Najava i podnošenje krivičnih prijava ne treba da znači da je već utvrđena i odgovornost. Postupci pokrenuti od federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova i Finansijske policije dat će odgovore koje očekuje i Vlada Federacije BiH… Nećemo, međutim, zatvoriti oči ni pred eventualnom političkom odgovornošću." Prošlosedmična izjava federalnog premijera Alije Behmena Danima povodom afere AM ŠPED bila je samo blaga najava sramotnog i neodgovornog ponašanja Vlade Federacije i njenog prvog čovjeka. Oni koji su to htjeli, mogli su iz Behmenovih riječi i tada pročitati da su i on i SDP i Vlada spremni mjesecima čekati da tužilaštvo odluči da li će se suditi ministru Nikoli Grabovcu zbog njegove umiješanosti u nelegalnu isplatu 1,7 miliona maraka Mirku Aniću, vlasniku AM ŠPED-a. Sukladno s tim, naravno da su oči dobro zatvorene pred Grabovčevom političkom odgovornošću i da je i navodna sjednica Vlade po pitanju afere AM ŠPED ispala najobičnija farsa. Bez želje da talasaju mirnu površinu žabokrečine odnosa unutar Alijanse, ispod koje tinjaju pravi mali predizborno-kriminalni ratovi, Behmen se u ovom slučaju ponio kao pravi cekaovski političar: bez hrabrosti da lupi šakom od sto i istjera na čistac mutno ponašanje ministra finansija, premijer se poklopio i prepustio stranačkom odstrjelu, u ovom slučaju, "sitnije ribe" poput direktora Carinske uprave Sikirića i njegovog savjetnika Kelića . Zbog mira u kući i moguće "pobune" hrvatskih kadrova Alijanse, gurnuo je glavu u pijesak, propuštajući priliku da makar jednom dokaže kako su aktuelne vlasti zaista spremne odvojiti kriminal od njegove politizacije. Kako onda vjerovati da će biti spreman da se obračuna sa mnogo prefriganijim igračima od ministra Grabovca i da raščisti mnogo komplikovanije, opasnije i novčano "teže" afere od AM ŠPED-a?

Nitrofen je herbicid koji se koristi za odstranjivanje korova u žitaricama. Nitrofen je otrov koji može biti opasan po zdravlje ukoliko se nađe u hrani. Već danima u medijima kruži informacija kako se u dječijoj hrani njemačke marke "Hipp" sa dodatkom pilećeg i purećeg mesa pojavio nitrofen. Na tu informaciju reagirali su nadležni organi u Republici Srpskoj odlukom o povlačenju sumnjive dječije hrane iz prodaje. U drugom dijelu BiH na ove informacije nema reakcija. Ne, ne radi se o tome da su djeca u Federaciji otporna na nitrofen. Naprosto: laboratorija za sanitarnu hemiju Zavoda za javno zdravstvo u Kantonu Sarajevo nema uvjeta za toksikološku analizu ove hrane koja bi pokazala da li u njoj stvarno ima otrovnih materija. To "nema uvjeta" znači: treba para i nema opreme!? Pa je federalno Ministarstvo poljoprivrede odlučilo da prati situaciju u Hrvatskoj. Ako se tamo pronađe otrov u hrani, onda će oštro reagovati. U međuvremenu, roditeljima je ostavljeno da nagađaju hoće li se njihove bebe, ukoliko koriste "Hipp" hranu, razboljeti. S druge strane, ležernost sa kojom federalno Ministarstvo zdravstva reaguje na ovu dilemu je zaprepašćujuća. Zar nikome od njih - od ministra Mišanovića, njegova zamjenika Ajanovića i inih njihovih pomoćnika pa redom svih onih što primaju platu kako bi se brinuli da makar djeca u ovoj zemlji ne jedu otrove - nije stalo? Zar ne bi mogli makar pet minuta svog dragocjenog vremena posvetiti pisanju saopćenja u kojem će ili reći da u dječijoj hrani nema otrova ili je povući iz prometa dok se ne utvrdi konačna istina?

Administrativna komisija Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH nedavno je usvojila odluku da se predsjednicima klubova zastupnika političkih partija sa dva i više zastupnika ubuduće plaćaju računi za mobitel iz kase Parlamenta. Pa će Sabrija Pojskić iz SDP-a, kako piše Oslobođenje, dobiti da troši mobitela do 72,5 marke, kolega mu iz SDA Adnan Terzić do 69,5 maraka, hadezeovac Ivica Marinović do 54,5 marke, a Hazim Šadić iz Stranke za BiH do 48,5 maraka. Ovi ostali, iz sitnijih stranaka, dobit će po 20 maraka priče na telefon. Ova zabava će koštati 345 maraka mjesečno ili 4.140 maraka godišnje. Sitnica za jednu tako moćnu instituciju kao što je federalni Parlament, a i za poreske obveznike koji će im priuštiti to zadovoljstvo. Stvarno, zar se mora nesretnim poslanicima tražiti i ova dlaka u jajetu od pišljivih tristotinjak maraka kad je ovogodišnji budžet Parlamenta preko osam miliona? Dokle će se njihova primanja posmatrati pod povećalom dok se okolo kriminalci bogate? Zar jedan od uslova dobrog predstavljanja interesa glasača nije i to da budu dobro informisani? A kako će biti informisani ako nemaju plaćeni račun za mobitel? Zar oni, pored brige za interese naroda, još treba da razmišljaju koliko dugo će pričati na telefon? Zar Pojskić treba da se dvoumi hoće li nazvati Lagumdžiju i pitati ga za mišljenje? Hoće li Terzić oklijevati dok bude okretao Tihićev ili Izetbegovićev broj? Zar Šadić treba da požuruje Silajdžića ili Halilovića dok mu ovi objašnjavaju kad da digne a kad da spusti ruku? Kako će Marinović, ako ne uz pomoć mobitela, saznati ko mu je predsjednik stranke?

Prvi Amerikanac u Uredu visokog predstavnika i drugi čovjek iza Paddyja Ashdowna progovorio je o jednom od najžilavijih tabua megalomanske administracije bosanskohercegovačke vlasti: smanjenju mreže diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH. O ovom pitanju niko od Alijansinih vedeta nije bio spreman prozboriti, bespogovorno povinujući se više godina starom dogovoru Predsjedništva BiH o broju DKP-a BiH. Dapače, ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija spreman je "do zore" braniti potrebu da BiH bude predstavljena u najzabitijem kutku planete jer to, zaboga, odgovara modernom shvatanju diplomatije koja treba da radi na ojačavanju ekonomskog položaja države i privlačenju stranih investicija. To što većina ambasadora ove zemlje od svog postavljenja nije ovoj državi donijela ni pola prebijene marke, izgleda nije presudni faktor. Kao ni to što se dobar dio šefova DKP-a blamira više pričajući o visokim računima za vodu i struju nego o unapređenju pozicije i ugleda BiH u svijetu. Donald Hays sa pravom smatra da se mora smanjiti broj ambasada BiH u svijetu jer, kako kaže, postoje države veličine BiH koje imaju od 12 do 14 ambasadora. Što je najkorisnije, Hays je iznio primjer svoje zemlje, u kojoj države koje ne žele rasipati novac, ambasadora u Washingtonu stavljaju i u ulogu ambasadora Misije UN-a u New Yorku. Ako vajnim domaćim ekspertima iz diplomacije ovakvo rješenje izgleda previše pojednostavljeno za tako dva važna mjesta, neka se potrude da naprave svoju shemu reorganizacije i smanjenja preskupe DKP mreže BiH. Inače će uslijediti najgore rješenje: inicijativa OHR-a. A onda više niko neće pitati ni troglavo Predsjedništvo države ni Lagumdžiju ni njegove ađutante hoće li i može li BiH biti adekvatno predstavljena u svijetu bez, recimo, ambasade u Južnoafričkoj Republici.

Ispadi sarajevskog kantonalnog ministra za boračka pitanja nastavljaju se nesmanjenim intenzitetom. Nakon što je, u svojstvu generalnog sekretara BPS-a, pokazao svu raskošnost predizborne taktike ove stranke, kroz prijetnje o povlačenju iz Alijanse i glumljenje opozicije u federalnoj vlasti, Sead Gajević je odlučio da još malo uživa u blagodatima koje mu pruža vlast. Pa je na tradicionalnom susretu ministra za boračka pitanja sa dobitnicima najvećih ratnih priznanja "Zlatni ljiljan", "Zlatna policijska značka" i "Medalja za hrabrost" poklonio po 500 maraka i po knjigu. Na ovu lijepu gestu pomoći pedesetorici onih koji imaju velike zasluge za odbranu ove države, Gajevićevom zaslugom, pala je sjena u momentu kada se ispostavilo da knjiga (opet!) nosi naziv Lukava strategija i da je autor, sasvim slučajno, i predsjednik Gajevićeve stranke. Logično zaključivanje navodi na zaključak da je Gajevićevo ministarstvo otkupilo nepoznati broj primjeraka knjige Sefera Halilovića, a da jedini razlog za to nije njen kvalitet, koji nije predmet rasprave, nego to što je BPS-u "pripalo" trošenje para boračkog ministarstva. Za sada nije poznato koliko primjeraka ove knjige je otkupilo bivše Halilovićevo Ministarstvo socijalne politike, izbjeglica i raseljenih lica. S obzirom da Gajevićev gest nije naišao ni na kakvu reakciju vladajućih stranaka Alijanse, nikoga ne bi trebalo iznenaditi ukoliko je ovaj način promocije intelektualnog stvaralaštva ministara i političara već uvriježena praksa. Možda, zaista, Beriz Belkić svojim gostima u Predsjedništvu poklanja sabrana djela Harisa Silajdžića? Ili se, pak, Alija Behmen, kada želi impresionirati posjetioce, odluči za neko od popularnih djela dr. Zlatka Lagumdžije? Bilo kako bilo, nadati se je da neki od eventualnih budućih ministara vanjskih poslova BiH svojim gostima neće poklanjati baš Sitovaciju!?

Studio im izgleda kao u doba najljućeg socijalizma. Komentari utakmica nerijetko liče na žive prenose sahrane. Specijalne emisije koje prave povodom Mundijala ponekad podsjećaju na reportažu iz zubarske ordinacije, gdje se "ekskluzivnim" gostima, umjesto zdravih zuba, čupaju riječi iz usta. Voditelji, inače svi redom višegodišnji sportski novinari TVBiH (FTV-a) i RTRS-a, počesto se muče sa sklapanjem prostoproširenih rečenica. Reklame tri-četiri glavna sponzora naprosto bombarduju eter BHTV-a i mozak gledatelja, takmičeći se po minutaži sa izvještajima sa susreta Svjetskog prvenstva. Pa ipak, zahvaljujući BHTV1, ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu diljem ove depresivne države doživljavaju momente ushićenja. Prate uživo sve utakmice najveće sportske manifestacije na svijetu, ukoliko ne računamo olimpijade, za koje na našim prostorima vlada daleko manji interes. Sama činjenica da je BHTV1 u eri općeg kokuzluka našla dovoljno novca da plati prava na prijenose svih utakmica iz Japana i Koreje dovoljna je da se zanemare sve pobrojane greške i provale lica sa ekrana. Ako nekoga baš toliko nerviraju, ima daljinski, a i mogućnost gašenja tona. Bitno je da je slika tu. I da se lopta kotrlja.

Dok se braća po fotelji, novi-stari-vječni predsjednik NS BiH Jusuf Pušina, njegov posilni Munib Ušanović i novi im jaran Milan Jelić, slikaju zagrljeni po Japanu i Koreji, organizacija kojom stoluju nastavlja donositi skandalozne odluke i vrijeđati one najzadrtije poklonike fudbala u BiH. Disciplinska komisija ovog opskurnog saveza "kaznila" je Mirsada Dedića, golmana FK "Sarajevo", sa šest utakmica neigranja!? Podsjećanja radi, Dedić je u finalnoj utakmici kupa BiH divljački nasrnuo na igrača "Željezničara" Harisa Alihodžića, udarivši ga namjerno nogom dok je ovaj ležao na zemlji. Dedićev surovi i antisportski čin, multipliciran prisustvom kamera na stadionu, u svakoj iole normalnoj zemlji, sa nekorumpiranim i poštenim fudbalskim profesionalcima u tijelima saveza, značio bi višemjesečnu suspenziju za golmana "Sarajeva". Ako ništa drugo, da makar malo uvede reda na zelene terene u BiH, pogotovo uoči naredne sezone, kada se takmičenju priključuju i klubovi iz Republike Srpske. Ovako, kratkovidni mediokriteti iz NS BiH dali su signal da može početi opća makljaža po stadionima u kojoj, samo ako se ne potežu hladna i vatrena oružja, niko neće biti kažnjen više od simboličnih par utakmica. Koje nisu nikakva kazna ni za igrača ni za klub u ligi sa 20 timova i 38 utakmica u sezoni. Jedina svijetla tačka u kukavičkom činu NS BiH je stav Dedićevog kluba. Disciplinska komisija FK "Sarajevo" suspendovala je Dedića ne samo zbog toga što je učinio sve da svojim suigračima pokvari radost pobjede nego prije svega radi zaštite ugleda kluba. U kojem za siledžije nikada nije bilo i, vjerovati je, neće biti mjesta.