"Ekipa ovog filma", započinje ispod hercegovačkih brda priču producent Ničije zemlje Čedomir Kolar, "broji samo troje ljudi manje od No Man's Landa. Ljudi iz bosanskog dijela organizirani su fenomenalno i neobično mi je drago da Danis i ja nakon Oscara prvi put radimo ovdje, u zemlji iz koje je on, a s kojom ja imam neraskidive veze. Način na koji on radi je jedinstven, sve te silne nagrade nimalo ga nisu promijenile u negativnom smislu, on se i dalje igra radeći, tako da je ponovo zadovoljstvo biti uz njega."

Prva klapa filma pala je u prošlu subotu, prvog juna, i to u sali za fiskulturu, pardon - tjelovježbu, Katoličkog školskog centra. Sam Danis Tanović je upravo u toj sali nekadašnje Osnovne škole "Silvije Strahimir Kranjčević" postao Titov pionir, sada već davne 1976. godine. "U novembru prošle godine, u Parizu, nazvao me je francuski producent Alan Brigand sa idejom da se napravi jedan film o jedanaestom devetom, koji bi okupio nekoliko značajnih filmskih redatelja iz svijeta. Vremenom se taj broj sveo na simboličnih 11, a ja sam odmah pristao raditi jer sam osjećao ljudsku i umjetničku potrebu da nešto kažem, jer je jasno da u vrijeme kada su se stvari dešavale u Bosni, svim Bosancima je bilo jako stalo da se sve to što se nama dešava kaže, da svijet to čuje."

Šta će svijet čuti i vidjeti u Danisovom filmu? To će, sudeći po scenariju, biti rađeno bitno drukčijim rukopisom od onog koji smo vidjeli u Ničijoj zemlji. To je film atmosfere u kojem igraju četiri lika - tri ženska i jedan muški. Selma je mlada žena koja u beznađu i ostavljenosti svakog 11. u mjesecu želi ići protestirati jer njenom i beznađu njenih sugrađanki, žena Srebrenice, nema kraja. Nikome ne trebaju, vlasti su digle ruke od njih, međunarodne organizacije im ne nude odgovore na pitanje "Gdje su naši očevi, muževi i sinovi?". Sreće Nedima, koji je bivši ratnik. I njegova je rezignacija velika. Tuga je nešto manja jer je tu i Hanka, žena koja težinu svoje sudbine pokušava ublažiti dugim i oštrim jezikom…

Jedanaesti je septembar, i Selma ponovo želi ići na demonstracije, ali događa se pad Twin Towersa. Patnja žena Srebrenice ponovo postaje samo još jedna u nizu stravičnih činjenica, još jedan zločin koji svakim novim danom biva poput prašine koja nestaje negdje ispod ćilima satkanog od političkih igara. "Hajdemo na demonstracije" , govori Selma, "protestovati i za njih i za nas. Svako patnju razumije kad i njega dodirne."

U Blagaju, koji ekipa zbog povećane vlažnosti u zraku već zove Vlagaj, radi se po cijeli dan. Glavni pokrovitelji filma su Universal i francuski studio Canal i već su na lice mjesta poslali ekipu koja radi dokumentarac o snimanju. Jacques Perrin je glavni producent ovog projekta, a Dunja Klemenc i Čedomir Kolar rade izvršnu produkciju. Direktor fotografije je Mustafa Mustafić, kostimograf Jasna Hadžimehmedović-Bekrić, scenograf Kemal Hrustanović, pomoćnik režije Namik Kabil, asistent Aida Begić, a igraju Džana Pinjo, studentica prve godine Akademije scenskih umjetnosti, Ejla Bavčić, Tatjana Šojić i Aleksandar Seksan.

Spisak reditelja koji pored Danisa učestvuju u projektu je zaista impresivan. Spomenimo samo Kena Loacha, Claudea Leloucha, Seana Penna (kojeg, kao ni njegovu bivšu ženu Madonnu, ne treba posebno predstavljati), Iranku Samiru Makhmalbaf…

Antički izgled filmskih objekata u Hercegovini koje je Tanović izabrao garantiraju jak, emocijama nabijen i veliki film, iako se radi o samo jedanaest minuta dužine. Dok vođa snimanja Mensur Arslanović sklanja iz kadra dvojicu esforovaca koji su izašli na jogging, a oni se pokorno miču, ekipa se smije. "Mogli su i ostati pa da snimimo i nastavak Ničije zemlje", šali se neko od radnika iz sektora svjetla i scene.

Danis se smije i kaže: "Lijepo je raditi napokon sa ljudima sa kojima sam oduvijek želio da radim." Onda, u njegovom stilu, slijedi pauza i nešto vrlo ozbiljno: "Kraj 20. vijeka obilježila je tragedija Srebrenice, i to je bio teror. Početak 21. stoljeća je obilježio strašni događaj u New Yorku, i ono što mene užasava jeste to da se svijet i dalje okreće, da imam osjećaj da godinu dana nakon tog New Yorka i sedam godina nakon Srebrenice ljudi jednostavno žive dalje, ko da ništa iz toga nisu naučili."

Na Blagaj pada noć, Danis odlučuje da se ide i u noćno snimanje. Pod Tekijom, u sjeni spaljenih bogomolja, u jednom od mjesta u kojem svaki centimetar ljudskog tijela osjeća da stoji na zemlji kojoj je historija odredila sudbonosni predznak, nastaje još jedna priča o nama, o tragediji s kojom moramo živjeti. I od nje, valjda, nešto i naučiti.

DŽANA PINJO, SELMA Kao student prve godine ASU u Sarajevu nisam nikad ni sanjala da ću prvi posao imati s dobitnikom Oscara. Sreća i slučajnost svakako, ali i veliki izazov. Odlučila sam se za poziv glumice i, budući da sam bila tu u ratu, znam kad se šta desilo i otprilike znam kakva je to bol. Ono što Danis bude zahtijevao od mene mislim ispuniti i dat ću sve od sebe. Mislim da je u ovakvim projektima i emocija bitna. ALEKSANDAR SEKSAN, NEDIM Budući da Danisa znam dosta dugo, cijeli sam ga život doživljavao na potpuno drugi način od onoga da je on svjetska zvijezda. Samom činjenicom da je čovjek dobio Oscara sve se promijenilo i meni je kao glumcu frapantna činjenica da radim u krugu ljudi koji su dobili taj kip. Osnovno pitanje je koliko ćemo mi zapravo uspjeti da sprovedemo tu zamisao koja bi natjerala ljude da konačno otvore oči i da obrate pažnju na to što se dešava oko njih. Ne znam je li ikoga briga za to, ali nekako mi izgleda da je u ovom vremenu bitno da mi odaberemo stranu. Na svijetu, čini mi se, postoje dvije grupe ljudi: ljudi koje je briga i koji idu dalje i ljudi koje nije briga i sve to što se dešava zaboravljaju. Mi ćemo ovim filmom odabrati stranu i stati na stranu onih koji će prosto dići svoj glas. Kad bi bilo ko od nas pokušao da predoči ljudima negdje u Americi našu tragediju, vjerujem da ih ne bi baš previše tangiralo, ali nekako sad, hvala Bogu, imamo Danisa, čije će mišljenje ljudi, ako ga i ne usvoje, barem saslušati. PERO BURIĆ, DIREKTOR FILMA Svi mi koji se profesionalno bavimo filmom, a ja to radim 37 godina, osjećali smo uzbuđenje i veselje i radost što ćemo raditi sa Danisom. S druge strane, ima i malo treme. Treće, tragedija Srebrenice stoji u nama i ta strašna priča se morala ispričati. U toku priprema smo se dogovarali sa udruženjem Žene Srebrenice iz Tuzle da nam svojim fotografijama i arhivom pomognu u filmu. Asistent reditelja Namik Kabil i ja smo išli u Tuzlu. S obzirom da on živi u LA-u, a ja u Sarajevu, i da pripadamo različitim generacijama, bilo je malo čudno da nam se desila ista reakcija: kad smo ušli u sale gdje one žive, vidjeli slike i transparente koje su djeca pisala, počeo sam plakati, grcati u suzama. Pogledam Kabila, i vidim da on plače više od mene. Nadam se da će ovaj film isto tako djelovati na ove ljude koji će to gledati. Te žene se osjećaju ostavljenima, niko im i ni na koji način ne pomaže, one imaju sjajan plan, i ako ga uspiju ostvariti, to će biti šamar cijelom svijetu. Namjeravaju na groblju u Srebrenici napraviti mezarje od 10.000 ljudi. Jer, Međunarodni crveni krst i međunarodne organizacije nisu prihvatali njihove izjave o daljnjoj rodbini koja je pobijena, tako da se uvijek govori o 7.000 hiljada mrtvih. Postoje porodice koje su potpuno nestale i ovaj film će, vjerujem, podržati cilj za koji se oni bore.

Arhiva Dani
260