dluka Harisa Silajdžića da se kandidira za bošnjačkoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te odluka Nijaza Durakovića da predvodi izbornu listu Silajdžićeve Stranke za Bosnu i Hercegovinu - dva su događaja koji, i u tijesnoj međupovezanosti i svaki za sebe, moraju u cjelokupnomu bosanskohercegovačkom političkom životu i odnosima prouzročiti krupne posljedice, čije je krajnje domete teško predvidjeti. S mnogo većom sigurnošću se, pak, već sad može govoriti o tendencijskom značenju ovih odluka.

Najprije, o odnosu ličnih političkih karizmi i karijera, i političkih programa i orijentacija. Silajdžićeva i Durakovićeva odluka i njihov politički "brak", naime, signaliziraju da se politički život ponovo vraća u staru matricu, ako se ikamo dalje od nje uopće i pomaknuo, u kojoj se javnim likom našega čovjeka zamjenjivala i supsumirala sva konkretna sadržina ionako tek fingiranih, nepostojećih stranačko-političkih programa. "XY (upisati ime već prema osobnom izboru) je naš program! - sjećate li se ponosnih predizbornih slogana iz vremena za koje ste se, možda, bili naivno ponadali da su za nama?

U slučaju Harisa Silajdžića i Stranke za Bosnu i Hercegovinu to, ruku na srce, od samoga početka i nije bilo neobično. Opće je mjesto da ta stranka nije ni osnovana kao stranka s političkim identitetom i programom, niti je do danas ozbiljnije radila na njegovoj artikulaciji. Zato je i mogla prolaziti kroza sve fantastične koalicijske kombinacije od one nekadašnje sa Strankom demokratske akcije do posljednje s SDP-om i ostalima u Alijansi - bez ikakvih posebnih unutarnjih pitanja ili programsko-političkih prestrojavanja. To njezino svojstvo vode - da može zauzeti oblik posude u koju se trenutno ulije, u isti mah ju čini strukturalno bizarnom i neuvjerljivom, i dnevnopolitički silno upotrebljivom. Čak i u vrijeme Silajdžićeva povlačenja sa čelnog mjesta i svojevrsnoga političkog zamrznuća, svima je uvijek bilo jasno da je funkcija te stranke, između ostaloga, da služi kao neka vrst njegovoga osobnog političkog servisa. Kombinacija s Durakovićem samo još jedanput potvrđuje to svojstvo SBiH, koje će joj moći "prolaziti" sve dok politički život u Bosni i Hercegovini bude ovakav kakav je dosad bio i kakav je i sad - živa slika kaosa i anomije.

No, s Durakovićevom odlukom stvari ipak stoje i nešto drukčije. Kolikogod se on sam trudio da ju prikaže kao nešto sasvim normalno, subjektivno možda i vjerujući u to i zaklinjući se i dalje u vjernost izvornim socijaldemokratskim načelima, kao i u vlastitu riješenost na njihovo provođenje, strogo gledano njegova odluka se ne može objasniti drukčije nego kao politička akrobatika. Druga je stvar to što je ona psihološki i personalno objašnjiva u kontekstu konflikta Lagumdžija - Duraković, no to naprosto ništa ne znači u programsko-političkoj projekciji na kojoj Duraković inzistira.

Ozbiljnija elaboracija njegove odluke mogla bi se pokušati na taj način, što bi se ustvrdilo da je Lagumdžijin SDP, otkako je u sklopu Alijanse preuzeo vlast, iznevjerio načela socijaldemokratske politike, pa da Duraković ovim činom nastoji naći drugi stranačko-organizacijski okvir, dovoljno džentlmenski da on lično formalno ne mora mijenjati stranačku pripadnost, i dovoljno samozatajan da pristane na ostvarivanje programa jedne druge partije, čak pomalo politički antipodne!

Tvrdnja o iznevjeravanju sigurno stoji, kao što stoji i mogućnost da ju Lagumdžija objasni onako kako analognu pojavu u Hrvatskoj providnom sofisterijom objašnjava fabulozni Zdravko Tomac: "Ova je vlast socijaldemokratska, ali je naslijedila takvo stanje da ne može voditi socijaldemokratsku politiku." No, zar je imalo uvjerljivije i ozbiljnije od toga - nadati se u mogućnost da kombinacija sa Strankom za Bosnu i Hercegovinu bude okvir za stvarno provođenje socijaldemokratske politike! Prije će, ipak, biti da je i Durakovićeva odluka mnogo više motivirana željom za osobnim političkim reaktiviranjem i prisutnošću u političkom životu.

To, onda, otvara dva nova aspekta: kadrovsko-personalni i nacionalni.

Poslije Daytona i od međunarodnih faktora i od domaćih političkih alternativaca moglo se često čuti kako u Bosni i Hercegovini ništa nije moguće promijeniti nabolje sa starim ljudima, nego da su za promjene neophodni novi ljudi. Ne ulazeći ovom prilikom u detaljnije raščlanjivanje pojmova, valja reći da je kroz nešto više od godinu dana vladanja Alijansa najviše zakazala baš po tomu što je neočekivano veliki broj njezinih kadrova pokazao da po političkom mentalitetu i manirama spada među stare, te, vice versa, da je najbolje što je Alijansa demonstrirala bilo ono nešto uistinu novih ljudi koje je promovirala na visokim dužnostima. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, pak, nema boljega načina da se političari osjete kao novi, nego što je test međuetničkoga povjerenja - kada se dogodi da političar jedne etničke pripadnosti svojim principijelnim i institucionalno legitimiranim djelovanjem i otvorenim stilom počne otapati nepovjerenje kod ljudi iz drugih dviju etničkih skupina. U Alijansinom razdoblju nešto slično počelo se bilo događati, recimo, s političkom aurom Beriza Belkića, također kadra Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Zato će mjesto koje ovom čovjeku bude određeno na kandidatskim listama za slijedeće izbore biti istovremeno i prilično točna indikacija na kakvoj su cijeni takvi istinski novi ljudi u aktualnim stranačkim preferencijama. A i na Silajdžića i na Durakovića, kod svakoga na njihov međusobno potpuno različit pa i oprečan način, teško bi se mogao primijeniti kvalifikativ - novi ljudi.

Pojava Alijanse za promjene nakon prošlih izbora bila je dočekana kao konačni, povijesni početak zamjene pseudopluralizma i etnokracije evropskim političkim modelom. Bilo je veoma mnogo običnoga, prostodušnog svijeta u Bosni i Hercegovini koji joj se iskreno veselio, pomišljajući da je to kombinacija koja će ga povesti do toliko željenoga "normalnog života".

Što je sve dovelo do toga da je sudbina ovakve Alijanse, nesumnjivo obilježene dominacijom SDP-a i njegova lidera Zlatka Lagumdžije, danas, četiri mjeseca prije izbora, zapečaćena, s veoma mršavom bilancom, trebalo bi biti predmetom detaljnih i svestranih analiza. No, događaji poput Silajdžićeve kandidature za bošnjačkoga člana Predsjedništva, te njegova i Durakovićeva sporazuma, po svojemu unutarnjem rezonu i po posljedicama ne mogu ne proizvesti potpuni debakl ovako zamišljenoga političkog saveza kakav je bila Alijansa. Ustvari, ispravno bi bilo pitati se što je tu čemu uzrok a što posljedica, što sadržaj a što tek simptom...

Potpuno neovisno o intimnim Silajdžićevim i Durakovićevim namjerama i procjenama, o kojima ne znam a i ne trebam znati ništa, njihova gesta već sad u našemu političkom prostoru odzvanja jakom, upravo naglašenom etničkom, respective bošnjačko-muslimanskom rezonancijom, i to sa sugestijom stanovitoga ideologijskoga pomirenja u svrhu postizanja novoga etničko-političkog jedinstva. Koje, po prirodi stvari, ne može ne pospješivati efekat zgušnjavanja u drugim dvama etničkim ambijentima (i glasačkim tijelima), srpskom i hrvatskom, kod kojih je taj efekt ionako vrlo visok i otporan na demokratske promjene i pluralizacijske procese. Ova sugestija kao da doziva jednu staru i omiljenu Izetbegovićevu prosudbu: sudbina Bosne i Hercegovine je u nacionalnim strankama, i sve što se možemo nadati jest da one postanu umjerenije, uvijek je tvrdio Izetbegović, demonstrirajući jednu vrst starinske defetističke političke "filozofije" duranja i izduravanja, toliko udaljenog od modernih razvojnih koncepata. Ne treba se zanositi: i ta je politika legitimna, kao što je veoma moguća i siva niska budućnost koju nam ona jedino može priuštiti.

Arhiva Dani
261