| 1. Znam kako će biti
nakon smaka svijeta. Zavladaće opšte laganje! A Bog će se
hvatati za sijedu kosu: "Šta sam ja ovo sazdao, majka
mi kukala?" I pojedinci i cijelo čovječanstvo moći će
slobodno da izmišljaju, jer više neće biti svijeta da ih utjera
u laž. Baš kao što su se nakon smaka Jugoslavije i pojedinci
i nacije bacili na bjesomučno izmišljanje, bez straha da bi
im bivša država mogla reći: "De, ne lažunjajte, to ni
đeca ne bi vjerovala." Stoga je bila bezrazložna moja
prepast kad sam, tu skoro, doznao da je i moja Darinka
bila četnikulja! Bezrazložna, jer ako je njen sin Gojko
1992. godine promaknut u četnika, i Darinka je, posve prirodno,
avanzovala u četnikulju!
"Bićete ljudi, ili
ću ve u crnu zemlju ućerat", obećavala je kad nas lema.
Sad mislim da su njene batine bile izlišne: motka nikog nije
čoekom načinjela. Evo zašto. Darinkin sin Gojko nedavno je
objavio dnevnik Nato-bombardovanja. Jad i čemer od knjige:
mješavina nesnosne polupismenosti, ortodoksne gluposti (ortodoksne
u oba smisla!) i bestidnog metanisanja Slobi, ali to
je ovdje sporedno. Moj prijatelj i školski drug Ilja Sijarić,
koji živi u Štokholmu, i svakog ljeta obilazi njegov i moj
zavičaj, prošlog septembra kaže mi u pismu: "Išao sam
i u Beograd. I vidim u izlogu Gojkovu knjigu. Kupio sam je
zato što znam da je tvoj brat. Nisam je, naravno, mogao dočitati.
Nije me mnogo iznenadila, ali mi je nevjerovatno da je tebe
i njega rodila ista majka!"
Ni mene Gošina knjiga nije
mnogo iznenadila. Njen naslov (Počinje novo doba svijeta)
odaje crnogorskog megalomana koji ozgo, sa Durmitora, obznanjuje
Veliku Istinu koju niko od 6 milijardi ljudi na zemlji nije
ni u snu slutio, sve dok se blesavi Goša ispod Bandijera nije
drznuo da nam je priopći pa kud puklo da puklo! Ali me ta
knjiga jeste zaprepastila otkrićem da je moj bivši brat ostao
nevaspitan stvor! Darinka nas je obojicu jednako lemala, da
se ne kriva ni jednome, ali njega nije uspjela da odgoji.
Što znači da je i mene devetala bez potrebe - bio bih ovakav
i bez njene batine.
U svom dnevniku Goša diže
mrtve iz groba da svjedoče u njegovu korist i daju legitimnost
njegovoj mržnji prema "Turcima" . Na primjer: za
svog sina Momčila, koji je jednu godinu studirao u Sarajevu,
Darinka kaže kako ga je otud "izvadila" i poslala
u Beograd, jer "šta će u onu Turćiju, ubio bi ga neko".
Od Darinke, dakle, njen najmlađi, odgojno posve zapušteni
sin načinio je četnikulju, i to poslije njene smrti, kad više
ne može da mu kaže: "Ne laži, Žuta Pizdo! Da je Sarajevo
za me bilo Turćija, zar big tamo slala Marka?" Goša ju
je proizveo u skota od žene koja ima skuplje i jeftinije sinove!
Pa je skupljega, da ga ne smaknu "Turci", izvadila
iz Sarajeva, a jeftinijeg pustila ne samo da se školuje u
"Turćiji", već i da u njoj cio život ostane, jer
njegovoj se glavi nije bojala: znala je da ni jedan "Turčin"
neće na meni okaljati ruke!
Pobjesnio sam i htio sročiti
tekst gdje bih pokazao da je Goša papljansko govedo, nepismena
bluna i bukvarski četnik iz koga govori ne živ rob već Miloševićevi
mediji! A onda sam u predratnom notesu našao dvadesetak redaka
zapisanih uoči rata, iza mog posljednjeg odlaska u Bijelo
Polje, za godišnjicu majčine smrti. U tom zapisu naletim na
rečenicu: "Dosad smo imali svi jednu Darinku, a odsad
će imati svako svoju". Pa da! - s olakšanjem rekoh sebi.
Ta četnikulja što Sarajevo zove Turćijom od koje je jedino
očekivati da ti ubije dijete, to nije moja, već Gošina
majka! Moja je mene "učila na ljuckoću" i zato
je čiti ja! Njegova je njega učila ajvanstvu i zato je čiti
on! Shvatih i zašto junak Ćopićeve priče u ljutini
kaže bratu: "Jebem ti dio matere". Psuje onaj tuđi
dio majke!
3. "Čiti" je
isti, istovjetni, što dođe od turcizma "čift", koji
znači: par, dva istovrsna ili slična predmeta. Kad sam otkrio
da jedna od najcrnogorskijih riječi ima turski korijen,
to sam doživio, nije mi baš jasno zašto, kao svoju pobjedu.
Ne znam kakvu, ni nad kim, ali pobjedu. Sitnu, ali pobjedu
neosporno. Jer prijateljima i poznanicima često kažem, ali
tek dopola u šali: "Boga pitaj šta su nam sve Turci ostavili
a da uopšte ne znamo. I ko zna koliko turske krvi u meni kola?!
Ali ja nemam razloga da mrzim ni Turčina, ni ono tursko u
sebi, ako ga ima. Što da mrzim, kad Turčinu nijesam robovao?
Fatali smo se za perčine stoljećima, platio je za sve što
je on skrivio meni, platio sam za sve što sam ja skrivio njemu,
ništa, dakle, jedan drugom ne dugujemo, ali ne samo to: danas
sam sebi zabranio da Srbinu koji me nazove janjičarem odgovaram
kao u ratu: 'E šuti, tursko kopile!' Jer, ko zna, možda time
vrijeđam kakvog svog pretka iz Bruse ili Konje? Što bi, ako
bi se pokazalo kao tačno, za mene bilo čast, a ne sramota!"
4. A evo istine o "Turćiji"
iz koje je Darinka na vrijeme spasila najstarijeg sina. U
Sarajevu, na prvoj godini studija, Momčilo se spanđao sa Hasnom
(kako bi rekao Latić). Još se sjećam njene slike koju
nam je poslao: bila je to najljepša žena na zemaljskoj kugli.
Takva je, razumije se, bila u očima desetogodišnjeg Marka
Darinkina. Ne žena, nego lampa: sve Hasnino, oči, čelo, grlo,
ramena, ruke, zračili su svjetlošću. Kad su Papljani - tek
upola podsmješljivo, jer Hasnina ljepota je, vjerujem, i na
njih djelovala - stali zapitkivati kad će joj Momčile dovesti
bulu, Darinka je, uozbiljena, odvraćala da nije važno što
je bula, ni što je starija od Moma, nego jedino "što
ne more imat đecu, ama, jopet, ako njemu valja, mora i mene
valjat".
Ali Momčilo je kidnuo iz
Sarajeva kad se zasitio Hasne. Koja je, zbog njega, svoj brak
rasturila, te nije čudo što je za njim doletjela u Beograd.
Dvije godine su živjeli u studentskom domu. Preskočiću šta
joj je sve radio, iako bi ta priča bila značajan prilog definiciji
crnogorskog sadizma. Ali neću preskočiti svoje uspomene: povremeno
bi majci došlo pismo u kojem se Hasna žali na Momčila. Pošto
sam kao odlikaš bio zadužen za čitanje pisama, upamtio sam
trenutke kad je Darinka plakala za Hasnom. Kad bi joj pošle
suze za "bulom" koju nikad nije vidjela! Brisala
je oči krajičkom crne marame dok sam joj čitao šta "Turkinji"
radi njen najstariji sin, njen očinji vid, glava porodice,
kućni stub i budući doktor čijim smo se životom svi zaklinjali.
Takvu Darinku pamtim, i takva će u meni živjeti dok me ima,
a onu četnikulju prepuštam Gojku, vrlo imućnom beogradskom
Srbinu koji svojoj djeci kupuje stanove kao maturske poklone,
i kome je knjiga Počinje novo doba svijeta donijela
10.000 maraka zarade.
Možda vas kopka: šta je
bilo s Hasnom? To isto sam svojedobno i ja pitao mnoge koji
su bili izbliza upoznati s dvogodišnjim paklom kroz koji je
Hasna prošla u studentskom domu u Beogradu. Svi su mi rekli
isto: "Satro je to Snifi!" (Tako su Momčila zvali
na studijama). "Za dvije godine, Snile je od nje babu
načinio." Shvativši da on ne može pobjeći od nje, učinio
je sve da ona pobjegne od njega! I pobjegla je, doslovce,
ali tek pošto ju je Snile srozao na razinu podljudskog bića.
Ne znam koliko godina kasnije,
vidio sam Hasnu u Bijelom Polju. Kad s autobuske stanice krenete
u grad i pređete most na Lješnici, odmah s lijeve strane je
omanja jednospratnica. Pred tom kućom, jednom, stajala je
žena, mršava i uvela. Tačnije, kao isprana u devet voda. "To
je Hasna", kazao mi je više ne pamtim ko. Zastao sam
da je osmotrim. Od njene ljepote, dakako, ne bješe ostalo
ni poznaka. I fino vidiš da još nije baba, a opet jeste baba.
Ali kao da u njoj nije bilo sasvim ubijeno ono što je nekad
iz nje zračilo. Ili mi se prividjelo? Možda sam iz sebe izvadio
maličak onog čime mi je, kao dječaku, njena slika zabliješila
oči, i tim nezalaznim svjetlom obasjao je na trenutak?
Arhiva Dani
260
|
