Znate onu priču o tome ko nikada ne stiže do potoka?

E, sad, zamislimo dan u kojem su se, pjesnički rečeno, nebo i zemlja sastavili i u kojem kapi kiše nisu kapi, već gromade. Grmi i sijeva na sve strane. Kada sam shvatila da automobil čudno radi zato jer vozim na tri gume, prvo sam se zapitala ima li auto gromobran, jer sam čvrsto odlučila sjediti tu do kraja života. Kada je izgledalo da ću biti prisiljena i ispoštovati u afektu donesenu čvrstu odluku (a, da budem iskrena, nisam bila sigurna ni u ono sa gromobranom) - dizalicu i ključ u ruke, pa na kišu.

Prvo odšarafi, pa podigni auto težak dvije tone, pa odvrni, pa izvadi rezervnu, pa natakni, pa malo zašarafi, pa spusti, pa privrni. Uglavnom, mokra do gole kože, ja, žena i majka, ja, pripadnica nježnijeg i ljepšeg spola, ja, u papučicama, svijetloj košulji i pantalonama, ja, masna do lakata od nekakve crne tekućine zalijepljene na unutrašnju stranu točka, provela sam oko četrdeset minuta pod automobilom dok su pored mene zujali Muškarci.

Treba li i reći da niko od njih nije ni pokušao pomoći?

Kiša je stala (nevjerovatno, ali istinito) u trenutku kada sam sve završila i pokušavala očistiti šta se očistiti moglo minijaturnom maramicom za osvježavanje ruku i prvu pomoć u javnom WC-u. Jer, potoka, naravno, ni na vidiku. Dok sam gledala kako pod težinom automobila polako, ali sigurno ispuhuje očito probušena rezervna guma i pitala se da li Vanish zaista odstranjuje sve mrlje, sjetila sam se omiljene rečenice mog omiljenog muškarca (i vulkanizera): Jesmo li se za ovo borili, majku mu?!

Jesmo, jesmo.

Kako se pravi pita u Engleskoj? Zahvaljujući činjenici da je neko protestirao i palio grudnjake prije pola vijeka, žena današnjice ima pravo da radi, glasa, bude aktivni sudionik društvenog i političkog života, donosi važne odluke, te odgaja djecu, kuha, pere, sprema, pegla i ono ostalo. A nakon što završi sa svim tim, mijenja gume.

Svijet je pun jakih i samostalnih žena. Barem tako kaže TV: Ally McBeal, Pčelica Maja, vještice iz Eastwicka ili vještice iz New Yorka. One same zarađuju novac, stanuju u skupim stanovima, ne pada im na pamet da prave bilo kakve ustupke, kuhaju samo kada žele nekoga impresionirati, a ormari su im uvijek puni svježe oprane i ispeglane garderobe. Na njihovom se namještaju nikada ne nakuplja prašina, one nemaju djece sa kojom će do unedogled ponavljati lekcije iz Poznavanja prirode i društva, niti muža koji dolazi kući u tri ujutro, lupi nogom u vrata i kaže: "Pravi pitu."

One su emancipirane žene.

Ne znaju razvlačiti jufke.

Ali, nije oduvijek bilo tako. Ako se izuzme period (lijepog) matrijarhata, žene su u historiji ostale zabilježene kao trovačice, pokretačice ratova, zavodnice, glupače, opasne krvopije, dosade i vladarice iz sjene. Iako historiju, naravno, pišu muškarci, rijetke su one koje će se pamtiti po požrtvovanom radu, spašavanju ljudskog roda i velikim riječima. Prvenstveno radi toga jer nisu ni smjele govoriti. Sve do početka dvadesetog vijeka, u cijelom je civilizovanom svijetu udata žena bila praktično mrtva žena. Bez prava glasa, odlučivanja ili sudjelovanja u političkom životu, nije mogla uticati ni na zakone koji su u slučaju razvoda bili potpuno u korist muža - on bi dobijao i djecu i pare, dok bi ona završavala najčešće na ulici.

Da se ni ne spominje divni engleski zakon po kojem je muž mogao proglasiti ženu ludom, strpati je bez ikakvog liječničkog pregleda u sanatorijum, a zatim se oženiti drugom ženom. Pravo muškaraca na duplu ženidbu ukinuto je tek nakon što su u zemlji džentlmena donesena još dva zakona: prvi je zabranjivao borbe pasa, a drugi "ukrašavanje stanova otkinutim i prepariranim glavama domorodaca". Između pit bullova i nesretnih Indijanaca ugurali i žene. Pa rekli - može je strpati u ludaru, smije privesti drugu, ali se ne smije oženiti. Naravno, pritom ne ograničavajući broj luđakinja sa kojima se može tokom svog libidonoznog života susresti jedan jadni mužjak.

Revolucija je počela Početkom pokreta za prava žena smatra se 13. juli 1848. Toga je divnog ljetnog dana domaćica i majka Elizabeth Cady Stanton bila pozvana na žensko čaj sijelo. Sasvim slučajno, uz priču o heklanju, vremenu, pljuskavicama i dječijem osipu, društvance je nabasalo na temu ženskih prava. I zaključilo kako je vrijeme da se nešto mijenja. Revolucija je počela. Hijene u suknjama, moralna čudovišta i "mijaučuće mačke", kako su ih nazivali i muškarci i neosviještene žene, zahtijevale su da im se daju ista prava kao i muškarcima. I nakon duge i požrtvovane borbe uspjele su u SAD-u dobiti žensko pravo na vlasništvo, ženske sindikate i pravo glasa 1920. Deset godina prije "svake Engleskinje koja ima navršenih 30 godina" i 26 godina prije građanki naše domovine, koje su pravo glasa dobile tek 1946.

Dakle, pravo glasa imamo. A i pravo da budemo birane. S tim što je svaka žena u politici još uvijek žalosni incident. Svako predstavljanje naših uspješnih žena političarki neodoljivo podsjeća na dnevnike sa početka rata kada smo se upinjali dokazati nekome kako se u redovima Armije BiH bore svi. Pred kamerama se redovno našao neki jadni Slavko koji bi unedogled morao objašnjavati kako mu je lijepo, kako je ovo njegov grad i sve nešto tako. E, upravo je tako danas sa ženama-političarkama. Kad god treba kakvo mišljenje uspješne žene, eto ti jal' Tatjane, jal' Azre da kažu šta misle i odgovore na stupidno pitanje kako "uspijevaju ostati ženstvene a biti uspješne".

Velika je političarka i borac za prava žena Rosa Luxemburg nekoć izjavila kako je "sloboda uvijek i isključivo sloboda onoga ko misli drugačije". Nažalost, sa ili bez svijetlih primjera naših pet uspješnih žena političarki, većina neuspješnih koje rade od devet do pet, a onda od pola šest do ponoćne reprize Luna Salvaje, ne misle drugačije od svojih muževa. Jer, ako prosječnu bosansku ženu i upitate da li su joj prava ugrožena, ili će reći da nisu, ili će se ogorčeno zalagati da jesu, pritom ne znajući navesti ni jedno.

Isto kao što se neće ni trznuti na činjenicu da su je na bilbordima već strpali u akvarij kao kućnog ljubimca, stavili u red na sims kao istrošenu ljubavnicu, proglasili prilagodljivom svakoj podlozi ili smjestili sretnu i nasmijanu uz sudoper zato jer deterdžent za suđe "pored što otklanja masnoće, djeluje i kao krema za ruke". Blago nama.

Zato jako smiješno zvuče zakoni koji postavljaju uslov da se u političkom životu nađe i određeni procenat žena. Kada već imamo pravo a ne koristimo ga, zakon je tu da valjda dodatno pomogne. Da utvrdimo. Zamislimo na trenutak da se nekada u historiji pojavio zakon koji bi procentualno određivao broj plavookih muškaraca u političkom vrhu. Diskriminacija? Ma, neeee… Za to smo se borili.

Vozi, mila Na kraju, veliki borac za ženska prava u SAD-u Susan B. Anthony, koja je živjela u 19. vijeku, izjavila je kako je "biciklizam za emancipaciju žene učinio više nego ijedna stvar na svijetu". Žena koja nije doživjela eru automobilizma i koja je svoj život posvetila tome da danas može postojati samosvjesna kolumnistica u New Yorku koja dokazuje kako joj muškarac nije potreban vječno tražeći jednog, znala je šta govori.

I tako, nakon što sam ostavila automobil sa početka priče na trotoaru, otišla po vulkanizera, da bi po povratku sa majstorom, koji mi se sve vrijeme upucavao na najodurniji mogući način ("E, jesi, vala, baš mašallah!"), pored istog zatekla policajca sa blokićem u ruci, pokušala sam ga podmititi na najnefeminističkiji mogući način - ženskim šarmom i ranjivošću.

Dok je pauk na jednu stranu vozio moja kola, majstor nestajao u društvu policajca na suprotnoj strani, osjetila sam se emancipiranijom nego ikada. Pokisla, prljava i čupava, bila sam najviše nalik očerupanoj kokoši. Onoj istoj ispod koje piše "dobra koka". Ta sam! Za to smo se borili.

Hoće l' više ikada taj potok?

Merdžana Škaljić, advokat

Ravnopravnost žena - šta je to?

Nakon diplomiranja na Pravnom fakultetu, od kraja sedamdesetih do 1994. radila je u preduzeću "Bosna auto", u kojem je prešla put od direktora Sektora pravnih poslova do pomoćnika generalnog direktora. U toku rata, 1994. prelazi u advokaturu, a paralelno se angažira i u udruženju "Žena 21" na besplatnoj pravnoj pomoći. Trenutno je nezavisni vijećnik u Općinskom vijeću Stari Grad i smatra da svaka pametna žena neće potencirati razlike među spolovima

DANI: Zašto se jako malo žena odlučuje na aktivan politički i društveni život? ŠKALJIĆ: Mislim da je kod nas poprilično zastupljen taj, kako ja to zovem, "balkanski sindrom". Naše porodice su još uvijek vezane za onaj nekadašnji patrijarhalni sistem vaspitanja, gdje je muškarac glava porodice. To se prenosi i na naš poslovni, pa i politički svijet. Društvo nije uspjelo da riješi osnovne stvari da bi ženu rasteretilo porodičnih obaveza. Mi još uvijek nemamo sređen sistem odgoja i vaspitanja djece u ustanovama dječije zaštite, tako da je majka često vezana za onaj period rada obdaništa. Takva majka mora što prije da se vraća kući i preuzima sve ostale kućne obaveze. Ja mislim da je to najvećim dijelom i demotivisalo žene da se više angažuju u poslovnom i političkom smislu. Zato sada imamo situaciju da određene funkcije u politici, privredi, pa i društvu uopšte treba da budu popunjene određenim brojem žena, isključivo se rukovodeći zastupljenošću spolova. DANI: Da li je u tom slučaju takav kriterij izvjesna diskriminacija? ŠKALJIĆ: Ne. Ja sam kroz svoju praksu vidjela da ima jako pametnih i sposobnih žena koje čak mogu dati veći doprinos nego muškarci. Naprimjer, jako puno žena u Bosni su sudije. Čak ih je više nego muškaraca. Međutim, na mjestu predsjednika sudova mi imamo jako malo žena; ta su mjesta rezervisana za muškarce. Tako je isto i na mjestu tužilaca, dok su zamjenici tužilaca žene - dakle tamo gdje treba direktno nešto raditi. Unazad 20-30 godina u advokaturama je bilo jako malo žena. To su obično bile koleginice koje su radile sa muževima, ili se radilo o porodičnim advokatskim kancelarijama. Danas je sve više žena advokata, jer imamo situaciju da privreda stoji, sud ne može da apsorbuje toliki broj ljudi i onda su koleginice dovedene u situaciju da otvaraju advokatske kancelarije. DANI: Šta mislite o predrasudi da uspješna žena ne može imati porodicu? ŠKALJIĆ: Kod nas je ostala praksa da se žene uglavnom upošljavaju na administrativnim poslovima. Na onim poslovima gdje treba rukovoditi ili biti istaknut - tu se najčešće upošljava muškarac. Upravo radi toga jer se polazi od pretpostavke da će žena biti okupirana porodicom, često ići na bolovanje i slično. DANI: S kim Vi radije radite - s muškarcem ili sa ženom? ŠKALJIĆ: Iskrena da budem, dosad sam u svojoj kancelariji upošljavala koleginice, jer muškarci ne mogu podnijeti moj tempo rada. Ali, generalno ne mogu reći: radije radim sa ženama. Sve zavisi od osobe. DANI: Stalnim dokazivanjem da mogu isto što i muškarci, ne stavljaju li žene same sebe u neravnopravan položaj? ŠKALJIĆ: Tu žene griješe. Dok god postoji front među spolovima, time se dokazuje da su žene neka druga vrsta, neka slabija bića. Svaka pametna žena neće potencirati tu razliku. Ona će jednostavno svojim rezultatima, svojom prodornošću čak, nastojati da ni na koji način ne potencira razliku između kolege i koleginice. (E. Jahić)

Zilka Šiljak, stručni saradnik u Ministarstvu obrazovanja i kulture

Žene se boje feminizma

Diplomirala na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Sa početkom rata angažirana u ženskim organizacijama na zbrinjavanju žena izbjeglica i silovanih žena. Danas je stručni saradnik za kulturu u Ministarstvu obrazovanja i kulture, ali i uključena u projekt ženskih studija u Sarajevu. Članica Interkulturnog i međureligijskog centra u Sarajevu, koji se bavi multireligijskim dijalogom. I ne misli da bi joj bilo lakše u poslu da je umjesto žena - muškarac

DANI: Da li ste osjetili da Vas tretiraju drugačije zato jer ste žena? ŠILJAK: Nikad nisam imala problema u sredini u kojoj sam radila. Naravno, druge žene jesu, i to se dešavalo. Međutim, bitno je ono što je u svijesti našeg običnog čovjeka, ne samo muškarca nego i žene. Evo, naprimjer, mi na izborima imamo žensku partiju Amile Omersoftić. Koliko je žena glasalo za tu žensku partiju? Vrlo malo. Žene, jednostavno, same nemaju povjerenja u žene. Treba zapravo uzeti u obzir način življenja, tradiciju, norme koje su godinama prisutne, jednostavno, svijest čovjeka koji je navikao u ovom patrijarhalnom konceptu da je muškarac neko ko će bolje djelovati u javnoj sferi nego žena, i da zapravo imamo te gender stereotipe po kojima je ženino mjesto u toj privatnoj sferi, a da je mjesto muškarca vani. Vi ženama kada pomenete samo pojam feminizam, reći će vam "nemojte mene tu", iako nisu ni svjesne šta to podrazumijeva i šta to sve znači. Znači, u pitanju je ipak svijest čovjeka koji nije spreman prihvatiti činjenicu da je žena ta koja će rame uz rame s njim isto tako dobro i uspješno obavljati poslove. DANI: Kako gledate na emancipaciju žena u BiH? ŠILJAK: "Proleterska" emancipacija je ono što smo mi zapravo imali u bivšim socijalističkim zemljama. To je dupla, ponekad i trostruka opterećenost. Jer, ako žena mora raditi, pa doći kući, pa nastaviti ponovo nekih sedam-osam sati rada, to za nju ne znači zapravo ništa. Zato se većina žena poslije toga povukla i prihvatila radije da ostane kući, da bude majka i domaćica nego da bude i radnik u firmi i da obavlja kućne poslove. Te stvari treba iz temelja mijenjati. Ako žena hoće da bude angažirana vani, onda tu mora doći do preraspodjele poslova i odgovornosti oko porodice i kuće. To ne može jedno bez drugog. Inače, koliko ja vidim, žena u BiH i danas tako funkcionira. DANI: Da li je istinita teza o obespravljenom položaju žene u islamu? ŠILJAK: Ljudi imaju predrasude prema položaju žene u islamu. Govoriti o islamu i islamskoj praksi u islamskim zemljama jesu dvije različite stvari. Islam je jedno, a interpretacija islamskih propisa u zemljama koje imaju predznak islamske je sasvim nešto drugo. Mi živimo u građanskoj državi, imamo sekularne zakone, tako da čovjek vjernik i žena vjernica zapravo svoju vjeru imaju kao privatnu stvar. Ja znam da nema puno žena muslimanki koje su, kao ja, pokrivene a javno djeluju i rade. Zato ima puno razloga. Jedan je što većina nema mogućnost zbog te predrasude da žena treba da je u porodici, u kući, a drugi razlog su male mogućnosti za žene vjernice da rade. A i one same često ne žele. Ima prilika da su i žene dosta lijene, idu linijom manjeg otpora, lakše je prihvatiti već određenu ulogu i ne boriti se. Interpretacije položaja žene u islamu uglavnom su muške interpretacije. Žene se moraju aktivnije uključiti u znanost i same govoriti o sebi. Možda je opet najviše do samih žena. One moraju uraditi nešto za sebe. DANI: Koliko su žene same krive za odnos muškaraca prema njima? ŠILJAK: Virginia Woolf je jednom napisala da su žene uvijek bile ogledala koja su imala tu moć da odražavaju pojavu muškarca u dvostrukoj veličini. (E. Jahić)

Anketa Dana

Kako bosanskohercegovačke žene vide svoj položaj u društvu

Edisa Gazetić (profesorica bosanskog jezika): Kod nas je problem stereotipna uloga žene u društvu i u porodici, odnosno u cijeloj našoj zajednici. Enida Mališević (magistrica poljoprivrednih nauka): Opće je poznato da je u BiH prisutna diskriminacija među spolovima. Ona se ogleda svugdje: od prijave na konkurs, mogućnosti da se aplicira, neravnopravnosti u izvršenju radnih zadataka. Žene često obavljaju teške poslove na radnom mjestu, za koje nisu plaćene kao muškarci. Kada se, opet, vrate kući, čekaju ih kućni poslovi koje, ovo se naročito odnosi na žene srednjih godina, same obavljaju. Milka Malešević (socijalna radnica): Smatram da su žene u našem društvu ne samo neravnopravne već je toliko daleko vrijeme kada će pozicije njihovog porodičnog i društvenog života biti izjednačene sa muškarcima. Čini mi se da smo sada malo i degradirali u odnosu na prijeratni period. U nekim aspektima, tada su, samo formalno, izašle iz porodice. Ćamila Fetahović (profesorica engleskog jezika): Situacija je kod nas jako teška. Bez obzira koje su žene vjerske pripadnosti, govorim to iz mog iskustva, ljudi su puni predrasuda prema njima. Po meni je to jedna vrsta strukturalnog nasilja prema ženama, ili podvid spolne diskriminacije, i to zbog njenog ličnog izbora. Dražena Škoro (pravnica): Status žene je veoma loš. Smatram da je potrebno puno raditi da bi se to promijenilo. Za loš položaj u našem društvu žene su uglavnom same krive, to je možda zbog nekih tradicionalnih vrijednosti, što znači da im je loš položaj u samoj porodici. One taj status steknu u svojoj porodici, a kasnije to prenose i na svoje kćerke. Ljiljana Čičković (zdravstveno-sanitarna tehničarka): Činjenica je da je položaj žene težak, i to zbog tradicije koja ovdje ne ide naruku ženi jer je stavlja u podređeni položaj, zatim, s druge strane, ekonomske krize, koja, opet, uzrokuje da muškarci svoju zlovolju zbog teške situacije iskaljuju na ženi. Nadam se da će donošenje novih zakona, krivičnih i o ravnopravnosti spolova, osvijestiti žene da se same bore za svoje mjesto pod suncem. Gordana Katana (novinarka): Mi principijelno, zbog zakona preuzetih iz SR BiH, nismo diskriminirane u pravu na zapošljavanje, na lični dohodak… Međutim, te ravnopravnosti nema u onome što se zove stvarni život. Koliko je to zbog nas samih, to je drugo. Dubravka Andrić (socijalna radnica): Većina žena moje starosne dobi, znači pedesetih godina, još uvijek je bez posla. Ne može da se vrati na svoje radno mjesto jer je sada već stara, iz istog razloga ne može da dobije ni novo zaposlenje bez obzira na stručnost i prekvalifikaciju. Uvijek se traže mlađe. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema ženi. Amra Pandžo-Đurić (profesorica književnosti): Mislim da je najteža stvar u položaju žene porodica i nasilje. Ne mora da bude nasilje konkretno - batina, već unutarnje nasilje, koje žena osjeća unutar sebe: pritisak kojem je izložena žena jer mora izvršiti sve, zato što muškarci uglavnom imaju vanjskosaradničku ulogu kada je riječ o porodici. Mislim da je bosanskohercegovačka žena vrlo neslobodna u tom smislu bez obzira da li je intelektualka ili nije. Marijana Dinek (profesorica komparativne književnosti): Problem žena u BiH je višestruk: od nejednake zastupljenosti u svim sferama, zbog čega se zalažemo za zakon, pa do marginaliziranja njihovog položaja, ustaljenih tradicionalnih problema te zbog promjena koje su se desile u postratnom periodu. (Pripremila: Saida Mustajbegović)

Politička zastupljenost žena

Nakon izbora 1990, u prvom višestranačkom bh. parlamentu, od ukupno 240 izabranih poslanika bilo je samo sedam žena ili 2,92%, a na lokalnom nivou od 6.299 mjesta, žene su zauzele 315, ili: žene su bile zastupljene sa pet posto u općinskim skupštinama. Izbori su bili po proporcionalnom modelu - model zatvorenih stranačkih listi, što pokazuje da političke stranke, bez obzira na političku orijentaciju, nisu stavljale žene na izborne liste ili su ih stavljale na krajnja mjesta sa malim izgledima da budu izabrane. U 1996. godini, po podacima OSCE-a, situacija je bila takva da je u Predstavničkom domu BiH od 42 mjesta jedno zauzimala žena, što je procentualno 2,38%. U Predstavničkom domu FBiH, od 140 mjesta sedam su zauzimale žene (5%), a u Narodnoj skupštini Republike Srpske od 106 mjesta dva su zauzimale žene (1,89%). Ako u istom periodu pogledamo učešće žena u zakonodavnim kantonalnim tijelima, najviše žena imao je Zeničko-dobojski kanton - od 59 mjesta devet su zauzimale žene, dok je najmanje imao Kanton br. 10, u kojem od 15 mjesta nije bilo nijedne žene. Općinski izbori održani 1997. nisu bitno izmijenili postojeću sliku o ženskoj političkoj participaciji. Na lokalnom nivou u Federaciji BiH ženska politička zastupljenost iznosila je 6,15%, a u Narodnoj skupštini RS, za koju su iste godine održani izbori, žene su bile simbolično zastupljene sa 2,4% Situacija koja je prethodila donošenju pravila 7.50 od strane Privremene izborne komisije i obavezivanju političkih stranka da između deset vodećih kandidata stave najmanje tri žene ravnomjerno raspoređene (treće, šesto, deveto mjesto) bila je obilježena potpunom marginalizacijom žena na političkoj razini. Sa simboličnim učešćem na svim nivoima vlasti, žene nisu imale priliku da utječu na politički život i situaciju u BiH kao ni da političku vlast senzibiliziraju za svoje probleme. Nastavljen je trend iz prethodnog perioda da se o ženama govori samo u ekscesnim situacijama ili u prigodi obilježavanja 8. marta, kada su državni i stranački funkcioneri pravili prijeme u čast žena, ili su pominjane u predizbornim kampanjama kada je trebalo obezbijediti podršku biračkog tijela. Zato su pravila Privremene izborne komisije i primjena principa kvota znatno utjecali na izmijenjenu sliku političke participacije žena. Nakon izbora 1998. godine situacija je bila sljedeća: Predstavnički dom BiH zastupljenost žena 26%; Predstavnički dom Federacije BiH 15%; Narodna skupština Republike Srpske 22,8%. Zastupljenost žena na kantonalnim nivoima porasla je na 18,46%. Međutim, ako su Pravilima Privremene izborne komisije političke stranke bile prinuđene da na izborne liste stave ženske kandidate, praksa političkog ignoriranja žena nastavljena je na nivou izvršne vlasti. Tako Vijeće ministara nije u svom sastavu imalo nijednu ženu, a od 67 osoba koje je Vijeće imenovalo na razne izborne funkcije samo su četiri žene (5,9%). Vlada Federacije nema u svom sastavu niti jednu ženu ministricu, ima samo jednu zamjenicu ministra (u Ministarstvu za finansije), a od ukupno 200 osoba, koliko je Vlada Federacije imenovala na razne funkcije, samo su 34 žene (17%). U Republici Srpskoj situacija nije bitno drugačija: od ukupno 21 ministra u Vladi RS nema nijedne žene na ministarskom mjestu. Aprila 2000. godine održani su lokalni, a novembra 2000. opći izbori. Prema zvaničnim podacima OSCE-a prezentiranim 12. januara 2001. godine, u BiH se primjenjivao proporcionalni izborni model otvorenih listi. Situacija sa zastupljenošću žena bila je sljedeća: u Predstavničkom domu Parlamenta BiH bile su ukupno dvije žene koje su dolazile iz SDP-a i SBiH. Kao poslanik u RS-u nije se na listi pojavila niti jedna žena. U Predstavničkom domu Federacije od 140 poslanika samo 24 bile su žene. Od 17 političkih stranaka, čak 12 nema ženske poslanike. U Narodnoj skupštini RS od 83 poslanika samo je 14 žena. Ako se posmatra po kantonima, od ukupno 285 poslanika samo njih 57 su žene, što je procentualno 18,59 posto. Od 30 parlamentarnih stranaka njih 19 nema ženske poslanike (66,33%). Uglavnom je riječ o političkim strankama sa malim brojem poslanika ili sa jednim poslanikom. Međutim, ako se uporedi situacija prije primjene kvota sistema, situacija je bila znatno lošija. Moglo bi se zaključiti da je sistem kvota od 30%, koji je obavezivao političke stranke da uvrštavaju žene, ipak imao pozitivne rezultate. Žene su dobile mogućnost da pokažu svoje političke sposobnosti, da steknu vlastitu političku fizionomiju. Glasači su ponovo birali već poznate žene, stranačke poslanike, ukazujući im povjerenje izborom na otvorenim listama. Ovo je pokazatelj da za određeni period kvote treba da ostanu u primjeni i da se prošire ne samo na zakonodavnu nego i na izvršnu vlast.

Arhiva Dani
260