DANI: Tekst Pukovnik ptica je jedna od najizvođenijih savremenih drama u svijetu. Trenutno igra u četrdesetak pozorišta. Kako ljudi na Zapadu doživljavaju činjenicu eksplicitnog humora na račun famoznih "evropskih integracija", ili "priključenja NATO savezu", iza kojih najčešće stoje interesi razvijenih zemalja da nerazvijene jednostavno drže pod permanentnom vrstom kontrole?

BOJČEV: Tajna popularnosti ovog teksta je u tome što se i na Zapadu - drama je igrana u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španiji, ali i na Kipru, u Grčkoj, Turskoj, Rusiji, Rumuniji, ljudi podsmijevaju samima sebi. I mi činimo isto, pa je na neki način tim ljudima tamo jasno da te ideje nisu tako lagane za provesti. Taj utopizam, ta famozna integracija je nešto o čemu se mora misliti, iako baš nikom do kraja nije jasno šta je, zapravo, "to". Pišući tekstove, bavio sam se ljudskim sudbinama i ničim drugim pa je i ovaj komad pisan o ljudskom nadanju, ljudskoj egzistenciji.

DANI: Je li mjesto događaja - ludnica koju su svi ostavili - metafora za sudbinu balkanskih zemalja koje u određenom smislu uvijek ostaju napuštena zemlja?

BOJČEV: Za mene je to bilo mjesto gdje žive moji heroji, moji junaci, a kad nešto realno odrazi život, to uvijek ostane metafora. Ljudi u onome u čemu jesu traže metaforu. Let iznad kukavičijeg gnijezda nije balkanski tekst, a ludnica je uvijek bila metafora za ljudsko društvo.

DANI: Svi Vaši likovi su antiheroji, primjerci života u kojem ima previše historije, a premalo životna kvaliteta i kontinuiteta.

BOJČEV: Likovi uvijek nose dio autora, oni su uvijek dio njegove ličnosti. I ja sam dio njih - išao sam u psihijatrijsku kliniku, čitao mnogo psihijatrijske literature. Uostalom, služio sam vojsku, bio sam na Balkanu, još uvijek sudbinu svojih likova osjećam na svojoj koži.

DANI: Znači, osjećate i tu negativnu recepciju Balkana koju nosimo svugdje po svijetu? Je li "integracija u evropske tokove" zapravo opsjena, varka u kojoj stalno mislimo da smo nadomak nečeg velikog a da Svijet (u svakom smislu) zapravo nikada nećemo postati?

BOJČEV: Da bi nas prihvatili u svoje društvo, oni moraju imati interes. Mi samo predstavljamo geopolitički interes, ali ne za Evropu, mislim da smo doskora mogli predstavljati interes za Rusiju i SAD, a nakon Kosova uvijek kažem da smo ostali samo bitni kao američki interes. Rusija je, da se gorko našalim, odustala od svog interesa na Balkanu u korist Čečenije. Mislim da je ekonomski interes Evrope na Balkanu zanemaren. Proces demonizacije Balkana, istina, postoji, ali u svakom slučaju je dobro da se govori o nama, i naravno da bi bilo bolje da se loše stvari ne dešavaju, nego da se o njima samo priča, ali, nažalost, loše stvari nam se dešavaju češće nego što mi o njima pričamo. Upravo oni koji demoniziraju Balkan i stvaraju tu negativnu sliku o Balkanu jesu i osnovni razlog da nam se sve te loše stvari dešavaju. Čini mi se da, otkad je Otomanska imperija izbačena iz Evrope, Evropa prema svom jugoistoku gaji isključivo komercijalni interes.

DANI: Ptice, jedan od osnovnih motiva Vaše predstave, podsjećaju na male narode koji nikako ne mogu da se uklope u interese velikih. Jedna replika u Vašem tekstu glasi: "Krenuli smo na Zapad, tamo se ljudi nisu dijelili na pametne i budale, nego na kršćane i muslimane."

BOJČEV: U Evropi nema golemih naroda, postoje samo velike države koje su stvorene od mnogo malih naroda. Uvijek je pitanje koliko uslovi u datoj državi dozvoljavaju da ti mali narodi žive zajedno u nekom skladu. Čak i u Njemačkoj, koja izgleda homogena, ljudi iz svake provincije izgledaju kao poseban narod, a jezik se u raznim provincijama Njemačke razlikuje po dijalektima, otprilike onoliko koliko se razlikuju naši, slovenski jezici. U tom pogledu bih rekao da Balkan nema nikakvu stratešku politiku u odnosu na male narode i, sa druge strane, niti jedna od velikih sila nema interes da na Balkanu postoji neka jaka država. To su dva osnovna razloga zbog kojih se raspala prethodna Jugoslavija. Ona sama nije uspjela da izađe na kraj s tom krizom, jer ju je njena vlast stvorila, a drugi razlog je, ponavljam, to što velike sile nisu zainteresirane da na Balkanu postoji jaka država. Moj tekst se prihvata kao bajka o ljudima koji su negdje krenuli s nekom nadom. Znate kako je sa zapadnim gledaocem - njega interesuje siže. Njima je svejedno na kojem kraju Evrope je Balkan, kao što je nama svejedno da li Amazonija zahvata Venecuelu ili Kolumbiju.

DANI: Kako s tako čvrstim "balkanskim" stavom uspijevate biti svjetska zvijezda? Jeste li zbog takvih stavova, zbog činjenice da svojim likovima iz ludnice oblačite plave kacige UN-a, proglašavani "politički nekorektnim", "državnim neprijateljem"…?

BOJČEV: Kad sam u Kanadi, ne osjećam se balkanskim autorom. Kad sam u Bugarskoj, ne osjećam se svjetskim autorom. Jer, pišem o čovjeku koji je jedan te isti svugdje u svijetu. Ljudski duh je isti svuda po svijetu, svaki čovjek ima iste potrebe kao i svako drugi. Iza Becketta pisca je čovjek, iza Shakespearea pisca čovjek Shakespeare, a iza mog lika Šukrijeva opet čovjek… Taj ubogi Rom Šukrijev, i on čeka Godota. Pišem tako da mi pisanje bude interesantno, ne bojim se, zabavljam se. Što se tiče "državnog neprijatelja", stvar je takva da je Amerika ogroman ekonomski gigant i ona će uvijek imati imperijalističku politiku. Očekivati da se oni sami osvijeste ravno je očekivanju da mesožder počne pasti travu. Korak ka tom uravnoteženju svijeta bi mogao biti da se stvori drugi ekonomski gigant koji bi napravio ravnotežu. To bi mogla biti ujedinjena Evropa i mislim da je interes SAD-a to da stabiliziraju Balkan i usmjere ga protiv ujedinjenja Evrope. Svaka politika uvijek proklamira svoje humane ideje opravdavajući time svoje postupke, no to je u ovom slučaju samo predtekst za one prave interese. Veliki val izbjeglica na Kosovu je krenuo tek kad je NATO pustio prvu bombu; istina, prije toga je neko istjerivao Kosovare iz kuća, ali nije bilo niti jedne izbjeglice izvan Kosova.

DANI: Dosad bi čovjek "potpisao" ono što govorite, ali teško se složiti s tom slikom sukoba na Kosovu, mada je jasno da je međunarodna zajednica i tu povukla niz traljavih poteza.

BOJČEV: Na granici sa Makedonijom izbjeglice su se pojavile tek nakon početka NATO bombardovanja. Istina, u takvim procesima, kad se dotle dođe, nema grešnika. Američki potezi su diktirani njihovim interesima; da su te pare koje su potrošli na kampanju bombardovanja dali Kosovu, Kosovo bi postiglo ekonomsku ravnotežu i onda bi bio postignut taj cilj kome se navodno teži, ali nije to taj cilj, to je jasno.

DANI: Krajnji cilj je…

BOJČEV: Stalno u Evropi imati konfliktno žarište. U Sjevernoj Irskoj ono ne može biti baš značajno, nemoguće ga je time napraviti, a ako se stvori takva situacija kao što je bila ovdje, onda se ne bi uopće dvoumili - odmah bi otišli da ih smire. Mi nikada nismo imali onaj proces i stepen integracije koji smo željeli. Svi procesi koji su izašli iz duše Balkana su bili procesi dioba, i ako je ikad stvorena veća i jača država, kakav je bio slučaj sa Jugoslavijom, ona je stvorena od strane velikih sila. Od njih danas nema interesa da postoji takva jaka država, a Evropa nema interesa da Balkan bude ekonomski stabilan, jer je to pretpostavka za integraciju u Evropi. To će trajati sve dok Evropa bude član NATO-a. SAD su ustvari NATO; interes Evrope bi mogao biti stabilan Balkan, ali to nije interes Amerike.

DANI: Eksplicitan politički stav nije slučajan. U Vašoj biografiji stoji da ste se na prošlim općim izborima u Bugarskoj kandidirali za predsjednika i osvojili 100.000 glasova bez podrške ijedne partije. Je li to bila jedna vrsta eksperimentalnog političkog teatra?

BOJČEV: Da. Bio sam riješio da otvoreno napravim politički teatar, ali sa publikom od osam miliona glasača. Kad sam govorio o pravim tajnama i ozbiljnim stvarima, uglavnom sam govorio gluposti. Znam da je narod gledao te nastupe kandidata za predsjednika čekajući da se mi pojavimo; tamo postoji pravilo da se svakog dana predizborne kampanje izvlači žrijeb kojim će se redoslijedom pojavljivati kandidati na televiziji. Mnoge kolege kandidati, suparnici iz kampanje, često su bili vrlo razočarani kad bi se desilo da prvog izvuku mene, jer ljudi poslije toga naprosto isključe TV. Kad bih bio izvučen posljednji, svi bi se konkurenti radovali jer će ljudi sačekati da čuju i ostale. Zabavljao sam se u toj kampanji.

DANI: U Vašoj biografiji piše još jedan nevjerovatan podatak: pozorištem i pisanjem ste se počeli baviti nakon što ste 10 godina proveli kao mašinski inženjer. Jeste li u pozorišni svijet ponijeli nešto iz fabričkog iskustva?

BOJČEV: Jedino ljudske karaktere, ali čini mi se da bih ih sreo i da sam radio na drugom mjestu. Potrošio sam 10 godina na tehničko obrazovanje, nisam imao vremena da čitam, neku korist od toga nisam imao.

DANI: U posljednje vrijeme, a tako je desetak godina, vidljiv je porast produkcije kvalitetnih dramskih tekstova u Bugarskoj i Makedoniji. Kako to objašnjavate?

BOJČEV: Ti se tekstovi tiču vas, jer je u pitanju sličan mentalitet. S druge strane, postoji izvjesno kretanje duha i u Bugarskoj i u Makedoniji, ali taj se duh seli i normalno je da će jednom doći i ovdje. Uostalom, prvi balkanski Oscar je iz Bosne.

DANI: "Ostanite pri kojoj ste" - što bi rekao jedan ovdašnji veliki teatrolog, pokojni Velimir Stojanović. Gdje biste, po kvalitetu, svrstali ovu izvedbu Pukovnika ptice, s obzirom da ste vidjeli pedesetak izvedbi?

BOJČEV: Mnogo je dobra. Općenito, od 10 predstava, jedna bude dobra i možda je sarajevska negdje četvrta ili peta po kvalitetu.

DANI: Trenutno radite na nekim novim tekstovima, oni se zovu Orkestar Titanik i Pukovnikova žena.

BOJČEV: Pukovnikova žena nema nikakve veze sa Pukovnikom pticom, tamo uopće nema vojnih lica, osim jednog koji je umislio da je tako. Naime, pronašli su ga onesviještenog pored nekog aviona koji je pao, i kad je došao svijesti, izgubio je memoriju i onda pomislio da je pilot. Orkestar Titanik je već postavljen u Bugarskoj na tri scene, mislim opet da siže nema nikakve veze ni sa pukovnikom, čak ni sa Balkanom, ali opće mjesto u sva tri teksta je da heroji ta tri komada imaju nadu da će pobijediti život. Iluzija je nešto najveće što čovjek posjeduje i ona ga okrepljuje da izdrži život do kraja.

Bez primljenog gola

Hristo Bojčev: Pukovnik ptica; režija: Dino Mustafić; scenografija i kostimografija: Vanja Popović; muzika: Sejo Bajraktarević; dramaturg: Ljubica Ostojić; producent: Nusret Ćeman; igraju: Tatjana Šojić (Pepa), Miralem Zupčević (Matej), Enis Bešlagić (Doktor), Dragan Jovičić (Fetisov), Aleksandar Seksan (Kiro), Admir Glamočak (Hačo), Ermin Bravo (Daud)

U Kamernom teatru 55, 31. maja 2002. godine, premijerno je izvedena drama Hriste Bojčeva Pukovnik ptica, u režiji Dine Mustafića. Bila je to, čini se, neophodna teatarska infuzija kojom se donekle popravila repertoarsko-krvna slika pomenutog pozorišta. Riječ je o dobro promišljenom izboru scenskog predloška, te o rediteljskoj odluci da svoj projekat uobliči uz svesrdnu pomoć onih koje bi, fudbalskim rječnikom, mogli nazvati glumačkom reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Dragan Jovičić, Miralem Zupčević i Admir Glamočak zasigurno spadaju u grupu ponajboljih teatarskih "driblera" i "golgetera". Pored njih su, sa podjednakom dozom teatarske ozbiljnosti i glumačke inventivnosti, pojavili se i Tatjana Šojić, Aleksandar Seksan, Ermin Bravo i Enis Bešlagić, ekipa glumaca koja je odavno ustala sa klupe za rezervne igrače. Ipak, najzanimljivija i najizazovnija provokacija za pisanje o ovoj predstavi prouzrokovana je otkrivanjem dramskog pisca - Hriste Bojčeva. Rođen je u Orlovetzu, selu smještenom na sjeveru Bugarske. Diplomirao na Mašinskom fakultetu, deset godina radio u fabrici. Osamdesetih dolazi u kolektivnu posjetu pozorištu, u organizaciji sindikata. Njegov prvi susret sa teatrom. Dva mjeseca kasnije piše dramu One stvari, te iznenađuje nespremnu sofijsku kritiku. Drama je premijerno izvedena 1984, a već naredne godine Bojčev upisuje studije teatarske umjetnosti na Nacionalnoj akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost. U godini završetka studija proglašen je dramskim piscem godine, 40 predstava rađenih po njegovim tekstovima igrano je u istoj sezoni na scenama bugarskih teatara. Godine 1990, po scenariju rađenom na osnovu njegove prve drame, snimljen je dugometražni igrani film. Ubrzo piše svoj najpoznatiji komad, Pukovnik ptica, te 1996. dobija nagradu i za filmsko uprizorenje pomenute drame. Iste godine, u Velikoj Britaniji, biva nagrađen na Međunarodnom takmičenju dramskih pisaca (British Council International Playwriting Awards). Između četiri stotine prispjelih radova iz cijeloga svijeta žiri se odlučuje da nagradu dodijeli drami Pukovnik ptica Hriste Bojčeva. Nagradu mu je uručio Harold Pinter. Tri godine kasnije, u Italiji, prima još jednu prestižnu teatarsku nagradu - "Enrico Maria Salerno". Pukovnik ptica je priča o grupi luđaka, zatvorenih negdje u balkanskim zabitima, dakle višestruko odvojenih od svijeta. Ta odvojenost, naravno, tek je prividna, jer svijet, civilizacija, ili kako već nazvati ono što se pokušava "samoizliječiti" građenjem zidova, itekako su prisutni na tom malom prostoru u kojem bivstvuju likovi Hriste Bojčeva. Njihovo ludilo, njihova bolest, jesu najočitiji znak uronjenosti u vrijeme i prostor koji ih okružuju. Balkan, u ovom slučaju, nije tek geografska odrednica, već najprije precizna i stravična medicinska dijagnoza. Autor joj povećava moć, te vještim ironiziranjem predviđa mogućnost pretvaranja u epidemiju, bolest koja prijeti da zahvati cijeli svijet. Nakon što u blizini ludnice pronađu sanduk izbačen iz aviona UN-a, a koji je trebalo da dođe u ruke evropskih vojnika smještenih u Bosni, šest luđaka biva iznova "zaraženo" Evropom. Predvođeni pukovnikom Fetisovim, kojeg tumači Dragan Jovičić, oni na sebe oblače uniforme i postaju vojska čiji je jedini cilj - priključiti se snagama Ujedinjenih nacija. Njihova motivacija skrivena je u naivnom (luđačkom?) shvatanju Evrope kao lijeka za "balkansku bolest". Bojčev, možda i nesvjesno, parodira jednu od najboljih klasičnih evropskih drama, Čehovljeve Tri sestre. Njegovi likovi ne pate od dosade, već, prije bi se moglo reći, od viška događanja. Moskva, o kojoj sanjaju i kojoj teže Čehovljeve "sestre", zamijenjena je "privlačnijim" ciljem. Postupak dramske promjene likova također je ironiziran, bukvalan, te tako doveden do simbolične banalnosti. Hristo Bojčev svojim "ludim sestrama" nije pozvao vojnike i oficire u posjetu, same ih je obukao u uniforme i jače, možda i odveć napadno, potcrtao apsurd. Dramaturgija epidemije, kako bi se mogao imenovati spisateljski postupak Hriste Bojčeva, omogućava opravdano prelaženje iz scene u scenu. Klica, ili virus, jedne obrađene situacije prebacuje se do sljedećeg dramskog segmenta, tu se razvija, a potom "idejnu zarazu" širi dalje. Ipak, upravo u toj činjenici nalazi se i jedna od mogućih zamki ovoga teksta. Logično i "nezaustavljivo" širenje "dramske epidemije" stvara problem kraja. Reditelj Dino Mustafić se odlučio za najjednostavnije, ali čini se i najprikladnije rješenje, te je svoju predstavu završio zatvaranjem dramaturškog kruga. Pukovnik Fetisov, lik koji u originalnoj verziji teksta umire, u sarajevskoj inscenaciji je vraćen u svoje katatonično stanje u kojem ga zatičemo na početku predstave. Tom rediteljsko-dramaturškom odlukom odsvirana je tiha, ali prepoznatljiva nota tragičnosti. U vrijeme Svjetskog prvenstva u fudbalu, kada najveći broj ljudi ponajbolje razumije jezik sporta, bit će mi, nadam se, dozvoljeno da kao fudbalski laik kažem: Dino Mustafić je napravio dobar rediteljsko-selektorski potez, a njegova glumačka reprezentacija je odigrala zanimljivu utakmicu. Rezultat? Ne sjećam se. Znam da nismo primili nijedan gol. (A. Imširević)

Arhiva Dani
260