DANI: Nakon tragičnog američkog 11. rujna islam je ponovno glavna tema, neka vrst bauka Zapada. Koliko je u pitanju realna opasnost, a koliko ponovno oživljene predrasude?

AGIĆ: Muslimani, nažalost, ozbiljno srljaju i brkaju islam (njegovo univerzalno učenje) i muslimane (praksu muslimana). Islam je savršen i po njemu se sretno živi, muslimani nisu. Ideja islama je dovoljno jaka da osvoji svijet; nažalost, muslimani taj božanski proizvod ne umiju svijetu ponuditi i za to optužuju mušteriju. Najlakše je drugog optuživati za vlastite neuspjehe. Pedeset godina nemoći da se riješi palestinsko pitanje svjedoči o nemoći preko gotovo milijardu i po muslimana, koliko ih u svijetu danas živi. I pored toga, čak i visoki muslimanski intelektualci na Zapadu, umjesto da pristupe ozbiljnoj i savjesnoj analizi nemoći muslimanskoga svijeta, pribjegavaju teorijama dolijevanja ulja na vatru, po kojima danas svijet islama ima pet neprijatelja koji zajednički i sistematski od 1994. godine rade na uništenju naše vjere: po njima, ti se neprijatelji zovu sekularni fundamentalisti, kršćanski fundamentalisti, cionistički fundamentalisti, hindu fundamentalisti te Rusi i Srbi. Pritom tvrde da Amerika, Izrael i Indija predstavljaju trokut zla i da dvije američke partije kontroliraju cionisti (demokrati) i kršćani (republikanci). Dok god budemo ovako bježali od vlastitih problema, mislim da je u pitanju realna opasnost, ne samo nemuslimanima nego i samim muslimanima, i to ne od islama, već od "muslimana".

DANI: Jesu li islamske vjerske vođe svjesne opasnosti terora koji se provodi u ime islamske vjere?

AGIĆ: Nažalost, uglavnom nisu. Libanac šejh Hisam Kabbani, jedan od rijetko trezvenih, objektivnih i hrabrih alima, koji danas živi u Americi, još je 1999. godine dobronamjerno, glasno i jasno upozorio i muslimane i nemuslimane u State Departmentu na opasnost od muslimanskog terorizma. Umjesto da sa njim upriliče razgovore kako bi se spriječio 11. septembar, ili kako bi se barem ogradili od terorizma, rukovodstva gotovo svih ključnih islamskih organizacija u Americi su ga javno osudila i pozvala druge muslimane da ga bojkotiraju.

DANI: Među brojnim europskim i nekim američkim intelektualcima postoji mišljenje da se u Sjedinjenim Državama sve više razvija odbojnost, pa i mržnja prema islamu kao vjeri. Vezano uz razbuktavanje sukoba na tlu Palestine, u SAD-u su još jednom oživljene teze o historijskom sukobu "dva svijeta" - Istoka i Zapada, pod čime se podrazumijeva neminovnost sukoba ili "konačnog razlaza" islama i kršćanstva, uz polazište da je kršćanstvo to koje je otišlo daleko ispred muslimanstva. Kako doživljavate taj fenomen?

AGIĆ: Mržnja se obično javlja prema onom što se ne poznaje. U slučaju islama, kod zapadnjaka se javlja i strah, koji u kombinaciji sa mržnjom proizvodi neprijateljstvo. I mržnja i strah su, gledano dugoročno, nerealni i zbog same činjenice da je taj Zapad i vojno, i ekonomski, i tehnološki superiorniji, tako da muslimani nisu u stanju samostalno graditi put u budućnost. Potpuno su okrenuti Zapadu, od njeg ovise. Njihova budućnost, barem danas tako izgleda, bit će određena onim što će se događati izvan "Darul-islama" (Kuće islama). Sve muslimanske zemlje i gradovi, kuće i mahale vrve od stranih ideja. Autoriteta svijet islama već odavno nema. I što se muslimani budu više koprcali da se izvuku iz mreže, sve više će se u nju zapetljavati. Oni još ničim, nažalost, nisu evo već od 1924. godine nadomjestili nepostajanje halife. Od te godine muslimani su tijelo bez glave. Zapad je podržavao uklanjanje hilafeta ne znajući da će mu se ta glava sultanova jednog dana vratiti kao bumerang. Danas se upravo to događa. Ko će danas obuzdati "bezglavog diva", koji jednom nogom stoji u Indoneziji, a drugom u Maroku? Za sukob ili razlaz "dva svijeta" nisu krivi ni islam ni kršćanstvo, već navodni kršćani i muslimani. A što se napretka Zapada tiče, do njega je došlo tek nakon oslobađanja od diktata Crkve i pod uticajem islamske Španije. Zvuči neobično, ali je tako.

DANI: Kakav je u tom smislu položaj bošnjačkog islama, jedinog europskog islama?

AGIĆ: "Bosanski islam" je kuća prelijepog eksterijera i još ljepšeg enterijera koja stoji na pet stubova. Naši su preci pravilno shvatili da pet stubova islama drže kuću, a da oni sami nisu kuća. Naši su preci isto tako davno shvatili da je u Bosni bolje sjediti u miru i razmišljanju nego se nepromišljeno zalijetati u belaj. Premda ne vjerujem u revolucije, razumijem želju islamista da ponovno uspostave islamski poredak u zemlji dvaju harema, dva sveta grada, ali neka ostave Bosnu i njezin islam Bošnjacima da oni sami, kao i u prošlosti, snagom svoje akumulirane duhovne snage postupno mijenjaju najprije sebe a onda i društvene prilike. Na naslovnoj strani islamskih informativnih novina Preporod, u uzglavlju, godinama stoji ajet: "Allah dž.š. neće izmijeniti prilike i situaciju jednog naroda sve dok on sam sebe ne izmijeni." Nažalost, sadržaj još uvijek u dovoljnoj mjeri ne udovoljava zahtjevu ovog krasnoga ajeta. Treba se oslobađati pretjeranih reagiranja.

DANI: Kakva je i kakva bi morala biti uloga prije svega islamske zajednice u rekonstituiranju bosanskohercegovačke državnosti i države?

AGIĆ: Osjećaj svetosti u modernom svijetu je izgubljen. Zadatak vjerskih zajednica je da taj osjećaj povrate i njeguju, zatim da se, što je moguće više, indirektno "miješaju" u politiku, a nikako direktno. Indirektno, radom s narodom, postajući njegovim istinskim duhovnim autoritetom, učiteljem i vodičem. Tako će na najbolji način pomoći rekonstrukciju bosanskohercegovačke državnosti i države. Životinje svoj život žive u horizontalnom položaju, zato hodaju na četiri noge. Jedino je čovjek uspravljen i upućen na otkrivanje vertikalne dimenzije, dimenzije duha. Um je tu da podrži uspravljanje, a vjerske zajednice da to uspravljanje potiču. Kako je samo divno dr. Rusmir Mahmutćehajić preveo ajet iz prve sure Kur'ana u sjajnom pogovoru knjizi Kameni spavač Maka Dizdara: "Uputi nas uspravnim putem...", a zatim ga znalački i briljantno elaborirao. Dobro bi bilo da se i Fakultet islamskih nauka pri IZ-u aktivnije uključi u uspravljanju IZ-a. Ima tamo umnih ljudi koji bi se zbog svog bosanskog obrazovanja o islamu znali suprotstaviti svakoj vrsti fundamentalizma, štetnog tradicionalizma i povezivanja religije i politike u cilju postizanja kratkoročnih dunjalučkih ciljeva. Vjerske zajednice bi također, ukoliko bi pristupile spuštanju ove vertikale, mogle mnogo efikasnije pomagati narodu u procesima socijalnog, psihološkog i ekonomskog prilagođavanja na nove realnosti.

DANI: U svojim javnim istupima i člancima bili ste vrlo kritični prema nekim zastupnicima antizapadnjačkog duha u bosanskohercegovačkoj islamskoj zajednici, pa i u samoj ulemi. Jesu li, kako to neki u nas tvrde, principi islama kontradiktorni principima zapadnog društva?

AGIĆ: Kršćanima je u stara dobra vremena Bog bio u centru, ili bolje reći, On sam je bio Centar. Sve drugo se orijentiralo prema Njemu, početak i kraj. Danas na Zapadu, čovjek stoji čvrsto ustoličen u centru postajući mjera svih stvari. U ta dobra vremena težilo se Normi. Kršćanski ideali su se svodili isključivo na imitiranje Krista (Pomazanika, Mesiha), koji je predstavljao ljudsku Normu, ono što je Muhammed a.s. muslimanima. Danas, slijediti normu znači ličiti što je moguće više ostalom svijetu. Ako je većina na krivom putu, onda je to normalno. Ako je ta većina iskvarena, normalnost dobija izgled iskvarenosti. Većina mora biti u pravu. Na ovakvoj se pretpostavci zasniva demokracija. Problem je u tome što ta većina svakog desetljeća mijenja mišljenje i težnje. Zato je ispravno kazati da "narod dobije vlast kakvu zaslužuje".

DANI: Može li se i kako religijom oduprijeti zlu modernog vremena?

AGIĆ: Pripadnici tri nebeske, objavljene vjere - jevreji, kršćani i muslimani - jesu najprirodniji saveznici u borbi protiv društvenih zala modernoga doba. Svakog savjesnog Amerikanca i Evropljanina, svakog stanovnika zemlje bi morala zabrinuti neumoljivost sljedeće statistike: u naredna 24 sata u SAD-u će 1.439 tinejdžera pokušati samoubistvo, 2.795 tinejdžerki će zatrudnjeti, 15.006 će ih po prvi put probati drogu, a 3.506 odmetnuti od roditeljskoga doma. Djeca u SAD-u u prosjeku dnevno sa svojim ocem provedu samo tri minute. Ne vidim da su principi islama kontradiktorni principima zapadnoga društva iako nisu ni podudarni. Moglo bi se reći da su komplementarni.Vidim da nas sve trebaju zabrinuti ovi statistički podaci, jer danas živimo u "globalnom selu" u kojem se komunicira brzinom svjetlosti. Svijet islama ima recepte, a Zapadu je u interesu da se sa njima upozna prije nego bude kasno.

DANI: Slažete li se sa sve učestalijim tvrdnjama da je žena zapostavljena u islamu, da je u svojim pravima ona diskriminirana?

AGIĆ: U islamu, dom i porodica su situirani u središtu života. Čovjekova karijera se ne stvara na račun privatnoga carstva u kojem je žena kraljica. Njena uloga garantira stabilnost i zdravlje kako porodice, tako i društva. Islamski sistem nije rigidan, iako se danas tako doima. Da nije bio fleksibilan, ne bi preživio. Rigidnost i smrt idu ruku pod ruku. Nefleksibilni sistemi se u sudaru sa nepredvidivim okolnostima kad-tad urušavaju i nestaju. Svaki sistem ljudskoga organiziranja mora dopustiti izuzetke ako kani preživjeti, a islam na Zapadu ne da preživljava, već cvjeta. Statistika je i tu neumoljiva: islam je vjera koja se najbrže širi Zapadom.

DANI: Jedan ste od osnivača, da ne kažem pokretača Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA). Što ste dosad uradili i što očekujete od skupa u Atlanti?

AGIĆ: Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike osnovali smo da imamo platformu sa koje bismo mogli politički djelovati u zemlji u kojoj se sve u svijetu kroji i prekraja. Imati pravo glasa u SAD-u nije isto kao imati pravo glasa u Belgiji, naprimjer. Glas kongresmenu, senatoru, predsjedniku SAD-a... ima mnogo veću političku težinu nego glas bilo kojeg građanina bilo gdje u svijetu. Jer Amerika je danas jedina supersila u svijetu. Kroz IZB kao vjersku organizaciju nije moguće postići isti efekat kao kroz naš Kongres. Željeli smo da se stvori širi front političkog nastupa Bošnjaka koji bi u sebi uključivao i one koji vjeruju, a i one koji, možebiti, ne vjeruju ili pak još uvijek dovoljno ne vjeruju i ne prakticiraju svoju vjeru. Istovremeno, za svaki politički gaf koji bi mogao počiniti, manje će se ružiti i prozivati Kongres nego IZB. Od Atlante očekujem da se svi sudionici zasjedanja strpe i da u početku ne očekuju spektakularne rezultate. Sada smo u fazi postavljanja temelja jedne krovne organizacije Bošnjaka od Vancouvera do Jacksonvillea, od LA-a do New Yorka, od Phoenixa do Toronta i dalje. Temelji se obično ne vide a zahtijevaju naporan rad. Rezultate treba očekivati kada ga predamo na upravljanje i korištenje mladim. Mi Bošnjaci smo nestrpljivi i znamo raditi samo kada nas belaj pritisne. Toga se moramo oslobađati i početi planirati naše akcije i graditi strategiju za sutra. Kongres Jevreja u SAD-u se stvarao stotinama godina. Ono što su oni stvarali stotinama godina upornim radom, pameću i čeličnom voljom, mi bismo željeli postići preko noći. Sabur!

DANI: Mogu li Bošnjaci utjecati (lobiranjem) na političke tokove u Americi?

AGIĆ: Ako Bog da, jednog dana, kada budu imali izgrađenu ovu krovnu organizaciju i potrebno jedinstvo u političkom nastupu, svakako će moći lobirati ne samo za svoje bolje sutra ovdje nego i za bolje i ljepše sutra u svojoj domovini. To u ovoj zemlji svi rade. Možemo li lobirati moćno sada, još uvijek ne. Zašto? Kada kao imam razgovaram sa svojim senatorom iz Illinoisa Peterom Fitzgeraldom, njemu je prije svega važno u ime koliko glasača govorim, koliko ljudi predstavljam. Nije isto zahtijevati od senatora političku uslugu u ime 600 familija, koliko je učlanjeno u naš ICC, kao u ime 250.000 Bošnjaka koje Kongres tek treba da uveze i učini politički učinkovitim.

DANI: Jeste li zadovoljni suradnjom predstavnika dijaspore u Americi i bosanskohercegovačkih vlasti? Čuli smo da su se Bošnjaci Australije koji su stekli državljanstvo te zemlje morali odreći vlastitog bosanskog državljanstva. Kakva je situacija u SAD-u?

AGIĆ: Domaćim vlastima u Bosni je stalo do dijaspore koliko i do lanjskoga snijega. Čak im ni naši glasovi, kako narod voli reći, nisu više zabremedet. Sa novim političkim realnostima se treba suočiti i prihvatiti poziciju naše dvojake vrijednosti - ambivalencije. Naš narod lijepo veli, ne može jedna glava u isto vrijeme biti i u brijačnici i u aščinici. U politici je ionako sve od danas do sutra. Sve je nepredvidivo, sve je promjenjivo, samo je interes stalan. Oni koji Bosnu budu u srcu nosili, ići će joj s vizom ili bez nje.

DANI: Da se vratimo religiji, prije par mjeseci Vaš komentar u vezi s vehabizmom izazvao je buru reagiranja u bosanskoj javnosti. Stojite li i dalje pri tvrdnji da "ako nešto ne preduzmemo, vehabije će nas koštati života"?

"Razumijem želju islamista da ponovno uspostave islamski poredak u zemlji dvaju harema, dva sveta grada, ali neka ostave Bosnu i njezin islam Bošnjacima da oni sami, kao i u prošlosti, snagom svoje akumulirane duhovne snage, postupno mijenjaju najprije sebe a onda i društvene prilike"

AGIĆ: Govoriti o vehabijama znači govoriti o sekti, najvećoj novotariji koja se je ikada pojavila u okrilju islama. Štete koje je ta sekta nanijela teško je sagledati i izreći u jednom intervjuu, ali na to treba, kada god se može, upozoravati, samo na način da se ne izaziva raskol i još veća šteta. Možda sam i ja u nekim svojim izjavama bio netaktičan. Danas je više nego ikada važno podsjećati se na 24. ajet iz sure Ibrahim u Kur'ani kerimu: "Zar nisi vidio kako Bog daje primjer - lijepu riječ kao lijepo stablo, čiji je korijen čvrst, a grane prema nebu, koje daje plod u svako doba..." "Vehabije bi nas mogle koštati života" sam izrekao pod uticajem nesreće u New Yorku. Ovu misao sada treba samo preformulirati i uskladiti sa navedenim ajetom. Kada sam tu misao izrekao, pritom sam mislio i na to da bi nas krivo svjedočenje islama moglo koštati života. Ne shvatiti pravilno poruke islama i duh njegov znači promašiti cilj i potrošiti život uzalud. Pametnom je i išaret dovoljan. Zar nam nije veliki išaret historijska činjenica da nam je Bog islam preko Turaka dostavio. Da je u Španiju dostavljen od ovih divnih ljudi istančanog senzibiliteta, i danas bi se Alhambrom ezan razlijegao. Što se nas ovdje u SAD-u i Kanadi tiče, posve je jasno da nam vehabije ne žele dobro. To se čak ne ustručavaju i javno poručivati pozivajući nas da napustimo zemlju "kjafirsku". Eto koliko znaju o značaju da'weta (misionarstva), a puna su im usta da'wetske retorike. Zaboravljaju da je Poslanik a.s. uvijek, čak kada se morao i vojno razračunavati sa neprijateljem, prije svega vodio računa o širenju ideje islama i da mu je to bila ideja vodilja i u miru i u ratu. Zato je pred svaku borbu upozoravao svoje borce da ne ubijaju djecu, žene, stare i iznemogle, da postupaju humano. Zašto? Da osvoji srca svojih neprijatelja e da bi kasnije u njih nasuo nektar ljubavi s kojim ga je Allah dž.š. poslao. "Samo da budeš milost svjetovima, Mi smo te poslali Muhammede", veli Kur'ani kerim.

DANI: Znači, vehabizam smatrate i dalje vrlo štetnim, čak pogubnim za islamske vjernike u Bosni i Hercegovini?

AGIĆ: Gospodin Alija Izetbegović je nedavno u jednom od svojih intervjua jasno kazao da su nam nanijeli više štete nego koristi. Tome se nema šta oduzeti, ali se može dodati da je to dovođenje mudžahida bilo vrlo naivno i kratkovidno, a štete koje će se osjećati u budućnosti možda će čak, gluho i daleko bilo, i početi prizivati i Španiju.

DANI: Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da ste se opredijelili za sufijsku perspektivu i u njoj našli mnogo odgovora i tajni za kojima ste dugo tragali. Možete li našim čitateljima ukratko reći o čemu se tu radi?

AGIĆ: U vrijeme Poslanika a.s. i prvih generacija muslimana tesavvuf je bio realnost koja nije imala imena, danas je to ime čiji sadržaj znaju pojedinci koji su, nažalost, neshvaćeni od većine. Ne tvrdim da sam jedan od onih koji poznaju suštinu tesavvufa, tj. realnost islama, ali jesam učenik i simpatizer tog puta. U islamu urijetko neko postane sufija, tj. potpuni insan - insan kamil, ali ako nisi učenik na tom putu (tarikat) postizanja tog islamskoga savršenstva, tada čak i teoretski taj plemeniti cilj ostaje nedostižan. Da bi se došlo do cilja, treba imati učitelja, liječnika našeg nefsa koji zna dati preporuke za preobražaj koji se traži u tarikatu, nešto nalik kliničkoj operaciji. Ponekad znamo što nas muči, ali ako su se čajevi i drugi lijekovi pokazali bezuspješnim i ako je izlaz u operaciji, je li moguće operirati samoga sebe?

U pitomom čikaškom kvartu Glenview, na vratima lijepe trokatnice pritiskamo zvonce s natpisom Sudžuković-Agić. Vrata nam otvara Nadira Sudžuković, supruga Senada ef. Agića, glavnog imama bosanskohercegovačkih muslimana za Sjedinjene Američke Države. Luksuzni enterijer američkog stana dopunjuju detalji Bosne - bakreni ibrik sa leđenom, veduta Staroga mosta prije rušenja, uredno poslagane knjige na regalu, među kojima se ističe Isakovićevo Biserje. Imam Agić je, kaže, umoran od priprema kongresa bošnjačke dijaspore u Americi, koji se ovih dana održao u Atlanti, ali je srdačno i strpljivo odgovarao na naša pitanja. U tok našeg razgovora povremeno se uključivala i Agićeva supruga, dopunjujući ga ukusnim i odmjerenim upadicama.

Arhiva Dani
260