušavajući napraviti intervju s Martinom, dobitnikom ugledne nagrade za arhitekturu čiji je ekvivalent tek Nobel, otkriva da ovaj ima seksualnu vezu s kozom. Ne samo da s njom ima seks, on je voli. Zove je Sylvia i upoznao ju je ispunjavajući želju svoje supruge - kupujući kuću za odmor na selu.

Eh, sad, ljudi sa Balkana znaju da onima koji su odrasli u katunu i prvi seksualni kontakt sa ženom imali tek po odlasku u vojsku, kozoljupstvo dođe k'o normalna seksualna aktivnost. Takvi po povratku iz vojske mlađoj raji u katunu seksualno iskustvo sa ženom opisuju riječima kako je "to isto, samo nema repa", zauvijek ostajući začarani kozijim čarima. No, kada se kozoljubac pojavi u prestižnim njujorškim krugovima, onda to poprima aspekte klasične tragedije.

Porodična idila, a i ona dizajnerskom sofisticiranošću protkana dekoracija u već spomenutom stanu, puca po svim šavovima kad supruga postaje svjesna da nakon strasnih trenutaka u njihovom krevetu, njen voljeni muž odlazi drugoj, i to ne u krevet, nego u staju. Stevie je pred nervnim slomom kad se suoči s realnošću koja direktno kazuje da je vrlo vjerojatno da je muževljeva putanja bila i obrnuta - prvo staja, pa onda porodična postelja.

Njihov sedamnaestogodišnji sin, od svega zaštićeni polaznik skupe njujorške škole, također je pred rastrojstvom zbog oca kozoljupca. Proslavljeni arhitekt suočava se s korijenom ljudske destrukcije, ali se ne osjeća bestijalcem, niti uviđa kako u njegovom kulturnom krugu "ulazak u crveno" kataklizmično šljašti. Očajna supruga se, naravno, odlučno obračunava sa suparnicom i Martin biva emotivno rastočen.

Dobri poznavaoci njujorškog pozorišta kažu da stvar ovako daleko nije otišla još od Mametove Oleanne i njene proslavljenje prethodnice, predstave Ko se boji Virginije Woolf, čiji autor i s Kozom ima komad zakrčen gustom mrežom sporednih puteva, kako filozofskih i socioloških, tako etičkih i psiholoških. Svima onima koji u Americi pokušavaju testirati umjetničke granice Albee je stavio teško dokučivu među i dobrano istestirao mjere tolerancije i normalnosti.

Ako nije ništa drugo, a zasigurno jeste, Koza je najbezobraznija, najhrabrija i najkontroverznija predstava sezone. Kritičari su bili šokirani, a iskusni Albee potvrdio da svaka civilizacija sama postavlja limite svojoj toleranciji. Nakon predstave odigrane uoči dodjele Tonyja, rekao je da mu je ambicija, između ostalog, bila da ljudi ponovo razmisle o tome jesu li vrijednosti do kojih toliko drže validne ili nisu.

Gledala sam nedavno kako meni naročito dragi Arthur Miller pljuje Broadway i njegovu produkciju tvrdeći da je tamo pozorište poodavno umrlo, postavši industrija za zgrtanje novca u kojoj, po prirodi stvari, nije bitno šta se igra, nego ko igra, te da je Broadway, shodno tome, preplavila mentalno ograničena publika željna vidjeti tek kakvu glumačku zvijezdu, bez ikakvog potencijala za razumijevanje i komada i pozorišta samog po sebi.

Kontroverzni Albee, koji je po rođenju u Washingtonu D.C. 1928. imao sreću da ga usvoji milionerski bračni par i pruži mu besprijekorno obrazovanje, svojedobno se sprdao sa svojim odsustvom s Broadwaya. "Možda sam ja evropski pisac a da to ni ne znam", rekao je onomad kad su ga brodvejski producenti kontinuirano ignorirali. Kritičare koji su ga svojedobno kudili kompetentnim je smatrao tek za "pokrivanje priče o požarima u New Jerseyu". Danas ga slave i kažu da ga je jako dobro opet imati na Broadwayu. (J. Hasović-Jelisić)

Stane Bernik: Arhitekt Zlatko Ugljen, monografija; Međunarodna galerija portreta Tuzla, 2002. godine

Rijetko koja umjetnost nastala na prostoru Bosne i Hercegovine može tako paradigmatski poput arhitekture denotirati sva ona raznovrsna značenja različitih povijesnih, interesnih, kulturoloških i identitetskih sadržaja koji se imenuju pojmom Bosna. Prisjetimo li se one čuvene autopoetičke Selimovićeve sintagme po kojoj je "Bosna razlog što su njegovi likovi tako komplicirani", dramaturgiju oblikovanja prostora i smještanja graditeljskih struktura na uvijek uzavrelo tlo Bosne možemo definirati kao označiteljsku praksu visokog ideološkog i stvaralačkog rizika. Posljedice tako strukturiranog historijskog krajolika Bosne mogli smo i sami svjedočiti tokom posljednjeg rata, u kojem je urbicid bio jedan od vidova specijalnog rata protiv stoljećima uspostavljane prostorne (urbane) infrastrukture bosanstva, posljednjeg identitetskog integrativnog faktora na kome je počivala supstanca Bosne i Hercegovine kao povijesne društvene i državne zajednice.

Stoga je svako autorsko bavljenje prostornim artikulacijama na ovim bosanskim stranama pored opštih tehničkih znanja iz domena arhitektonske struke pretpostavljalo pomno kulturološko studiranje regionalnih karakteristika tradicionalnog graditeljstva. Za mnoge graditelje u skoro stotinu godina dugoj historiji moderne bh. arhitekture upravo je taj momenat predstavljao najveći stvaralački izazov: počev od Josipa Vancaša, koji je na tragu problematike prijeloma stoljeća pitanje identiteta regionalnog graditeljstva formulirao znamenitom rezolucijom na Zemaljskom saboru iz 1911. godine, preko Grabrijanovog i Neidhardtovog uvida u ovu problematiku kroz tekst Arhitektura Bosne i put u savremeno, pa sve do graditeljskih ostvarenja sarajevske arhitektonske škole čiji je najizrazitiji predstavnik Zlatko Ugljen.

O ovoj problematici su pisali mnogobrojni autori, ali je svakako najcjelovitiji i najinspirativniji uvid dao dr. Stane Bernik pišući studijski tekst o Zlatku Ugljenu u upravo publikovanoj monografiji posvećenoj stvaralaštvu ovog najsamosvojnijeg bosanskohercegovačkog arhitekte, koji je prodro u, kako to u monografskom tekstu reče profesor Bernik, "idiome arhitektonskog pojmovnika novog doba".

Stane Bernik, poznati slovenski istoričar i kritičar likovnih umjetnosti, veliki poznavalac vizuelnih medija u Bosni i Hercegovini, gdje je na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1974. do rata predavao istoriju i teoriju vizuelnih komunikacija i oblikovanja, koncipirao je i uredio ovu monografiju, te za nju napisao obiman znalački tekst pod nazivom Arhitekt Zlatko Ugljen: Stvaralac arhitekture postojanosti. Bernik postupno i vrlo čitljivo, kroz tematski/problemski konstruirana poglavlja, rekonstruira matricu Ugljenovog idioma, od prvih formativnih iskustava tokom studija na sarajevskom Arhitektonskom fakultetu do posljednjih ostvarenja čija je realizacija u toku.

Monografija Arhitekt Zlatko Ugljen Staneta Bernika, koju je izdala Međunarodna galerija portreta iz Tuzle, reprofotografiju i kompjutersku pripremu uradilo Delo repro d.o.o. Ljubljana, a vrhunski odštampao Gorenjski tisk d.o.o. Kranj, veliki je naučni doprinos valorizaciji opusa u svijetu najpoznatijeg bosanskohercegovačkog graditelja i dobar putokaz za dalja istraživanja savremene bh. arhitekture, koja je tokom i nakon rata doživjela veliku materijalnu i duhovnu devastaciju. (A. Adamović)