Arhiva Dani 260 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU M. Šaćirbegović pod zaštitom SAD-a Munja u sudnici (II) Gdje su policijski "hekleri"? Priznanje Pejiću Radovan dopremljen u Srpsko Sarajevo Neočekivani cenzor u Bosni Izbrisani ljudi

---

LIČNOST U FOKUSU
Zoran Pajić

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown imenovao je nekadašnjeg profesora međunarodnog javnog prava sarajevskog Pravnog fakulteta Zorana Pajića šefom Odjela za reformu pravosuđa u svom uredu. Ashdown je napravio dobar potez: ugledni profesor je nakon odlaska iz Bosne na početku rata stekao i međunarodnu reputaciju, koja će mu, uz poznavanje ovdašnjih prilika, pomoći da se uhvati ukoštac sa reformom oblasti koju je Visoki predstavnik s pravom detektirao kao jednu od ključnih za funkcioniranje pravne države koja je u ovoj zemlji još uvijek u pelenama.

No, Pajićevo imenovanje zanimljivo je i iz razloga koji nema najdirektnije veze sa njim. Naime, ono je komentirano i kao početak realiziranja strategije o kojoj je pompezno govorio Wolfgang Petritsch, iako je nijednom svojom odlukom nije sproveo u djelo: angažiranja domaćih eksperata za obavljanje poslova koje su često obavljali stranci bez minimuma neophodnih kvalifikacija i poznavanja ovdašnjih prilika. U tom kontekstu, Pajićevo imenovanje teško da može biti uzeto kao potvrda početka realizacije pomenute strategije. Ne zato što on nije kvalificiran i što ne zna ovdašnje prilike, dapače suprotno, već zato što profesor Pajić još od 1992. godine ne živi u Bosni i zato što na funkciju dolazi sa britanskim pasošem u džepu.

Iz navedenih razloga navođenje Pajićevog imenovanja budi zebnju u kriterije međunarodne zajednice za odabir "podobnih Bosanaca": jesu li to samo oni koji su zemlju napustili na početku rata, koji se ostankom ovdje nisu "uprljali" i koji u džepu imaju barem još po jedan pasoš uz koji je šengenska viza nepotrebna? Da je baš umiruće žudio za Bosnom, Pajić je već odavno mogao prihvatiti ponudu sarajevskog Pravnog fakulteta, naravno uz platu koju imaju njegove kolege i koja je barem petnaest puta manja od OHR-ove. On to nije učinio i postupio je onako kako bi vjerovatno svako racionalan na njegovom mjestu. Međutim, ukoliko Ashdown želi dokazati vjerodostojnost opredjeljenja za angažiranjem domaćih eksperata, onda bi se morao malo okrenuti i oko sebe. Nije da je veliki izbor, ali valjda bi se već neko pronašao. Pa makar i "uprljan" ratom i makar mu trebala šengenska viza.

---

RIJEČ U FOKUSU
Travnik
Piše: Mile Stojić

Federalni MUP je ovih dana pretresao ured islamske humanitarne organizacije "Al Haramein" u Travniku, te zaplijenio računalnu opremu i dokumentaciju. Sumnja se da bi ova humanitarna organizacija mogla imati veze sa terorističkim grupama, kao što je Al Ka'ida. Uz zaplijenjenu dokumentaciju, pronađeni su i značajni podaci koji ovu organizaciju povezuju sa finansiranjem azijske terorističke organizacije. Tako nekako glase bombastične agencijske vijesti, koje ovaj pitoreskni bosanski grad ponovno karakteriziraju kao centar političkog kriminala, te potvrđuju zluradu tezu onih koji od početka tvrde da su nam najviše jada zadali oni koji su nam došli pomagati.

Grad Travnik jedna je od pet historijskih prijestolnica bosanske države (uz Visoko, Jajce, Banju Luku i Sarajevo), danas kulturno i privredno središte Centralne Bosne. Naselje postoji još od kamenog doba, a za rimskih vremena, na tom području nalazio se veliki vojni logor. Župa Lašva se prvi put spominje 1244. godine u Povelji ugarskog kralja Bele IV. U sklopu župe bilo je područje oko današnjeg Travnika. Na području te nekadašnje župe nalazi se gotovo tisuću stećaka. Sačuvano je nekoliko srednjovjekovnih utvrđenih gradova (Travnik, Torican, Vrbenac, Skaf i Kastel). Današnje ime grada, koje najvjerojatnije potječe od imenice trava, prvi put se spominje 1463. godine u jednom trogirskom izvještaju, u kojem piše da su Turci zauzeli i Travnik.

Nakon ratnog pohoda austrijskog princa Eugena Savojskoga na Bosnu i velikog pogroma kojeg je učinio u Sarajevu, bosanski vezir Defterdar Halil-paša Ćoso prenosi vezirsku stolicu iz Sarajeva u Travnik. Od 1699. godine, uz dva manja prekida, Travnik će biti sjedište vezira, u narodu nazvan vezirskim gradom.

Početkom XIX vijeka Travnik postaje i diplomatsko sjedište. Prvo Francuska, 1906. godine, a godinu dana poslije nje Austrija otvaraju svoje konzulate u Travniku. Konzulati su otvoreni u cilju bolje suradnje među carevinama, ali su se iza diplomatskih kodeksa krili osvajački, politički, vojni i drugi interesi.

Dolaskom Austro-Ugarske u gradu se podižu tvornica cigareta i tvornica šibica, a za vrijeme prve i druge Jugoslavije Travnik se uobličuje u moderan europski grad u kojemu se snažno i plodonosno ukrštaju tradicije orijenta i okcidenta. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, Travnik (i cijela dolina Lašve) postaju krvavo poprište sukoba starosjedilaca, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata.

Najpoznatiji Travničanin modernog vremena, nobelovac Ivo Andrić posvetio je ovom gradu svoja najznačajnija književna djela. U jednom od njih, veličanstvenom romanu Travnička hronika (1945.), on ima i ovakvu misao o starosjediocima: "Vrlo su zaljubljeni u svoj grad i stalno ističu kako je Travnik jedan od tri najljepša grada na svijetu. Ali uvijek zaborave navesti koja su to druga dva…"

---

Gdje su policijski "hekleri"?

Prije nekoliko dana Kantonalni sud Zeničko-dobojskog kantona zatražio je da se skine imunitet poslaniku Šemsudinu Mehmedoviću, nekadašnjem kantonalnom ministru policije, kako bi mogao biti pozvan na saslušanje jer je protiv njega pokrenut postupak zbog toga što je, u vrijeme dok je obavljao tu dužnost, podijelio 50 kratkih cijevi "Hekler-Koh" za koje istražioci federalnog, ali i MUP-a Ze-Do kantona, tvrde da im se poslije toga gubi svaki trag.

Komisija federalnog Parlamenta još uvijek nije donijela odluku da li će ili ne Mehmedović ostati bez poslaničkog imuniteta, a on za Dane kaže: "Krivična prijava protiv mene, sa potpisom Dragana Lukača, podnesena je krajem prošle godine i sve donedavno nije aktivirana. Ovo je revanš od strane SDP-a za moje istupe u Parlamentu kada sam tražio objašnjenja za njihovu prodaju oružja Izraelu. Djelo za koje me terete ne stoji jer sve oružje je sačuvano i vraćeno."

Pozivajući se na dokumentaciju, Mehmedović objašnjava da je sporno oružje izmješteno iz magacina Kantonalnog MUP-a uz suglasnost tadašnjeg federalnog ministra MUP-a Avde Hebiba i guvernera Ze-Do kantona Bedrudina Salčinovića, a zaduženo je u 337. brigadi Jelah-Tešanj. Mehmedović dalje naglašava da je sve urađeno institucionalno te da je o svemu ovome po dolasku na dužnost bio upoznat i novi ministar Asim Šaranović (u vrijeme dok je Mehmedović bio ministar, Šaranović je bio šef Odjela za koordinaciju, poznatijeg kao Faktor A, odnosno Odjeljenje koje je bilo zaduženo da prati i nadgleda Arape na njihovom području).

Prema tvrdnjama Mehmedovića, koje opet potkrepljuje papirima, svi hekleri su vraćeni, o čemu je, kaže, obavijestio i sud 28. maja 2002. godine. Na pitanje zbog čega je i poslije toga Sud zatražio da mu se skine poslanički imunitet, Mehmedović odgovara: "Ovo je montirani politički proces od strane vlasti koji ima za cilj moju političku diskreditaciju u javnosti u ovom predizbornom periodu, kada aktuelna vlast osjeća da gubi podršku građana."

---

Priznanje Pejiću

Dugogodišnji urednik RTV Sarajevo i jedan od najzaslužnijih za veliki ugled koji Radio Slobodna Evropa - servis na južnoslavenskim i albanskom jeziku, od svog osnivanja 1993. do danas uživa diljem teritorija koji pokriva, nakon devet godina provedenih na čelnoj poziciji ove kuće, nedavno je promijenio radno mjesto. Kao priznanje Pejiću za njegove novinarske i organizacione sposobnosti, predan angažman i, naravno, rezultate - u praški je ured stigao poziv kolegija direktora Radija Free Europe: prihvatajući novi profesionalni izazov, Pejić je postao prvi neamerikanac na mjestu pomoćnika direktora ove ugledne, rado slušane i nadasve prestižne mreže.

---

Radovan dopremljen u Srpsko Sarajevo

Srbijansko izdavaštvo ovih dana bilježi poslovne uspjehe u svom komšiluku. Sve što iziđe ispod štamparskog čekića a tiče se ratnog zločinca Radovana Karadžića i njemu sličnih, u Republici Srpskoj plane k'o halva. Nakon što je Miroslav Toholj uz Karadžićevu "dramu" Sitovacija promovirao i distribuirao svoje i Nogine zbirke pjesama, u Srpsko Sarajevo iz Beograda stiglo je i najnovije djelo Ljiljane Bulatović, jednostavnog i znakovitog imena Radovan. Djelo osobne biografkinje također ratnog zločinca Ratka Mladića na Palama i u ostatku Srpskog Sarajeva, kao i u slučaju Sitovacije, prvi su na čitanje dobili prosvjetni radnici. A oni će, kažu izvori Dana, već naći načina kako da Radovana iz knjige uvedu u učionicu.

I dok prosvjetni radnici Srpskog Sarajeva spremaju novu lektiru za učenike, dotle se u tamošnjem rektoratu Univerziteta na "informativni razgovor" privode oni koji su 21. maja prisustvovali promociji Sitovacije na Ekonomskom fakultetu i primoravaju da potpišu izjavu u kojoj stoji da "Sitovacije nije ni bilo".

U tu svrhu iz Beograda je prošle sedmice došao glavom i bradom Vojislav Maksimović, nekadašnji rektor Univerziteta u Srpskom Sarajevu. Iako postoji hiljadupostotna mogućnost da se Maksimović nalazi na haškoj listi osumnjičenih za ratne zločine i iako više nije zaposlen na ovom univerzitetu, on je sasvim legalno i legitimno prisustvovao svim sastancima vezanim za "utvrđivanje istine u vezi sa promocijom Sitovacije". Izvori Dana tvrde da je Maksimović zapravo još uvijek rektor u sjeni Univerziteta u Srpskom Sarajevu i da se bez njega nijedna ozbiljnija odluka na Univerzitetu ne može donijeti. I tako je bilo i ovog puta. Za vrijeme dok je Maksimović boravio na Palama, odakle je u strahu od hapšenja pobjegao prije dvije godine, uspio je ubijediti profesore koji su prisustvovali promociji Sitovacije da crno na bijelo potvrde da toga nikad nije ni bilo, a novinarku Nezavisnih novina koja je i prva objavila vijest o promociji i boravku Ljiljane Zelen-Karadžić na Palama, proglase lažljivicom. Ovakvu izjavu, tvrde izvori Dana, jedino nije htjela potpisati bibliotekarka sa Filozofskog fakulteta, inače Bošnjakinja. Ona je, naime, pokušala dokazati kako je novinarka Nezavisnih u pravu i da je Sitovacija zaista promovirana, a onda je Maksimović upotrijebio sva svoja demokratska sredstva pritiska, bibliotekarka je popustila i još jedan potpis je pao.

---

Neočekivani cenzor u Bosni

Petritschevim Zakonom o funkcioniranju javnih RTV servisa koji ima ozbiljnu namjeru da sa medijske scene pomete, ako ne sve, onda skoro sve lokalne RTV kuće, od kojih su neke pravi mali dragulji, pozabavio se i ugledni The New York Times. U svom izdanju od 1. juna ove godine napisao je:

"Iako je prošlo sedam godina od završetka rata u Bosni, ova zemlja još mora preći dalek put u izgradnji institucija uspješne evropske države. Jedna od rijetkih svijetlih tačaka bile su lokalne TV stanice, od kojih se neke bave profesionalnim i odlučnim izvještavanjem. Novi bi zakon, pak, mogao rezultirati njihovim zatvaranjem - zakon koji nisu ispisali političari te zemlje, već Wolfgang Petritsch, koji je do prošlog ponedjeljka bio Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni. Njegov bi nasljednik Paddy Ashdown trebao obaranje ovog zakona postaviti sebi kao jedan od prvih zadataka.

Zakon postavlja pravila za bosansku javnu televiziju, državni sustav stvoren od starih državnopropagandnih stanica. Javna je televizija privukla značajnu finansijsku i drugu podršku, naročito iz Evrope, ali su oni što je podržavaju prevršili mjeru. U žarkoj želji da mreži pruže održivost, dopustili su joj da izbjegne nadzoru budžeta, i oslabili su agenciju ustrojenu da je nadgleda. Povrh toga, gospodin Petritsch je javnoj televiziji dao komercijalne prednosti koje bi mogle poslovno uništiti manje stanice. Zakon bosanskoj javnoj TV dopušta da nastavlja puštati reklame. Ali pošto javna televizija ima druge izvore finansija, ona oglašivačima naplaćuje minimalne cijene. To cijedi komercijalne stanice, koje ovise o prihodu od reklama. Portparol gospodina Ashdowna kaže da će on obezbijediti da zakon ne potkopa komercijalne emitere, i dodaje da vjeruje u jačanje Regulatorne agencije. No, čini se da nije voljan zakon promijeniti prije oktobarskih izbora u Bosni.

To bi moglo biti prekasno za neke od komercijalnih stanica, koje su već uložile hitne žalbe Regulatornoj agenciji - što će, po svoj prilici, biti uzaludno. Gospodin Ashdown bi trebao djelovati odmah da promijeni zakon, pooštri regulativni okvir i okonča strogi tretman medija od strane OHR-a. Međunarodna zajednica je utrošila znatne sume novca i dosta napora da širi raznovrsne, profesionalne i neovisne medije na Balkanu. Visokom predstavniku se ne bi smjelo dopustiti da ovaj napredak u Bosni izbriše jednim dekretom."

---

Izbrisani ljudi

U sarajevskoj ulici Mula Mustafe Bašeskije na broju 29/I prije rata je živjela porodica Konjević. Došao rat, Konjevići otišli, prošao rat, u stan se uselio Edo Arnautović, službenik Općine Stari Grad, Konjevići podnijeli zahtjev za povrat i - ostali bez stana.

Ramiza Konjević, supruga Duška Konjevića, kaže: "Još 1997. godine došli smo prvi put u Sarajevo. Imali smo problema, napali su nas lažni policajci u kafiću Picadilly, koji je ispred našeg stana. O svemu postoji zapisnik u stanici policije. Mene i sina je SFOR odvezao na Vraca, na liniju razgraničenja. Od tada, stalno smo dolazili i pokušavali ostvariti svoja prava." U prizemlju zgrade u kojoj je sporni stan Konjevići su imali i radnju, koju također nisu dosad uspjeli vratiti.

Rješenje kojim se zahtjev za povrat stana porodici Konjević odbija kao neosnovan potpisala je direktorica kantonalne Uprave za stambena pitanja Ćelebija Arifhodžić i to na osnovu dokaza iz Sarajevostana koji tvrde da Duško Konjević nema rješenje i zaključen ugovor o korištenju stana, ali i zbog toga što su se Konjevići odjavili sa sarajevske adrese i prijavili u Kakanj.

Međutim, Ramiza tvrdi da se oni nikad nisu prijavili u Kakanj i da sa tim gradom nemaju nikakve veze, te da su dokazi o tome Upravi podmetnuti. Kaže: "Mi smo izbrisani. Nema nas nigdje u dokumentaciji Općine Stari Grad, a u tom stanu rodila sam četvero djece." Duško dodaje da su u tom stanu živjele tri generacije njegove porodice. Ramiza je sigurna da je za sve kriv Arnautović, do koga mi nismo ni nakon brojnih poziva uspjeli doći.

Jedan od načina na koji su Ramiza i Duško Konjević mogli vratiti svoj stan, kako saznajemo u Helsinškom komitetu za ljudska prava, bio je da pokrenu tužbu protiv Sarajevostana i dokažu na sudu da su generacijama živjeli u tom stanu, poslije čega ne bi imali ove probleme. Međutim, na ovo ih niko nije upozorio. Uostalom, Ramiza i Duško kažu: "Nikad nas niko nigdje nije htio primiti. Išli smo pred Predsjedništvo, htjeli smo se isjeći jer više nismo imali gdje ići. Tek nakon urgiranja Beriza Belkića neki su službenici pristali da nas prime. Mi samo želimo vratiti ono što je naše, jer smo sve ove godine smješteni u kolektivnom centru u Aleksincu, gdje imamo izuzetno teške uslove za život." Do tada, u stanu je Arnautović.

---