vadeset prvog maja Filozofski fakultet na Palama slavio je svoju krsnu slavu. Tog dana je u jutarnjim satima, na sa mom fakultetu, smještenom u nekadašnjoj tvornici Famos na Palama, održana svečana akademija, a uvečer se, u osam sati, sijelo preselilo na Ekonomski fakultet na Kalovitim brdima. U mali ljetnji amfiteatar te je noći preko 200 studenata i građana Srpskog Sarajeva došlo na večer poezije. Tri dana poslije, banjalučke Nezavisne novine izvijestile su kako je uz poeziju i svečano promovirana knjiga Sitovacija Radovana Karadžića, a usput i djela Rajka Petrova Noge i Miroslava Toholja, te da je promociji prisustvovala i Karadžićeva supruga Ljiljana Zelen-Karadžić, kojoj je dekan Filozofskog fakulteta dr. Milovan Pecelj uručio plaketu i jedan primjerak muževljeve knjige, koju je štampala Toholjeva izdavačka kuća "Igam", a onda je, kao u sapunicama, Srpsko Sarajevo strefila amnezija.

Jednostavno, svi znaju da je bila večer poezije, da se recitovalo, da je bilo knjiga, ali - gle čuda! - skoro da se niko od stanovnika grada sa najvećim parkom na svijetu ne sjeća koje su sve knjige bile na promociji, o kome se govorilo, koga se sa sjetom spominjalo. Tu im više ne mogu pomoći ni plakati koji su bili štampani za tu priliku i polijepljeni po Palama. Jer njih tamo gdje su, po sjećanju onih rijetkih koje je bolest zaborava mimoišla, bili - više nema.

Student Ž.P. jedan je od onih koje je amnezija zaobišla. On je tiho, ali razgovjetno, za Dane rekao: "Bio sam u publici i sjećam se svega: bili su Toholj, Nogo, Momo Kapor, prof. Jovan Delić iz Beograda, Pecelj… A gdje su Toholj i Kapor, tu je i Karadžić. Doduše, njega nije bilo, ali jeste bila njegova knjiga Sitovacija, i jeste bila njegova žena Ljiljana. Veče je bilo najavljeno kao promocija novih zbirki pjesama Noge i Toholja, ali svi su znali da će biti i promocija Radovanove knjige i zato su i došli. Zar mislite da bi na Kalovita brda došlo dvije stotine ljudi da sluša Noginu poeziju? Nemojte biti smiješni. Toholj je izdavač Radovanove knjige i svako ko je vidio plakat ili dobio pozivnicu, znao je da će on donijeti primjerke Sitovacije i da će o njoj biti riječ. Kapor je govorio o Karadžiću i zar to nije bila promocija njegove knjige? Zar se na promociji Toholjeve knjige ne govori o Toholju, ili na promociji Nogove knjige ne govori o Nogu? I, vjerujte mi, tu noć Karadžićevu knjigu dobili su svi direktori škola, dobili su je univerzitetski profesori, a onda i Ljiljana Zelen-Karadžić. Ona je došla u crnoj pelerini i dekan Milovan Pecelj uzeo ju je kao kraljicu za ruku i posjeo između sebe i Kapora. Poslije joj je dao plaketu, jednu kesu sa poklonima i tri knjige. Jedna je bila Radovanova, a ostale Nogine i Toholjeve. Ljiljana je izvadila finu, onako evropsku kesu, i brzo u nju strpala Sitovaciju… I jedan moj prijatelj dobio je knjigu i, ako hoćete, poslat ćemo vam njenu kopiju."

Samo pusta laž "Sve je to čista laž, neko mi je to smjestio. Nikakve promocije Karadžićeve knjige nije bilo…", odmah je, mada mu nisam ni postavila pitanje, počeo da se brani dr. Milovan Pecelj, vrpoljeći se u kožnoj fotelji u svom uredu, okićenom umjetničkim slikama, ikonama i kandilom.

"Čekajte malo", više u šali sam ga prekinula i pitala zbog čega priča o Karadžićevoj knjizi kada mu još nisam ni rekla zbog čega sam došla. Lice dr. Pecelja naglo se ozarilo, i on je ljubazno kazao: "Pa, ako niste zbog toga, onda, izvolite, recite šta vas zanima."

"U pravu ste, radi se o Karadžićevoj knjizi, možete nastaviti", rekla sam i nervoza se vratila na dekanovo lice.

"Mi smo povodom krsne slave fakulteta pripremili veče poezije i promociju novih knjiga. Rajko Petrov Nogo promovisao je Najlepše pesme, a Miroslav Toholj Kuću Pavlovića i Crnu knjigu. Tu nije bila Karadžićeva knjiga i niko o njoj nije razgovarao", brzo je govorio dr. Pecelj i odjednom počeo spominjati put u Banju Luku, a na koji mora poći odmah.

Međutim, zanimalo nas je šta je radio na večeri poezije 21. maja, je li Ljiljani Karadžić-Zelen predao plaketu i knjigu, šta je rekla gospođa Karadžić, šta je govorio Kapor…

"Ne znam, ne sjećam se, ma šta će vam to, strpite se i sve ću vam poslati za dva-tri dana. Vidjet ćete da tu ništa nije bilo. Ama, mene je glava boljela, bio sam pokisao i sve mi je bilo mrsko, javite mi se za koji dan i sve ću vam onda dati", pokušavao je skratiti razgovor.

Onda je odrješito kazao kako on nije imao nikakvu funkciju na promociji, kako je bio sve vrijeme u gledalištu, "malo drijemao, malo ulazio, malo izlazio, i samo odrecitovao Nogin stih: Neka pada snijeg, Gospode…".

Faksimil teksta iz Nezavisnih novina

Dekan Filozofskog fakulteta ne sjeća se da je gospođa Karadžić-Zelen na promociji bilo šta rekla, a kamoli da je poručila da će, kako su napisale Nezavisne novine, "knjiga biti proslijeđena gdje treba". On se ne sjeća ni onoga što tvrde i Nezavisne i naš izvor - da je Momo Kapor besjedio o svom ratnom drugovanju sa Radovanom Karadžićem: "Nije Kapor ništa o Radovanu govorio. Ustvari, ne znam, meni su drugi, nekoliko njih mi je reklo da su čuli kako je Kapor govorio da je sa Toholjem pio čaj, a ne sa Radovanom."

Ovom dekanu pamet je toliko otišla u helać da je zaboravio i ko je promociju organizirao i ko je pozivao goste. "Nije niko pozivao, ne znam kako su ljudi došli. A Ljiljana Karadžić radi u Crvenom krstu pa je valjda tako doznala. A bile su i ove pozivnice za goste slave", nepovezano je govorio dr. Pecelj i onda iz jedne fascikle izvadio kopiju pozivnice na kojoj stoji kako će Ekonomski fakultet u čast krsne slave Svetog Jovana Bogoslova promovirati zbirke pjesama Miroslava Toholja i Rajka Petrova Noge. Pozivnicu nam nije dao niti da je kopiramo, pravdajući se da ružno izgleda, a razgovor je završio tako što je ustao i kazao da iz istih stopa mora krenuti za Banju Luku.

"Nemam više vremena, tri sata mi trebaju do tamo", kazao je i istrčao na kišu sa bežičnim telefonom u ruci. Tek na upozorenje našeg fotoreportera da u ruci drži bežični umjesto mobilnog telefona, vratio ga je u kancelariju i onda utrčao u auto. I otišao.

Kobajagi.

Samo nakon pet-šest minuta, fotoreporter Dana, koji se vratio u dekanovu kancelariju kako bi sekretaricu zamolio da napravi nekoliko snimaka fakulteta, zatekao je Pecelja kako sjedi za svojim stolom.

Bijeg od istine Žureći na put kojeg nema, dr. Pecelj je zapravo pokušavao pobjeći od istine. Dani su ubrzo saznali da dr. Pecelj nije samo isfolirao odlazak na put već je "isfolirao" i da je dekan, jer ga je Vijeće Univerziteta privremeno suspenziralo sa te funkcije. Zapravo, nakon što je večer poezije završila u novinama, Univerzitet je oformio komisiju koja će u narednih nekoliko dana istražiti šta se zaista desilo 21. maja na Kalovitim brdima, a dok istraga traje, dekanu Pecelju je naloženo da svoja ovlaštenja i obaveze prenese na drugu osobu. Dr. Momir Šarenac, predsjednik ove komisije, veli da će fakultet, ako utvrdi da je tačno ono što su Nezavisne napisale, poduzeti mjere koje su u nadležnosti Univerziteta, ali da još uvijek ne zna koje će to mjere biti.

Za ispitivanje situacije Šarenac kaže da će Univerzitet koristiti "pedagoške metode" - saslušat će one koji su prisustvovali promociji, pregledati videosnimke i fotografije, ispitati novinarku Nezavisnih…

No, ni Univerzitet nije u svoj ovoj priči potpuno čist. Naime, njegov rektor dr. Boriša Starović odaslao je 27. maja saopćenje za javnost u kojem samo spominje svečanu akademiju, ali ne i večer poezije i promociju na Ekonomskom fakultetu, i onda slavodobitno zaključuje kako tamo "nikakve promocije nije bilo, niti je tamo bila gospođa Zelen-Karadžić".

Ovo saopćenje je naročito naljutilo našeg sugovornika Ž.P., koji kaže: "Naravno da nije bilo promocije knjiga i da nije bilo Karadžićeve supruge na akademiji - Starović je prisustvovao samo akademiji i pojma nema šta se je dešavalo u Studentskom centru Ekonomskog fakulteta. On sada time manipuliše, svijet će to pročitati i reći: vidiš da nije ničeg bilo. Malo ko će se zamisliti i vidjeti kakva kontradiktornost tu postoji: rektor tvrdi da ničeg nije bilo, ali ipak provodi istragu. I ne znam zbog čega sada sve to kriju. Ako su htjeli da se kriju, što nisu otišli u Orlovačku pećinu, gdje su sve ovo i započeli. Kažem vam, Momo Kapor je tu noć popio oko 40 čašica rakije kruške, napio se i stvar se otela kontroli. Neka sada priznaju. Svašta je baljezgao, a Liljani Karadžić, koja je bila počasni gost, uvalili su da Nogu i Toholju uruči plakete. Njoj je malo bilo nezgodno, pa je kazala otprilike: Iako nisam profesor ovog fakulteta, dodjeljujem vam ove plakete."

I u Studentskom centru nastojali su nas ubijediti kako promocije Radovanove knjige nije bilo. Marta Nogoštić, ljubazna šefica studentske službe, uvela nas je u svoj ured, okićen džepnim kalendarima Srpske demokratske stranke, počastila kafom i pitala: "Zar je Karadžić izdao neku knjigu?"

Direktor Studentskog centra Slobodan Savić, pak, za knjigu zna da postoji, ali, veli, nikad je u životu nije vidio. Savić spada u one koje amnezija nije sto posto spucala. Tako se sjeća da je na Domu kulture stajao plakat koji je pozivao građane na veče poezije, sjeća se da se Kapor prisjećao Radovana, sjeća se i Ljiljane Zelen-Karadžić, i kada je došla i kada je otišla, sjeća se i da je knjige dobila i rekla: "Akobogda, ovo će jednog dana biti proslijeđeno onom kome treba." Međutim, ne može da se sjeti je li među Toholjevim i Noginim knjigama bilo i Karadžićevih, niti da li je bilo ko pričao bilo šta o Sitovaciji. I nije se opirao kada smo ga upitali da li bi, ako bi mu neko ponudio da u Studentskom centru promovira knjigu Radovana Karadžića - čovjeka optuženog za ratne zločine - to uradio. Odgovorio je: "Ako bi se dokazalo da ta knjiga nije štetna, dozvolio bih da se promoviše."

Arhiva Dani
259