Vefik Hadžismajlović: Labirinti slike: O likovnim umjetnostima; Žive slike: O filmskoj umjetnosti; izdavač: Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2002.

Došlo neko takvo vrijeme pa ljudi pišu i objavljuju, nesmetano - nekad i nesmotreno - i tako nastaje produkcija za koju se baš i ne može reći da je strategijski osmišljena. Nemamo, znači, scenu u pravom značenju te riječi, ali imamo produkciju, i to nas u nekoj mjeri spašava beznađa u kojem je teškoća pronalaženja dobrog teksta jedan od najpouzdanijih znakova.

Rijetkost je da jedan autor u isto vrijeme objavi dvije knjige. Vefik Hadžismajlović (Sarajevo, 1929.) skoro četrdeset godina djeluje na polju filmske i likovne umjetnosti. Nagrađivani autor igranih i dokumentarnih filmova u knjizi Žive slike sabrao je svoje tekstove objavljene u novinama i časopisima. Radi se o ogledima i hronici nekoga ko pažljivo učestvuje u filmskim događanjima i radi na filmu, tako da je ova knjiga vrijedan doprinos našoj ionako oskudnoj filmskoj publicistici.

U drugoj knjizi, Labirinti slike, sabrani su tekstovi iz oblasti likovne umjetnosti. Tu prepoznajemo Hadžismajlovića povjesničara umjetnosti, marljivog istraživača i čovjeka sa velikim senzibilitetom za ovdašnje događaje i umjetničke pojave, bilježnika i autora čiji rukopis morate imati na umu u valorizaciji ovdašnjeg slikarstva. Ili jednostavno znati da - kako je to u recenziji izdanja napisao dr. Ibrahim Krzović - "ove grupacije tekstova pokazuju da je Vefik Hadžismajlović, historičar umjetnosti i kritičar, bio na razini vremena i profesije". (A. Burić)

Osmi po redu Sarajevo Film Festival zvanično će biti otvoren 16. augusta i trajat će osam dana. Za sada se zna da je gost programa Posvećeno… (Tribute…) britanski reditelj Mike Leigh, dobitnik Zlatne palme u Cannesu 1996. za film Secrets & Lies, i veliki favorit za istu nagradu na tek završenom kanskom festivalu 2002. sa filmom All or Nothing. Reditelj koji je dva puta nominiran za Oscara bio je gost šestog SFF-a, kada je prikazan njegov film Topsy-Turvy.

Vezu sa prošlogodišnjim festivalom ove godine predstavlja britanska glumica Katrin Cartlidge. Ostvarila je izuzetne uloge u filmovima kao što su Uprkos svemu, Karijeristkinje ili Prije kiše, no Sarajlijama i ostatku BiH ipak je najpoznatija kao Jane, britanska novinarka iz Ničije zemlje Danisa Tanovića. Katrin Cartlidge je dobitnica Evropske filmske nagrade i nagrade Bostonskog udruženja filmskih kritičara za najbolju žensku ulogu u Karijeristkinjama Mikea Leigha, nagradu Independent Spirit Awards za glavnu ulogu u filmu Claire Dolan i Bodil Awards za najbolju sporednu ulogu u Uprkos svemu Larsa Von Triera. Razlog njenog dolaska na festival je, pored sentimentalne veze sa Ničijom zemljom, i činjenica da igra u gotovo svim filmovima Mikea Leigha.

Kao i prošle godine, sarajevskoj publici bit će ponuđeni filmovi u osam festivalskih programa (Regionalni program, Novi tokovi, Panorama igrani i Panorama dokumentarni film, Open Air, Tribute, Dječiji program i Insert), čija će konačna selekcija biti poznata do sredine ovoga mjeseca. Za sada se okvirno znaju nazivi filmova koji će biti prikazani u okviru programa Panorama, koji se obično zaključuju nakon fetivala u Cannesu, međutim još uvijek se čekaju distributerske potvrde.

Najatraktivniji dio Festivala svakako će ostati program Open Air. Bez obzira na činjenicu da se trenutno u Sarajevu prikazuje parada hitova holivudske produkcije u organizaciji Art Companyja, oni koji uživaju u filmovima na otvorenom i na platnu veličine 11x20 metara neće ostati uskraćeni za filmove A produkcije. Naprotiv - nakon tri mjeseca hitova čije su premijere u SAD-u bile do juna mjeseca, Festival je kao jedan od kriterija izbora za filmove u Open Airu odlučio dovesti one čija je premijera bila od juna do augusta. To praktično znači da ćemo gledati ono najfriškije što Hollywood ima ponuditi.

Novost je još jedno otvoreno kino. Pošto je prošla godina pokazala kako je ljubitelja filma i Festivala mnogo više nego što je kapaciteta, sa gradskim vlastima je dogovoreno da se u prostoru dvorišta Fisa otvori još jedno kino pod vedrim nebom u kojem će biti prikazivani filmovi iz svih festivalskih programa.

Na kraju, o reputaciji SFF-a u svjetskim okvirima govori između ostalog i knjiga Sundace to Sarajevo: Film Festivals and the World They Made Kennetha Turana, filmskog kritičara Los Angeles Timesa. Knjiga koja predstavlja 12 od više od 400 filmskih festivala koji se održavaju diljem svijeta govori o Sundance Film Festivalu, Cannesu… I Sarajevu. (V. Seksan)

Odavno se jedan album nije očekivao sa takvim nestrpljenjem kao što je to bio slučaj sa novom pločom bijelog repera iz Detroita. Ono što se desilo nakon što je album nazvan The Eminem Show stigao u prodavnice, ne može se više nazvati iznenađenjem, ali se i dalje radi o svojevrsnom fenomenu. Album se pojavio širom svijeta u nedjelju 26. maja, a već u srijedu, kada su objavljene nove top-liste, ova ploča zauzimala je ubjedljivo prvo mjesto. Za više nego dvostruko Eminem je po prodaji nadmašio sve konkurente. Prvobitno je bilo predviđeno da se album pojavi u utorak, što je uobičajeni dan izlaska albuma u Americi, ali je zanimanje bilo toliko da je sve napravljeno dva dana ranije. I to nije bilo sve. Pritisak fanova na prodavnice CD-ova bio je toliki da su neki morali već u petak i subotu početi sa prodajom dobijenih količina novog albuma iako je najavljeno da prodaje neće biti prije nedjelje.

U prvoj sedmici prodaje Eminemov album je prodan u preko milion primjeraka, što je fenomen zabilježen još svega sedam puta u cjelokupnoj industriji zabave. A jedan od tih sedam slavnih albuma bio je, zanimljivo, i prethodni Eminemov album Marshall Mathers LP, koji je u prvoj sedmici prodaje stigao do cifre od 1.800.000 prodatih primjeraka.

I kod nas se The Eminem Show već pojavio, doduše u piratskom izdanju. Znajući da pirati na novi Eminemov album čekaju kao na znak startnog pištolja, izdavači su se odlučili za interesantan potez u borbi protiv piraterije. Naime, prva dva miliona primjeraka uz CD će sadržavati i DVD sa scenama sa turneje i dešavanjima iza scene. Na pomenutom DVD-u će se naći i intervju sa Eminemom kao i crtani film.

Eminem je karijeru počeo ka štićenik slavnog repera Dr. Drea (i danas njihova saradnja traje), a rođen je kao Marshall Mathers u gradiću Sant Joseph blizu Kansas Cityja. Djetinjstvo provodi između rodnog grada i Detroita. Već sa deset godina nepovratno biva inficiran "rap virusom" i to postaje definitivno njegov muzički izraz. Prve nastupe bilježi sa 14 godina, a zatim, kratko vrijeme, biva član detroitskog sastava Soul Intent.

Od 1996. godine nastupa kao solista i objavljuje dva malo poznata i malo zapažena izdanja. U njemu tada niko nije prepoznavao budućeg vladara cjelokupne svjetske rock scene. Legenda kaže da je Dr. Dre njegovu demo traku našao zaturenu na podu garaže Jimmyja Iovinea, vlasnika diskografske kuće Interscope. Nakon što je čuo Eminema, a pogotovo nakon što je ovaj osvojio drugo mjesto u slobodnom stilu na reperskoj olimpijadi u Los Angelesu 1997. godine, Dr. Dre odlučuje da potpiše ugovor sa Eminemom. "To je bila izuzetna čast za mene da iz Dreovih usta čujem da mu se sviđa moje sranje. Tokom mog odrastanja ja sam bio njegov veliki fan", govorio je kasnije o tom susretu Eminem.

Prvi album koje je proistekao iz ove saradnje bio je Slim Shady, koji se pojavio početkom 1999. i postao trostruko platinasti. Malo koji debitant bi se mogao pohvaliti takvim startom karijere. Album je dao svjetski poznate hitove kao što su My Name Is i Guilty Conscience.

Uspjeh su pratile i afere, a ubrzo su uslijedile i brojne optužbe na račun njegovih tekstova u kojima se veliča nasilje, koji su sa svojim grubim uličnim humorom na ivici vulgarnosti, ponašanja na sceni i van nje… Međutim, publika je u njemu prepoznala svog novog glasnogovornika. Pogotovo rap i hip-hop poklonici odrasli na samom rubu društva i uvjereni kako malo šta mogu izgubiti, a mnogo mogu dobiti.

Ljeta 2000. godine Eminem objavljuje Marshall Mathers LP, koji je postao najbrže prodavani rap album u historiji i nakon kojeg je njegov autor postao i definitivno najveća zvijezda svjetske muzičke scene početkom novog milenijuma. I to ne samo u reperskim krugovima. Nakon uspjeha ovog albuma sa nestrpljenjem se očekivala njegova nova ploča.

I šta nam nudi ova nova zbirka od 15 pjesama plus nekoliko vrlo zanimljivih linkova među pjesmama? Nakon što se "zavjesa podigne", a tako se zove uvodna sekvenca albuma (Curtain's up) pa sve dok ne padne na kraju, jasno je da je Eminem otvorio sve ventile za svoje dugogodišnje frustracije.

Prva pjesma, White America, satiričan je pogled na njegovu vlastitu poziciju kao noćne more roditelja širom svijeta. On tu istupa sa zanimljivom tezom da je toliko omražen i u centru pažnje konzervativne javnosti najviše zbog svoje boje kože. "Rap nikada nije bio problem u Harlemu, nego u Bostonu." Tvrdi da kada bi bio crnac, ljudi ne bi bili toliko fascinirani njegovim pjesmama, nastupima, ponašanjem, pa se vjerovatno njegovi albumi ne bi ni upola tako dobro prodavali.

Postoje i krajnje autobiografski momenti na ovom albumu. Kao u kratkom linku među dvije pjesme naslovljenom sa The Kiss, gdje Eminem govori o situaciji iz juna 2000. godine kada je pištoljem napao i pretukao čovjeka koga je vidio kako ljubi njegovu tadašnju ženu ispred jednog bara. Za to ljubomorno zadovoljstvo morao je platiti 100.000 dolara, ali je mala osveta uslijedila na ovom albumu.

Album nudi još nekoliko izuzetnih momenata kao što je Superman, When the Music Stops ili Drips, koja je svojevrstan nastavak pjesme Kim sa prethodnog albuma. Naći ćemo tu i semplovane dijelove rock klasika, kao kada iskoristi pjesmu Dream on, jedan od najvećih hitova grupe Aerosmith. Ali i neuobičajene izljeve očinstva kao u Hailies Song.

I kada "zavjesa padne" nakon više od sedamdeset minuta muzike... ili sedamdeset minuta priče... ili sedamdeset minuta destilisanog bijesa i frustracije... Kada Eminemov treći album stigne do kraja, postaje jasno zašto se ovaj album očekivao sa nestrpljenjem kakvo odavno nije pratilo nijednu ploču na svjetskoj sceni. (A. Misirlić)

Muhamed Bajramović: Objekti; Bosansko narodno pozorište Zenica, od 26. 5. do 6. 6. 2002.

U svojoj karijeri dugoj više od tri decenije zenički slikar Muhamed Bajramović (1946) rijetko je priređivao samostalne izložbe. Krajnje kritičan prema vlastitom radu i metodičan u izvedbenom postupku, koji određuje tempo produkcije, činio je to samo onda kada je zaista imao šta da pokaže. To rijetko, selektivno pojavljivanje u javnosti omogućilo mu je da decenijama u miru i sa punom koncentracijom sistematično razrađuje isključivo ona problemska područja likovnosti koja su odgovarala njegovom prefinjenom slikarskom senzibilitetu i njegovanoj kulturi gradnje čiste plastične forme. Po tome je u našoj sredini uvijek pripadao onoj rijetkoj skupini nosilaca jednog specifičnog umjetničkog mentaliteta koji se, oslonjen na veliku baštinu kulture modernizma, ispoljavao kroz slikarsku praksu naglašene refleksivne naravi i suzdržanog, analitičkog gesta.

Tek kada je krajem devedesetih priredio izložbu Slike, crteži 1961-1998, neku vrstu sužene retrospektive što je obišla nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, kulturna javnost je mogla da uoči bitne odlike Bajramovićevog rada.

Bajramović je osvojenu vrijednost sada operacionalizirao na inovativan način.

Nosilac slike postaje isfabricirano saće od natron papira u čije matematički precizne prizmatične otvore ubacuje cijevi od potrošenih grafičkih ploča prethodno obojenih u štamparskom postupku. Različito, ponekad slučajno izvučene cijevi stvaraju reljefne konfiguracije koje sa promjenom svjetlosnog izvora i očišta sugeriraju uvijek nov i neočekivan vizuelni doživljaj.

Trakasta struktura ove slike veoma je fleksibilna za postavljanje u izlagačkom prostoru tako da se in situ, prilagođavanjem prostornoj dispoziciji, mijenja i status ovih reljefa. Proistekla iz slike, ova reljefna kompozicija postaje objekt, slikarska skulptura, a u većim izlagačkim zahvatima, kao što je ova izložba u arhitektonski monumentalnom holu zeničkog pozorišta, ovi objekti se artikuliraju kao orkestrirana instalacija širokog vizuelnog i prostornog spektra.

U posljednjim radovima papirnu prizmatičnu strukturu zamijenio je žičani raster u kojem su metalne cijevi fiksirane. Kinestetičko svojstvo ovih radova postiže se ugradnjom neonskih cijevi u tijelo objekta i kretanjem posmatrača, koji tako svojom proizvoljnom dispozicijom učestvuje u kreiranju uvijek novih prizora iz bogate vizuelne ponude.

Bajramović je osviješteni zastupnik ideje po kojoj je likovna umjetnost u svom izvedbenom postupku krajnje racionalna aktivnost koja podrazumijeva metodično artikuliranje usvojenih medijskih zakonitosti i discipliniranu upotrebu intuitivnih psihičkih pulsacija koje se pojavljuju u toku rada. Kanalisanje tih pulsacija pretpostavlja uvijek jedan inovativni konstruktivni pristup koji pored općih jezičkih zakonitosti podrazumijeva jasno iznošenje vlastitog operativnog problema.

Na primjeru dugogodišnjeg rada Muhameda Bajramovića može se doći do nekih zaključaka o aktuelnim problemskim postavkama jednog krila savremene umjetnosti koja uprkos medijski nametljivoj i zavodljivoj postmodernoj retorici preferira tzv. apstraktni jezički izraz. Bajramović potvrđuje da savremena slika može da se gradi kao nepredmetni entitet čije je glavno svojstvo da je konceptualni artefakt sačinjen u materijalnom i vizuelnom obliku ili objektu. Za Bajramovića je slika mentalni i optički projekt koji se svojom uređenom strukturom pojavljuje kao antropološki utopistički proizvod humanističkih vrijednosti uprkos društvu haotičnog uređenja.

Opredjeljenje za ovakvu umjetničku praksu pitanje je društvene kontekstualizacije umjetnosti i njenog pozicioniranja u socijalno tijelo koje priznaje samo funkcionalnu umjetnost tržišne orijentacije globalnog i unificiranog svijeta. Konačno, pitanje je to intelektualnog stava prema društvu u cjelini. (A. Adamović)

Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad su mnoge novine koristile opću liberalizaciju za puko zaoštravanje nacionalističkih bodeža, jedan je zagrebački tjednik isplivao na valu društvenih promjena kao istinska avangarda žurnalističke struke. Pogađate već, riječ je o Danasu, news magazinu umnogome zapadnjačkih profesionalnih standarda te oplemenjene lijeve orijentacije, koji je doista u godinama uvođenja višestranačke demokracije i raspada Jugoslavije postajao sve bolji što su prilike na ovim prostorima bivale gore.

Međutim, koncem prvoga ratnog proljeća, redakciju Danasa stigla je neprikosnovena metla Franje Tuđmana, u korist raznih novih a besprizornih projekata poput ST-a i Globusa, od čega se hrvatska medijska scena tako skoro neće oporaviti... Deset godina poslije, nekolicina pokretača i uglednih novinara Danasa uredili su i objavili posebno izdanje svog lista, sa 63 nanovo tiskana teksta iz razdoblja od '82. do gašenja lista.

Ovo tužno i drago izdanje, što je prije nekoliko dana promovirano u Zagrebu, zanimljivo je s više razloga. Prvi broj Danasa objavljen je 23. veljače 1982. godine, pod vođenjem glavnog i odgovornog urednika Jože Vlahovića. List odmah uzima prebrojavati osuđene po grijehu razmišljanja, kojih je tada u jugoslavenskim zatvorima bilo i do šest stotina. To i slična istraživanja potakla su CK SKH da pozove sve zdrave snage na "idejnu ofenzivu protiv neprijateljskih i tuđih stavova". Udar na redakciju proveden je i poimenično, pa su neki novinari zaradili partijske ukore, a Joža Vlahović bio je prisiljen već nakon godinu dana podnijeti ostavku.

Nakon godinu i pol životarenja pod nametnutim uredništvom, Danas je preuzeo Mirko Galić, i zatim Dražen Vukov-Colić, s kojim naklada raste na 180 tisuća primjeraka. Napadali su zatim Danas i u Zagrebu i iz Beograda, bilo da je pisao o inflaciji ili novim republičkim partijskim vođama... No, sve je tada već jaka redakcija preživjela, sve dok ju HDZ nije pod okriljem ratne dimne zavjese provukao kroz pretvorbu, a novinarima podijelio otkaze i etikete izdajnika. Eno ih takvih i danas, u Feralu i Novom listu ili Nacionalu. Ali, i u Večernjem listu ili Vjesniku, s ponešto boljim društvenim statusom tokom devedesetih.

Posebno izdanje Danasa, što je prigodničarski tiskano u 10 tisuća primjeraka, među ostalim je odličan podsjetnik na poneke slučajeve novinarskih i ljudskih padova najgore vrste. Tako s nadnevkom 27. prosinca 1983. godine čitamo uzbudljiv osvrt Nenada Ivankovića s naslovom Žuri li se Papi u Jugoslaviju, u kojemu ovaj novinar kritički osmatra mogućnost dolaska katoličkog poglavara u SFRJ, a pogotovo ponašanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj. Da, to je onaj isti Nenad Ivanković što je kasnije došao na čelo Vjesnika, pa zatim na čelo Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata... Ili primjer Milana Jajčinovića, jednoga od kasnijih udarnih komentatora Večernjeg lista, a za kojega još 1986. "socijalizam nema alternativu na ovim prostorima".

Tako da jedino što ulijeva nadu, i zbog čega je također uputno prelistati posebno izdanje Danasa, jest nada kako ni sve ovo što takvi novinari danas zagovaraju, "nema alternativu". A druga je stvar što će oni i tada na vrijeme pretrčati na pravu stranu. (I. Lasić)