ervez Musharaf, generalisimus Pakistana, pod pritiskom je. Od jesenas Indija pokušava iskoristiti potresanja ose moći u globalnim odnosima, optužujući Pakistan da podržava - terorizam. Teroristički napadi unutar Indije, obično od strane grupa koje podršku imaju iz Pakistana, uzrok su porasta napetosti. Posljednji sporan slučaj je 21. maja bio atentat na Abdula Ganija Lonea, najumjerenijeg među onim kašmirskim liderima koji žele neovisnost. Odgovornost za ubistvo nije preuzeo niko, mada je Indija na gubitku, jer se radilo o jednom od rijetkih uticajnijih lidera istodobno spremnih na pregovore. Aktuelna kriza Musharafa je navela da za Washington Post izjavi: "Sposobni smo za ofanzivnu odbranu. Prenijet ćemo ofanzivu duboko u indijsku teritoriju." Naredio je, par dana prije, testiranje najnovije verzije moćnog projektila "Ghauri" s dometom od 2.000 km, a potom i novog projektila "Ghaznavi", dometa 400 km: oprobano sredstvo u igri živaca sa susjednom Indijom, sovjetsko-američki recept. Indijski premijer Atal Behari Vaypajee je naglasio: "I naše strpljenje i tolerancija imaju granicu."

Na relaciji Delhi - Islamabad, vri košnica diplomatske aktivnosti. Tenzije bi najradije spustili svi, od britanskog ministra vanjskih poslova Jacka Strawa do Vladimira Putina, koji u ovoj krizi vidi (i koristi) priliku da potvrdi i djelom ovjeri image "NATO Rusije" koji je munjevito na površinu isplivao u mjesecima nakon 11. septembra, te pokušava pridobiti Indijce za bilateralni summit s Pakistanom u Kazahstanu, ruskoj "zoni odgovornosti".

Rusija i SAD upozoravaju pakistansku vladu, ne bi li obustavila testiranja, ali Musharaf neće pokleknuti, svjestan da mu unutrašnja vlast ovisi umnogome od održavanja oštrog kursa prema Indiji. Dvojica lidera možda ne drže sudbinu planete u rukama, kao nekad, recimo, Hruščov i Kennedy. Indija i Pakistan nemaju impozantne nuklearne arsenale. No, ako bi sukob izmakao kontroli, čak i minimalna razmjena nuklearne paljbe izazvala bi ogromnu kataklizmu. Britanski The Economist analizira moguće posljedice "gubljenja živaca: "Milioni ljudi bi izginuli na licu mjesta, a dodatni milioni u raspadu sistema, jer bi kolaps infrastrukture izazvao zaraze i glad. Posljedice bi se odrazile na čitav region. Svi eksperti se slažu da je rizik od nuklearnog rata na potkontinentu porastao, no rjeđi je konsenzus oko toga kakve tačno bi posljedice mogle biti, sem da će razmjere biti košmarne. Javnosti je dostupno jako malo iole pouzdanih brojeva nuklearnih sredstava koje Indija i Pakistan mogu upotrijebiti. Procjene variraju. Neki tvrde da Indija ima 30-35 bojevih glava, navodno manje od Pakistana. U drugim su, pak, procjenama brojevi jači: čak 200-250 bojevih glava u Indiji, i do 150 u Pakistanu. Neki američki eksperti tvrde da Indija ima oko 60 bojevih glava, a Pakistan oko 40.

Pored tajanstvenosti, razlog nagađanjima je i to što neka oruđa nisu u potpunosti sastavljena. Postoje izvještaji po kojima Indija posjeduje dovoljno materijala na zalihi da izgradi dodatnih 50-100 nuklearnih oruđa. Smatra se da je većina bojevih glava ispod 20 kilotona, što je ekvivalent 20 tisuća tona TNT-a. Nešto poput bombi detoniranih iznad Hirošime 1945. Obje strane posjeduju i balističke projektile kratkog i srednjeg dometa, koji mogu nositi nuklearnu bojevu glavu. No, vjeruje se da je većina projektila konstruirana za bacanje iz aviona. Za takve svrhe, Indija posjeduje sovjetske lovce MIG 27, i francusko-britanske "jaguare". Pakistan ima američke lovce F-16, i protuzračnu odbranu koja je vjerojatno bolja od indijske, koliko god mu brojčano slabije bile oružane snage. Procjene nivoa potencijalnog razaranja još teže je napraviti, no New York Times navodi da jedna skorašnja obavještajna procjena američkog sekretarijata odbrane predviđa zastrašujuće brojeve žrtava: u totalnoj razmjeni nuklearnih arsenala, bilo bi trenutno pobijeno 12 miliona ljudi, a do sedam miliona povrijeđeno i/li ozračeno.

Čak i u obostrano ograničenoj upotrebi, razaranje bi bilo užasno. Časopis New Scientist objavljuje izvode iz studije koja tvrdi da bi bilo bar tri miliona poginulih i milion i po ranjenih kad bi tek svaka deseta bojeva glava detonirala iznad velikih gradova. Mada su to zastrašujuće brojke, nijedna zemlja ne posjeduje dovoljno nuklearnog oružja za "pouzdano uzajamno uništenje", doktrinu koja je velesile sprečavala da uđu u sukob tokom hladnog rata. Moguće je da, stoga, vojni planeri kalkuliraju s ograničenom izmjenom nuklearnih dejstava, koja bi im pružila pobjedu. Nepisano pravilo dosadašnjih razmjena vatre je ograničavanje na područje Kašmira. Područje gdje je, valjda, sve i počelo, oko kojeg se pet decenija glože, i gdje u sjenci krupnih prijetnji i diplomatskih fraza iz dana u dan ljudi ginu. Bilans posljednjeg vikenda: 16 poginulih. A znamo kako se u šturim agencijskim brojkama lako pogubi uzrok posljedice koja u medijima izgleda kao hladnoratovski diplomatski mizanscen.

Arhiva Dani
259