ptown je nekad bio čikaški Hollywood (a sad je, eto, Hemonwood). To je bilo kad je filmska industrija u ovoj zemlji bila u povoju, prije nego što se kompletna prebacila u Kaliforniju. U ulici po imenu Argyle, nekad je bio filmski studio koji je pripadao kompaniji Essanay, za koju je snimao izvjesni Charlie Chaplin. U tom studiju Chaplin je snimao neke od svojih ranijih filmova, koji su svi listom izgubljeni. Danas je u zgradi bivšeg studija mali katolički koledž.

Ulica Argyle je danas srce vijetnamske četvrti, naseljeno stanovništvom koje se povuklo nakon što su Amere namarali u vijetnamskom ratu. Još uvijek se tu i tamo mogu vidjeti južnovijetnamske zastave, ali generacija ratnih veterana izumire. Prošle godine je umro Johnny Hung (mada sam mu možda pobrkao ime, pokoj mu duši), biznismen koji je od vijetnamskog geta napravio ozbiljnu četvrt, koja mu je priredila spektakularan sprovod. Ulica je bila prekrivena konfetima koji označavaju žalost, kao što je za kinesku novu godinu prekrivena ispucanim, crvenim petardama, od kojih ulice izgledaju krvave.

Argyle je poguzijska ulica, gdje se neko sa apetitom kao što je moj jako dobro osjeća - tu u izlozima vise pečene patke i pilići i sipe, tu plivaju ugojene ribe, tu imaju kineske pekare sa divnim jestivim drangulijama, tu se može srkati vijetnamska goveđa supa pho. U nekim restoranima me više ni ne pitaju šta bih jeo - samo donesu ono što uvijek jedem. U jednom od tih restorana ordinira i predivna desetogodišnja djevojčica po imenu Linda, kćerka vlasnika. Pošto njeni roditelji ne pričaju dobro engleski, Linda uzima narudžbe, donosi naručenu hranu i uvijek malo proćakula. Nekad i sjedne za sto i sa nama priča o svom životu. Kad smo je prvi put sreli, odmah nam je rekla: "Ja sam nekad bila jako pametna, a sad sam strašno stidljiva." Jednom smo moja gospođa i ja otišli na večeru u taj restoran nakon povratka sa dugog puta u Evropu i Linda nas je zamolila da joj pomognemo da napiše zadaću, pošto nije stigla od posla u restoranu. I šta ćemo, moramo da pišemo zadaću uprkos jet lagu koji nas je doveo na ivicu halucinacije. Trebalo je da napiše sastav o Disney Worldu, gdje ona, kao ni mi, nikad nije bila, ali smo zajedno izmaštali i izmaslali svakojake dogodovštine. Jednog dana, bila je uvjerena Linda, ona će i otići u taj Disney svijet.

Malo niže, na uglu ulice Argyle i Sheridan, nalazi se mjesto gdje se služi kafa i hrana - neki bi to zvali i restorančićem - gdje se skupljaju mučenici iz prihvatilišta (half-way house) koje se nalazi u nekadašnjem Somerset hotelu. U tom prihvatilištu obitavaju oni koji su izašli iz zatvora, nakon što su odrapili vrijeme za sitni lopovluk i slične prekršaje, ali još nisu potpuno rehabilitovani, nego su na pola puta prema društvu. Najčuveniji gost bivšeg hotela je prije dvadesetak godina, u nastupu paranoidne šizofrenije, sjekirom ubio svoju ženu i kćerku, te je u zatvorskoj mentalnoj bolnici proveo dvadesetak godina, i sad je - vele doktori - zahvaljujući blagodatima litijuma, spreman da se priključi društvu. Svaki put kad prođem pored restorančića i vidim jednog od gostiju Somerseta kako u izlogu rečenog lokala srče mlaku kafu mučenicu, pitam se je li on taj, ali ta su lica bezizražajna, okrečena slojevima nevolje i pokrivena korovom nebrijanja i teško je reći. U izlogu stoji znak koji veli da je prošle godine na ovom mjestu prodat tiket lutrije koji je pobjedniku donio $150,000 - suma toliko nepojmljivo basnoslovna u ovim krajevima da je sretnik bezbeli fasovao srčani udar. A možda i nije.

Onda pređem Sheridan i odem u park na Marine Driveu. Tamo u parku djeca igraju fudbal i baseball, vikendom se i zaroštilja, a klupe okupiraju zdepaste ruske bake sa isheklanim kapama, zbog kojih liče na vrganje. One trkeljaju uz upotrebu mnogih mekih konsonanata, dok im otekla stopala landaraju deset centi iznad zemlje, pošto su im noge s godinama okraćale. Njihovi muževi, sa ušima u obliku piroga, malo su po strani, sjede na platnenim stolicama i na stolu za rasklapanje igraju domina. U grmlju u parku ima i mala kolonija beskućnika koji se nekad pred djecom koja igraju lopte i bubnu, pa se onda roditelji žale policiji. Na ulici Marine Drive, s kojom park graniči, uvijek je parkiran auto sa naljepnicom koja veli "Pokaj se - u grobu je kasno".

Prije rata, ja nikad nisam htio ići iz Sarajeva. Furao sam se da ću jednog dana svojoj djeci pokazati neku vjekovnu kafanu i reći da sam im tu majku upoznao, ili da ćemo sjediti na klupi na Vilsonovom, gdje sam se s istom majkom ljubio uz tečnu upotrebu par jezika. Imao sam i djevojku koja mi je malo prije rata rekla da mora iz Sarajeva ići jer tamo ne pripada. Ja sam joj rekao da se ne radi o tome gdje ti pripadaš, nego šta tebi pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i još uvijek mi dobrim dijelom pripada, a moji su se posjedi proširili na Chicago i Uptown. Dok idem svojom sjenovitom ulicom kući, ljetni mirisi su mi poznati kao što su mi bili poznati mirisi lipe u cvatu u Sarajevu prije mnogo godina. Prekoputa moje zgrade, na platou ispred nečega što se zove Boys and Girls Club of Chicago, crna se djeca igraju žmire i čole. Jednog će se dana možda sjećati ovih vremena, ljeta 2002. U glavi će projicirati slike svog djetinjstva i negdje u ćošku tog ekrana stajat ću ja, imigrant ćoškaste slavenske glave, kao slučajni prolaznik koji se ušetao u kadar.

Arhiva Dani
261

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com

Arhiva Dani
261