U prošlom broju Dana objavljeno je pismo Žarka Papića, kojim čitatelje obavještava da je on "glavni junak" dvaju tekstova objavljenih u prethodnom broju našeg magazina. To je bio povod da se Papić obrati zahtjevom za objavljivanje njegovog pisma (što je i učinjeno), iako pismo obimom bar trostruko premašuje oba teksta u kojima se "junak" prepoznao. No, Papiću to nije smetalo da me istovremeno smjesti u "intelektualnu močvaru", koja se karakteriše "nespremnošću da se razlike u mišljenju sučele, prihvate i tolerišu", te "nespremnošću na dijalog", iza čega "obično stoji konformizam" kao i "lična intelektualna nesigurnost". Zahvaljujući Papićevom pismu, saznao sam i da me smatra nepismenim, baš kao i to da moje analitičke sposobnosti zaslužuju izrugivanje.

Iako unatoč svemu naprijed navedenom Papiću nije pošlo za rukom da me ubijedi u moju retardiranost i nekompetentnost da polemiziram sa njegovim stavovima, to ipak činim teškom mukom ostajući u granicama obima njegovog pisma. Zato ću se poslužiti Papićevim riječima da "tekst koji slijedi nije samo puki odgovor", ma šta to značilo.

Pišući o svom govoru na promociji knjige Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, Papić kaže: "Nisam pominjao medije iz prostog razloga što mi nikada nije padalo na pamet da pominjem, kritički ili pozitivno, 'medije' u opštem smislu; kad je riječ o mom slaganju ili neslaganju, postoje samo mediji u konkretnom smislu, češće tekstovi, emisije, autori." Međutim, u istom tekstu nailazimo na sljedeće "konkretnosti" (nećete vjerovati, od istog autora): "Da je, na primjer, inicijativa od samog početka imala podršku medija i njihovih uvodničara bar približno veliku kritici njenog 'nepotpunog' ostvarivanja možda bi sve išlo brže i bolje..." Pa onda: "...u komentaru jednih nezavisnih sarajevskih novina..." To što čitaoce gospodin Papić u pismu nagovara da mu vjeruju u jedno, a zatim samo nekoliko pasusa dalje demonstrira drugo, govori ili o njegovoj vjerodostojnosti ili o potcjenjivanju čitalaca Dana.

Temeljni problem gospodina Papića, koji on očito neće ili ne može da shvati, jeste da ja njega cijenim puno više nego što ga cijeni gospodin Petritsch. Ili sam ja u krivu, pa se radi o tome da je Papiću puno bitnije šta o njemu misli Visoki predstavnik. No, svejedno: mene boli, istinski me boli, da svaka međunarodna "šuša" (što bi rekli u Crnoj Gori) može da se prema najdragocjenijim ljudima koje ima ova zemlja (u koje ubrajam i Papića) odnosi na način na koji se gospodin Petritsch odnosio, između ostalih, i prema gospodinu Papiću. Pa tako gospodin Petritsch sebi može da dozvoli da jednom od promotora pošalje knjigu koju treba da promovira dva dana prije promocije, da bi narednog dana poslao i svoje visoke izaslanike da provjere namjerava li pozvani promotor, ne daj Bože, da bude kritičan: ako namjerava, onda neka ne dolazi; pa me boli što gospodin Petritsch sebi u Sarajevu dozvoli ono što nikada ne bi ni u Beču, ni u Berlinu, ni u Washingtonu - da zakasni na zakazani početak promocije vlastite knjige.

Da nije bilo Papićevog pisma, čitaoci Dana nikad ne bi saznali da je on ne samo "junak" mog teksta već i historijski junak. Naime, Papić nam saopćava, vezano za Deklaraciju o ljudskim pravima na političku i nacionalnu ravnopravnost Srpskog građanskog vijeća od 22. juna 1997, da je, "ako smije pomenuti", jedan od njenih autora, a "sam je i napisao". Osim toga, Papić nam ukazuje i na neshvaćenost svog historijskog djela, proklete sudbine koja prati sve velike historijske ličnosti: "Da je, na primjer, inicijativa od samog početka imala podršku medija i njihovih uvodničara bar približno veliku kritici njenog 'nepotpunog' ostvarivanja, možda bi sve išlo bolje i brže..." Da ne bi ovog Papićevog otkrića, mogao sam umrijeti u strašnoj zabludi: po njoj je, barem u Sarajevu, bilo medija i uvodničara koji su, rizikujući i vlastitu glavu, daleko više i puno prije Papića činili sve za ostvarivanje cilja za koji se i Papić borio.

S obzirom da je Papić u svom pismu "dokazao" da nemam veze sa logikom, to se ovog puta i neću baviti logiciranjem, već ću moje logičke nedoumice učiniti javnim: ima li logike da čovjek koji je pisao prijedlog Deklaracije o konstitutivnosti ostane nijem nakon što Petritsch tu istu Deklaraciju "kreativno", "inteligentno" i "supstancijalno" kastrira na način da iz nje nametne punu konstitutivnost Srba u Federaciji, a "konstitutivnim" Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj udijeli ono što je Milorad Dodik objasnio sljedećim riječima: "Mora se shvatiti da smo Bošnjacima i Hrvatima morali dati neka prava." Ima li logike da Papić uvjerava čitaoce Dana da se trebaju zadovoljiti "omogućavanjem procesa ostvarivanja demokratske cjelovitosti BiH sa ugrađenim elementima realizacije tog procesa", ali samo za Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj, dok je taj proces za Srbe u Federaciji već završen? Ima li logike da se Papić pita "da li je bolje instalirati konačno rješenje voljom Visokog predstavnika", kada je ono već instalirano, istina samo za Srbe u Federaciji, ali ne i za Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj?

Ili možda Papić zaista vjeruje Petritschevim tvrdnjama da postoji Sporazum "Mrakovica - Sarajevo" i da nametnuti amandmani proističu iz njega? Ne znam šta mi je teže: da vjerujem da Papić vjeruje Petritschu da takav sporazum postoji ili da vjerujem da Papić toliko potcjenjuje čitaoce Dana.

Papić kaže: "Ja mislim da je istorija proces kojim u BiH prilikama moraju ovladati domaći akteri i građani." Fino zvuči, ali da li to važi i za one historijske periode kada su među najvažnijim "domaćim akterima" i predstavnici građana poput Radovana Karadžića i Dragana Kalinića? Bliža historija bilježi da je u periodu od tri i po najkrvavije ovdašnje godine svijet dozvolio upravo to - da bh. prilikama "ovladaju domaći akteri i građani".

Papić piše i ovo: "Usput sve što sam kritički pisao o međunarodnim politikama podrške i potrebi novih politika zasniva se na tome da domaći 'akteri' treba da preuzmu odgovornost ('ownership')." Kakav analitički genije se krije u Papiću! Trebalo bi izračunati koliko je čitav svijet na gubitku što takav analitičar nije stariji pet-šest decenija, pa da savezničkim silama, pobjednicama nakon Drugog svjetskog rata, umjesto nametnute denacifikacije Njemačke ponudi spasonosni "ownership" njemačkog naroda. No, šalu na stranu: kakav crni bosanski ownership sa SDS-om na vlasti, kao najjačom, ali ne i najekstremnijom političkom strankom u polovini države, i Karadžićem i Mladićem kao najpopularnijim srpskim liderima, ne samo u Banjoj Luci već i u Beogradu?

Petritschev "ownership", koji zagovara Papić, sveo se na betoniranje onog karaktera Republike Srpske na koji ukazuje i ime ovog entiteta, na konstitutivnost Srba u Federaciji i diskriminiranje Bošnjaka i Hrvata u polovini države, trijumf SDS-ove politike koju su preuzele i do jučer "umjereni" Dodik i Ivanić, te suludom trošenju potencijala i kredibiliteta SDP-a na koji je pristao Lagumdžija. Da, i na još jednu stvar: na Petritscheve pompezno promovirane "građanske forume". Oni su trebali poslužiti kao vrhunski dokaz "ownershipa", ali je njihov domašaj bio apsolutno identičan ozbiljnosti organizacije "foruma" na koju su, vođeni vlastitim dobrim namjerama, pristali i neki od najznačajnijih bh. intelektualaca. "Jadna majko, jadnijeh foruma": žvako Visoki predstavnik, žvako intelektualci, žvako ownership; fina u Visokog predstavnika kuća, fin mu i mali, i u malog autić, koji voza između nogu uglednih gostiju; dobra i Visoka predstavnikovica, dobri i kolači koje služi, valja ih pofalit' iako ih je pravila kuharica; sutra saopštenje o važnome forumu, preksutra ustavni amandmani, a foruma niđe. Ali je zato ostao "ownership".

Dalje, Papić postavlja pitanje: "Da li je bolje instalirati konačno rješenje božanskom voljom Visokog predstavnika, pa šta bude?" Poštujem Papićevo pravo da on Visokog predstavnika tretira kao Boga, ali sam osobno skloniji varijanti da Visoki predstavnik ipak ne koristi svoje "božije", već ovlasti koje su mu date Općim okvirnim sporazumom potpisanim u Parizu i XI zaključkom Bonske konferencije. Papićev odgovor na pitanje koje je postavio glasi: "Možda", a onda slijedi i jedinstveno objašnjenje: "Ali sopstveno mišljenje zasnivam na svim dosadašnjim lošim iskustvima, uz možda previše slobodno uočavanje razlike između uredbe o jedinstvenim automobilskim tablicama i uredbe o promjeni Ustava." Mislim da Papić uopće nije "previše slobodan" i da je u pravu - ogromna je razlika između jedinstvenih automobilskih tablica i Uredbe o promjeni Ustava. I to zato što nametanjem jedinstvenih automobilskih tablica Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj nisu diskriminirani, za razliku od Uredbe o promjeni Ustava. No, od ove uzgredne Papićeve opaske puno je zanimljiviji stav o "dosadašnjim lošim iskustvima" sa odlukama koje je Visoki predstavnik nametao. Priznajem, ocjena me je zbunila, možda zbog toga što joj nedostaju znaci navoda koji bi ukazali da se radi o stavu nekog od čelnika Srpske demokratske stranke, koji je po ovom pitanju nepromjenjiv, od Krajišnika do Šarovića. No, kako znam da ne postoji nijedan Papićev temeljni stav koji bi bio makar i blizu istovjetan praksi i politici Srpske demokratske stranke, to bi bilo baš zanimljivo saznati na koje se to loše iskustvo on poziva. Naime, i površna analiza napretka u bilo kojoj oblasti u postdejtonskoj BiH najdirektnija je posljedica upravo nametnutih odluka Visokog predstavnika (u velikoj većini slučajeva) ili je, pak, iznuđena sviješću ključnih političkih aktera (važi za manji broj primjera) da će u slučaju odbijanja "kooperativnosti" željeni napredak biti postignut upravo nametanjem odluka od strane Visokog predstavnika. Je li to Papić misli da bi Bosna i Hercegovina danas imala Državnu graničnu službu, Stalni vojni komitet, državnu himnu, zastavu, jedinstveni pasoš, novčanice, Javni radio i televizijski servis, jedinstvene registarske tablice za automobile, vojnu jedinicu za učešće u mirovnim operacijama Ujedinjenih nacija, Državni sud, povrat vlasništva nad kućama i stanovima, zametke multietničke policije... da nije bilo odluka Visokog predstavnika? Koliko iskustvo na koje se Papić poziva svjedoči upravo suprotno zaključku koji nudi, najbolje svjedoči sljedeći Papićev stav: "Da funkcioniše 'istorija uredbi' odavno bi se svi raseljeni i izbjegli vratili svojim kućama." Praksa svjedoči upravo suprotno: da nije bogate "historije uredbi", ni desetina raseljenih i izbjeglih od broja koji se već vratio ni danas ne bi bila u svojim kućama. Primjer Drvara, a sličnih se može naći na desetine u svim dijelovima zemlje, svjedoči koliko je "loše iskustvo" na koje se poziva Papić, ustvari, neiskustveno: da Visoki predstavnik nije smijenio jednog Dragu Tokmakčiju sa funkcije u Drvaru, broj Srba koji su se vratili u ovo mjesto bio bi višestruko manji, ako bi se uopće ijedan i mogao vratiti.

Ipak, postoji i stav u Papićevom pismu kojem je malo falilo da se sa njim složim. On kaže "da se naša loša realnost može mijenjati samo nama samima". Da je napisao da se naša loša realnost može mijenjati samo promjenom nas samih, mislim da bi Papić bio puno uvjerljiviji; i da je pritom još krenuo od sebe, promijeniši svoj sadašnji odnos prema Visokom predstavniku, neargumentirano pritom braneći i njegove najkatastrofalnije odluke, ne bi vrijeđao intelekt svojih poštovalaca.