DANI: Vahide, kao trener i igrač vidjeli ste mnogo, moglo bi se reći i previše dobrih igrača. U svoje vrijeme ste bili korektan, ali igrač koji ne preza od toga da primljeni udarac vrati. Je li to uvijek bilo sportski?

HALILHODŽIĆ: Da kažem pošteno: kad me neko baš jako "klepi", vratit ću mu taman da je, ono što se nekad govorilo, Titin sin. U jugoslavenskoj ligi je bilo odbrambenih igrača - kad te sastavi, sve zvijezde vidiš.

DANI: Da, pogotovo u bosanskohercegovačkim klubovima bilo je grubijana. A ko je najbolji suigrač ili protivnik s kojim ste se sreli?

HALILHODŽIĆ: Puno ih je. Ali, ono čega sam se prvo sjetio jeste utakmica za Reprezentaciju svijeta. Na Nou Campu u Barceloni bilo je 130.000 gledalaca, a ja sam dao dva možda i najljepša gola u karijeri koje mi je portugalski sudija poništio. Johann Cryff je sudiju ošamario i na jednoj humanitarnoj utakmici bio isključen. Poslije utakmice došao je da me poljubi, a onom sudiji mislim da i danas zvoni. Veliki igrači: Pape, Baka, Duško (Sušić, Slišković, Bajević) svakako. Ono đubre, ne mogu mu ni ime spomenuti (Franjo Vladić, op. prir.), zbog toga što je radio u ratu, bio je veliki igrač. U Nantesu sam igrao s Burruchagom, koji je bio drugi igrač one selekcije koja je 1986. osvojila Mundijal, odmah iza Maradone. Bio je strašan, za sedamnaest godina profesionalnog igranja se svega nagledaš.

DANI: I mi smo se u poslijeratnom bosanskohercegovačkom fudbalu baš svega nagledali. Imate li ikakve veze sa NSBiH, možete li prokomentarisati trenutnu situaciju u zemlji iz koje ste potekli?

HALILHODŽIĆ: Nedavno sam bio u jednoj delegaciji BiH i Hrvatske koja je u Stockholmu predstavljala kandidaturu za EP u fudbalu. Istina, imam nekoliko loših iskustava poslije rata, ali bio sam ponosan što sam mogao predstaviti svoju zemlju. Par puta su mi nudili selektorsku poziciju, međutim, to mene ne zanima. Imam drugih obaveza, ne poznajem naše fudbalere. Dva ili tri puta sam nudio da se organizuje nekolicina nas koji smo u dobrim odnosima a napravili smo nešto u trenerskom poslu: Osim, Bajević, Hadžiabdić, ja - da se skupimo, pa da damo neku ideju za organizaciju, za budućnost. Svi se mi "vadimo" na taj rat, finansijska situacija jeste grozna, međutim, treba jednom reći "rat je prošao". Treba trasirati taj put jer kod nas ima igrača, treba formirati selekciju koja bi morala da pravi malo bolje rezultate. Slovence smo mi učili fudbalu, a oni nas skijanju. Sad nas uče i fudbalu i skijanju. S druge strane, u klubovima koje vodim stalno me zezaju da je Bosna i Hercegovina u rangu s Albanijom, Lihtenštajnom, Luksemburgom. Ne volim držati pridike o onome što ne znam.

DANI: Nije li to pomalo izbjegavanje odgovora o vodstvu NSBiH? To su ljudi čiji je kriminalizirani kontekst rodio ideju da se za selektora BiH postavi Ćiro Blažević. Tad ste "vrisnuli"?

HALILHODŽIĆ: Čujem neke stvari, ali u dublje analize ne mogu ulaziti jer ne znam pojedinosti. Kad su me neki novinari zvali za mišljenje o Ćiri Blaževiću, ja sam rekao šta mislim pa su me u Hrvatskoj proglasili fundamentalistom. Ja sam se borio protiv takvih. On se, pak, borio protiv BiH i sad priča "ja sam Bosanac". Ma, ne mogu da kažem šta je on. Jer na Zapadu se ipak računa to odakle si. Kad te u životu nešto tako ošamari, postaneš svjestan koje su stvari važne. U nekim velikim klubovima koji su se interesirali za mene, pored mog imena piše oznaka Franko-bosniak. I u fudbalskom svijetu biti Balkanac znači, barem ispočetka, biti dočekan podozrivo.

DANI: Neki dosta poznati evropski klubovi nudili su Vam posao, ali ga niste prihvatili. Znači li to da Vahid, čekajući "veliku" ribu, propušta "male", ili Vam se ne ide iz Francuske?

HALILHODŽIĆ: Najviše bi mi odgovaralo da se jedno šest mjeseci odmorim. Toliko sam radio za Lille posljednjih godina da sam malo i sit svega. Oni nikad nisu igrali u Kupu šampiona, a zlatne godine tog kluba bile su kraj četrdesetih i početak pedesetih, kad je Lille bio pet puta prvak, a dvaput pobjednik Kupa. I onda nakon 50 godina nešto se promijeni. U početku, kad bih išao negdje u kafanu ili restoran, ljudi bi se podsmijevali, jer treneri su se ovdje mijenjali jednom mjesečno. U 10 godina promijenili su ih stotinjak. Jednom je neko rekao: "Vidi, došla je još jedna budala koja neće izdržati ni tri mjeseca." Ako ne nađem ono što mi odgovara, pauzirat ću i čekati pravu ponudu. Ime i rezultat stoje iza mene. Želim uslove da bih mogao napraviti dobre rezultate. Uz malo više pomoći od uprave Lillea mogli smo možda i više dati u Kupu šampiona, možda čak i eliminisati Manchester. Očekujem poziv kluba u kojem će meni kao treneru, u punom smislu te riječi, dozvoliti da dokažem svoje vrline. Veliki evropski klubovi trenere baš i ne mijenjaju često. Sa Olimpiakosom sam se bio dogovorio, ali su me lagali, tako da neću da idem tamo. U decembru prošle godine Chelsea je trebao promijeniti trenera, interesovali su se za mene, ali je Ranieri ostao iako je trebao u Barcelonu. Dosad sam odbio dosta klubova i neke jedva zamislive pare, ali ne treba misliti o tome, prava će ponuda doći. Dosta stvari zavisi od ličnih ambicija. Ivica Osim, recimo, ima tu filozofiju da je nakon bogatog iskustva sa Željom i reprezentacijom Jugoslavije otišao u relativno mali klub i odatle napravio rezultate.

DANI: Vahide, razmišljate li ikada o povratku u Mostar?

HALILHODŽIĆ (poslije duže pauze): Nikad neću zaboraviti plač svoje djece, koja su tamo počela ići u školu, kad su nam ubili psića pred kućom. I kažu: oprosti, zaboravi… Ni zaboraviti, ni oprostiti, daj Bože da se nekad mogu osvetiti. Dođem pred svoju kuću i gledam ruševinu. Ja se, istina, nisam borio tako da sam pucao, ali valjalo je nabaviti sve te stvari za odbranu grada i donijeti ih. Nije Alija Izetbegović donio ništa tamo - da se njega pitalo, taj bi grad bio prodat. Safa Oručević je kasnije postao nekakva demokratska faca, ali ja znam ko su ti ljudi bili prije i šta su radili. Prodavali su grad, trgovali, radili šta im se htjelo. Nikako mi nije jasno zašto su Hrvati htjeli napraviti svoju enklavu kad smo bili skupa od početka. Bilo nas je 60 posto muslimana u HVO-u. Pet puta sam sjedio s Matom Bobanom, koji je nudio da u vladu tzv. HZHB izaberemo sedam muslimana, a on će sedam Hrvata. Odgovorio sam da ne izabira, jer ko je on da mi izabire bilo koga. Boban onda kaže: "Uh, što si ti opasan." Ljudi iz naše policije koji su došli sa mnom pitali su se kako sam ostao živ kad sam mu na kraju rekao: "Kad staviš ljiljane na rukave, ja ću ti povjerovati, a u Mostaru nećeš napraviti Herceg-Bosnu." On će meni: "Ti si blesav, pa znaš li ti da Alija hoće da se to napravi?" I ja opet kažem: "U Mostaru neće."

DANI: I prevarite se?

HALILHODŽIĆ: Bio sam ponosan na to što sam radio, na vrijeme početka rata. Ljudi jesu tražili da ostanem, ali čini mi se da je kod Bošnjaka bilo previše komandanata, i nekako su svi odjednom počeli klanjati. Rahmetli otac me nikada nije tjerao u džamiju, to što sam musliman nisam osjećao kao neku veliku prednost ni manu. Pravo da vam kažem, slabo kontaktiram s ljudima. Rat me je razočarao, zgadilo mi se sve šta se dogodilo. Opet, kažem, ostao sam zdrav, ali ja niti mogu zaboraviti da mi je punac Hrvat, punica Srpkinja, da sam u krajnjoj varijanti ostao ono što jesam. Volio bih da ona kuća stoji narednih 50 godina onako i da bode oči onima koji su se busali u "europsku kulturu" a zapalili su je. Gade mi se neki moji suigrači; odem u Mostar i nakon dan-dva mi bude dosta.

DANI: Ipak, valja se sjetiti finala Kupa Jugoslavije Velež - Željezničar kad je nekoliko hiljada ljudi kleknulo na koljena pred pobjedničku ekipu, za koju ste dali dva gola, i počelo oponašati klanjanje vičući: Vahideee…

HALILHODŽIĆ: Neke procjene tvrde da je na Terazijama bilo 20 hiljada ljudi. Miljanić je tada rekao: "Ne mogu da verujem da se ovo događa na Terazijama, da klanja 20 hiljada ljudi." Poslije su me zvali na razgovore u Komitet, pitali me "ima li to veze s nacionalizmom". To jeste bila utakmica sa najviše emocija jer je bila moja posljednja u Veležovom dresu. Pred mojim stanom bilo je 1.000 ljudi sedam dana nakon pobjede. Nikako nisam dolazio kući, u mojoj zadnjoj utakmici prvi put je u istoriji Velež osvojio neki trofej. Slično je bilo kad smo u Maroku osvojili prvenstvo Afrike. Samo, tad je na proslavu došlo između milion i dva miliona duša. Casablanca je ipak grad od 10 miliona, nabrzinu se milion skupi, rijeka ljudi te nosi…

DANI: Šta je životni moto Vahida Halilhodžića?

HALILHODŽIĆ: Kad nekog sretnem, želim mu biti prijatelj.

DANI: Svaki Vaš uspjeh je uspjeh i BiH, bez obzira na to koliko te dvije stvari izgledaju međusobno udaljene.

HALILHODŽIĆ: Vjerovatno. Kad sam čuo za Tanovića i kad sam vidio da je dobio Oscara, želio sam da mu stisnem ruku. Govorio sam svojim prijateljima Francuzima da u divljim zemljama ima pametnih ljudi, a meni bi bilo drago da ima sto puta boljih trenera nego što sam ja.

DANI: Zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina imala je dva grada za koje je, ako ćete slijediti simbole, čovjek mogao biti vezan - Mostar i Sarajevo. Gdje vidite sličnosti, a gdje razlike između ta dva grada?

HALILHODŽIĆ: Stari most i Velež su bili simboli tog grada. Da bi bio nešto, trebao si da skačeš sa mosta ili da igraš za Velež. U Sarajevu je bilo mnogo više mogućnosti: dva jaka kluba, muzika, film - jedan spektar ličnosti koje su nešto značile: Bregović, Halid Bešlić, Safet Sušić, Kusturica i Davorin Popović i Mirza Delibašić Kinđe, koji, nažalost, nisu više s nama. U Mostaru dva-tri slikara, pisca, bio je Izo Lampa (Ilijaz Delić, danas pjevač Mostar Sevdah Reuniona) i par legendi u gradskim okvirima. Velež i razglednica sa Starim mostom bile su jedine stvari po kojima se Mostar mogao prepoznati na širem nivou. Grad velikim čine ljudi, a kod nas je općenito teško biti veliki. Mostar je u smislu prepoznavanja neke veličine, čini mi se, još poganiji od Sarajeva.

Kraj

Arhiva Dani
260