vo jedne baš dezolatne bosanske bilance: s Paddyjem Ashdownom
u Bosnu dolazi već četvrti visoki predstavnik međunarodne
zajednice, bliži se kraju sedma godina od završetka rata,
izbori se smjenjuju i vlasti s njima, a jedan besmisleni izraz
nejednakosti i nepravde žilavo preživljava sve promjene i
dijeli građane ove zemlje na dvije grupe - privilegirane i
diskriminirane. Vjerojatno pogađate: riječ je o imaocima dviju
vrsta putnih isprava - hrvatske i bosanske. Prvima je omogućeno
bez posebnih formalnosti putovati u skoro sve zemlje svijeta,
drugi za sve te zemlje moraju tražiti vize kroz dugu, često
ponižavajuću, nikad izvjesnu a skupu proceduru.
Ima situacija u kojima
se taj oblik građanske i etničke diskriminacije doživljava
posebno traumatično, s dubokim i trajnim ožiljcima. Između
ostaloga, takav je slučaj sa školskim ekskurzijama, kada se
ovih ranih ljetnih dana razredi i učenici razdvajaju na one
koji putuju, naprimjer, u Španjolsku i Italiju, i na one koji
će do Bihaća ili uvrh glave do Dubrovnika.
Kada je prije otprilike
godinu dana Wolfgang Petritsch počeo navoditi domaće
vlasti da pristupe poslu oko realizacije projekta CIPS - središnje
evidencije građana i izrade jedinstvenoga osobnog dokumenta,
argumentirao je da je to osnovni i najveći uvjet liberalizacije
viznoga režima. Spominjao je primjer Bugarske, koja je CIPS
uvela prije nekoliko godina, i stekla veoma slobodan vizni
režim u Evropi, a ekonomsko i socijalno stanje joj nije ništa
bolje od bosanskoga. Međutim, nad projekt CIPS, težak oko
četrdeset milijuna maraka, zarana se nadvila nekakva do danas
nerazjašnjena poslovno-financijska sjena u vezi s izborom
izvođača, te cijela stvar još nije ni počela. Sad se konačno,
ipak, zna da će izvođač biti Siemens, te da će posao
trajati do 2004. godine. A tek po njegovu okončanju vidjet
će se koliko će sve to uistinu pomoći da se vizna diskriminacija
ublaži ili dokine. Što znači da se u skorije vrijeme nosioci
bosanske putnice ne mogu nadati promjeni.
Priča o genezi i uzrocima
ove apsurdne pojave duga je i komplicirana, baš kakav je bio
i tok raspada bivše države, s bjesomučnom apsolutizacijom
etničkoga kriterija na početku, te s nasilnom uspostavom novih,
etničkih političkih realiteta kroz agresiju i rat. "Velikodušno"
dodijeljenim pravom na (i) hrvatsko državljanstvo i pasoš,
koje im je Tuđmanova vlast ponudila a Izetbegovićeva
ležerno odobrila, bosanski su se Hrvati obilato koristili,
ali i platili visoku cijenu demografskoga rasula i psihološko-političkoga
odbijanja od vlastite, ipak na kraju svih krajeva jedine svoje
zemlje. Karadžićevi Srbi sve su duge godine rata, a
i kasnije, čvrsto vjerovali u skoro stjecanje vlastite države,
jal' samostalne, jal' u žuđenome prisajedinjenju s "maticom",
pa su prezirno odbijali putne isprave koje bi nosile ikakvu
bosansku oznaku. One, pak, Srbe, koje nije obuhvaćala Karadžićeva
"država", ionako je malo tko što pitao. Bošnjaci
su već prvih mjeseci agresije postali jedna od najvećih izbjegličkih
populacija u Evropi. Ispočetka stari jugoslavenski pasoš (tko
ga je, na svoju sreću, uspio sačuvati), a kasnije bosanski,
kad su proradile nove bosanske ambasade i konzulati, bili
su predragocjeni dokumenti - s njima se lako i brzo mogao
regulirati izbjeglički status. Kad se među izbjeglicama apstrahira
ona golema vojska nevoljnih i bespomoćnih, ruku na srce, nije
bio mali broj ni onih drugih, koji su na bosanskim pasošima
i preko njih stečenim statusima godinama pravili ogromne i
bezdušne poslove, profite i malverzacije. Tko bi imao vremena
i istraživačkih motiva da se upusti u studiozno proučavanje
arhiva samo, naprimjer, po njemačkim policijskim kartotekama
i sozial-amtovima, nagledao bi se svega i svačega...
Dok je u Bosni bjesnio
rat a međunarodna zajednica svoj oblik angažmana svodila na
to da ublaži humanitarnu katastrofu i što čvršće lokalizira
rat, oštri vizni režim prema stanovnicima Bosne i Hercegovine
trebao joj je da se zaštiti od većega i trajnijeg vala izbjeglica
(a među njima potencijalnima uvijek je bio daleko najveći
broj Bošnjaka). To je jedan aspekt uzroka pojave koja traje
i danas. Drugi je, svakako, onaj unutarnji: spomenute malverzacije
putnim ispravama zastrašujućih razmjera, kojima se bavila
Izetbegovićeva vlast i diplomacija (sjetiti se, naprimjer,
samo slučaja bečke ambasade). Poseban aspekt unutar toga su
državljanstva i pasoši onih osoba koje danas, nakon terorističkoga
11. septembra 2001, predstavljaju dovoljan motiv svakomu,
tko se samo sjeti, da se nabaci na Bosnu i Hercegovinu kao
na zmijsko leglo Al-Ka'ide, najcrnjega terorizma, malne laguma
pod Evropom... Ima, međutim, jedno logično i iz elementarnoga
kodeksa ljudskih prava izvedeno pitanje, kojim bi svakodnevno
trebalo kopati oči i probijati uši, komu sve? Aliji Izetbegoviću,
vladi SAD-a, Evropskoj uniji, Zlatku Lagumdžiji, Mladenu
Ivaniću, ili svima zajedno? Pitanje je jednostavno: ako
i ima terorista i latentne mogućnosti terorizma, može li biti
normalno i civilizirano da provjereno mirni i obični građani,
cijela jedna populacija, veći dio stanovništva Bosne i Hercegovine
(evropske zemlje, kako se voli reći) bude oštrim i k tomu
očevidno etnički diskriminatornim viznim tretmanom odvojen
od mogućnosti slobodnoga putovanja po svijetu? Učenici, studenti,
mladi umjetnici, intelektualci, poslovni ljudi, poduzetnici,
sportisti, ali, zašto ne, i najobičniji znatiželjni turisti?
Pa ovaj se svijet bio naviknuo na najslobodniji mogući režim
putovanja u inozemstvo, a kaže se da je to prvi i najvažniji
uvjet i dokaz demokratičnosti nekoga društva i države, već
od polovice šezdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme
mrskoga komunizma!
Ne bi li zapadne zemlje
prije svega na najbolji način pokazale uvjerljivost svoje
civiliziranosti, poštovanja ljudskih prava, ali i snagu svojih
državnih institucija, kada Bosance ne bi diskriminirale en
bloc, nego kada bi sumnjivce među njima odvajale po uobičajenoj
diferenciranoj proceduri?
Ali, također, ne bi li
među prioritetima naših političara morala biti zadaća da svojim
građanima pribave malo više poštovanja u međunarodnim relacijama?
Nije li i za one prve i
za ove druge sramotno da se danas, u jednoj zemlji "u
srcu Evrope" građani na tako elementarnom planu dijele
po pukoj biološkoj činjenici rođenja od roditelja s ovakvim
a ne onakvim imenima?
Napokon - tu je i visoki
predstavnik. Predočujući nedavno bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj
javnosti svoj program, Paddy Ashdown je najavio ozbiljnu borbu
za uspostavljanje pravne države, a protiv kriminala i korupcije.
Također je obećao više komunikacije s narodom i veću pristupačnost
međunarodnih institucija tzv. običnim građanima. Sigurno je
da bi mu pripala velika zasluga, te zahvalnost i poštovanje
tih građana, kad bi u okviru svojih ciljeva uspio eliminirati
diskriminaciju o kojoj je riječ, i koja se tako bolno tiče
osnovnih ljudskih prava.
Arhiva Dani
260
