  ubota
ujutro. Pored prozora autobusa lagano promiče ravna Romanija,
zelene livade prošarane cvijećem, plastovima sijena, kafanama-krčmama
sa "jagnjetinom s ražnja", i još ponečim. Obično
nije tako, ali sada je na svakih nekoliko kilometara iz zemlje
nikao policajac MUP-a RS. Plave uniforme, ponekad iznikle
iz patrolnih kola, ponekad naoko niotkud, češće umornim nego
zabrinutim pogledima prate kolonu od pet autobusa u sendviču
vozila njihovih kolega. Autobusi: tiha priča, kese bombona,
poneki prikriveni dim cigarete. Uputa gospodina u plavoj košulji:
"Molim vas, nemojte bacati smeće kroz prozor, ni dizati
dva prsta." Dva prsta, jer gospodin nije vozač, već policajac.
Voditeljica puta Hedija Kasapović je nasmijana i razgovara
sa svima. Ličilo bi, dakle, na izlet da se ne radi o koloni
Višegrađana koja je krenula iz Sarajeva put Višegrada.
Mnogo je vode i leševa
proteklo Drinom prije nego im je dozvoljeno da obilježe godišnjicu
užasnog stradanja, klanja, mučenja, kasapljenja, silovanja,
genocida. I ovi ljudi izgledali bi, možda, kao turisti da
ih ne veže zajednička muka, tako duboka i teška da im ni nakon
deset godina ne dopušta ni stanje rata ni stanje mira, nakon
užasa koje su im priredili komšije, i prekodrinski susjedi
Srbijanci. "Ne znam kako iskazat' tu bol. Sutra je
10 godina otkako je odveden moj brat i mnogi drugi momci.
Drago nam je što nam je dozvoljeno da to obilježimo, ali i
teško... ne znam... bolno je to sve", sa očima koje
se cakle govori Hedija, dopredsjednica Udruženja Višegrad
92.
Sto
i jedna priča o smrti Svačija veselost je prividna,
kurtoazna, odbrambena, i na najmanji povod se povlači: nana
Mula će tako usput ispričati da se nakon tri deložacije
u Visokom, početkom mjeseca maja, vratila u selo Babin Potok;
da živi u komšijinoj kući, jer je njena srušena; da zajedno
sa još 30 povratnika preživljava u građevini bez vrata, prozora,
vode i struje; da su do sada dobili tek pet kreveta i pet
dušeka; da im je voda bila priključena, ali su je komšije,
Srbi izbjegli iz Konjica, isključili. Već nakon nekoliko trenutaka,
njeno lice će se razvedriti i sa svojom jetrvom će dogovarati
kako će "u selu kupiti presade da zasadi baštu".
Ipak, to što i Drina i život teku dalje ne čini ništa manje
mučnim saznanje da bezmalo svaka krivina krije jednu, ili
sto i jednu priču o smrti.
Prvo stajanje - Međeđa,
nekad jedno od ljepših sela općine Višegrad: razorena, poluobnovljena
tek tu i tamo. "Ono je bila džamija!" Ono
je skrhani ostatak zgrade, hrpa betona, ispred koje jata povratnika
radosno mašu posjetiocima. Rijetkoj radosti. Za Dane
goraždanski muftija Hamed ef. Efendić kaže: "Ja
bih bio presretan kad bi ovaj dan bio prekretnica u svijesti
Bošnjaka u smislu da bude više povrataka. Sada jest teško,
ali teže im je bilo kad su ih izgonili. Stvoreni smo i za
lijepo i za ružno. I u Sarajevu, Zenici, Visokom, ljudi nemaju
posla i teško žive. Ako budemo čekali da nam neko sve pripremi,
popravi kuću, nađe posao, onda se niko nikad neće vratiti."
Natrag u vozila, kroz mračne
tunele istočne Bosne: na ulazu jednog odavno isprani grafit
Smrt balijama, dobrodošlica. Par krivina, vijadukt
"Osoje": "Niz onu stranu su ih pobacali,
tamo je bila ekshumacija", pokazuje jedna Višegrađanka
desnu obalu Drine. Dušće, prljav, razvaljen, industrijski
kvart. Krčma "Soko". Ona krivina iza koje Most svaki
put upadne u oči naglo, koliko god ga putnik očekivao. Most
Mehmed-paše Sokolovića. Da nije od kamena, sručio bi se u
Drinu u tri hiljade suza i zauvijek nestao od sramote i tuge.
Nekada je služio za ponos.
"Svaki dan sam
preko ovog mosta išao na posao. Sad mi taj most više nije
isti, nije mi čist, nešto nije u redu, nije kakav je prije
bio…", kaže višegradski penzioner Adem Hreljić,
danas "raseljeno lice" iz Federacije. Simbol užasa
koji je nemoguće zaboraviti: "I u Prvom i u Drugom
svjetskom ratu sa njega je bačeno mnogo ljudi. U ovom zadnjem,
najkrvavijem, ovdje su kupili razbijene ljudske mozgove. U
Goraždu živi čovjek koji je to radio. Žalosno je to…",
priča Sulejman Osmanagić, umirovljeni imam.
 Kiša
to ne spira u dušama onih koji su vidjeli, onih koji su izgubili.
Onih koji uče Fatihu i bacaju ruže: "Koliko mi znači
ovaj momenat, ne mogu opisati. To je za mene golemo. Ruža
je za moju ženu, za mog druga. Dvadeset i troje iz moje porodice
je nestalo; i za njih sam bacio ružu. Ne vidim sebe u ovom
gradu. Ne može. Ja sam i onaj rat preživio na ovom drinskom
mostu… Devedeset i druge godine sam u julu krenuo niz
Drinu i deset dana sam kroz šume išao do Olova. Ovo je bio
mali-veliki grad, čist i kulturan. Sad je upropašten. Imam
ovdje zemlju i kuću, ali nemam ništa. Moj drug je ostao ovdje.
Dođem ovdje, ali to teško podnosim…", veli Asim
Ahmetspahić, umirovljeni željezničar. Komemoracija, teška
prigodnjačka riječ koja ni izbliza ne odslikava ozračje bola,
nadrealnu scenu u kojoj specijalci jedinice za podršku MUP-a
RS bezizražajnog lica stoje iza leđa štiteći svojim tijelima
ljude čije najmilije su deset majeva prije "specijalci"
neke druge jedinice istog dvoglavog simbola na šapki
pobacali, možda lakše nego što danas preživjela rodbina baca
pokidane ruže.
Procjep
u Aneksu sedam Momenat u kojem sve postaje subjektivno.
U kojem mrziš sebe što sa diktafonom prilaziš ljudima pitajući
ih sve ono na šta se ne odgovara nepoznatim, prečesto ni poznatim,
ni najbližim. U kojem shvatiš da je svako sam. Bacit ćemo
ruže, dio smo te priče htjeli - ne htjeli.
Policajci su nevidljivi
zid koji danas silom otvara procjep u Aneksu sedam, koji kao
u stotinama mjesta diljem BiH i važi i ne važi. Hoćeš to
na onu stranu? Neću, neću. E, i da hoćeš, nećeš. Jer policajci
su tu da ne bi bilo incidenata, a "zajednički suživot"
valja osmišljati...
"Mi smo naučili
sa ovim svijetom da živimo. I u Drugom svjetskom ratu ovdje
je izginulo puno svijeta. Al' opet smo našli neki zajednički
jezik. A koliko će oni uspjeti da nađu taj zajednički jezik,
to je druga stvar. Ne bi trebalo zaboravit', al' moramo se
poštovat'", zbori Sulejman-efendija. Pola sata trajala
je "sloboda" obilježavanja zločina, tragedije, gubitka,
možda prekratko za mnoge, za ženu koja je briznula u plač
kročivši na most, za sve one koji su poput Admira Šabanovića
morali otići sa jedanaest godina, ili još mlađi, koji žele
još bar trenutak više da se sjete gdje su se vratili, gdje
se zapravo nisu vratili.
Povorka napušta most, opet
u autobuse. Prekoputa ulaza na most, ispod improvizovane nadstrešnice
naslonjene na zahrđali kiosk, sjedi četvero ljudi u pozi "tu--smo-sasvim-slučajno".
Dva sredovječna muškarca i dvije žene u crnini. Srbi, izbjeglice
koje žive u Višegradu zadnjih desetak godina. Ispod oka, pažljivo
prate šta se na mostu dešava i komentiraju. Srđan Subotić
je iz Goražda: "Da vam kažem pošteno: svak' ima pravo
na svoj običaj. I u mene je groblje srušeno, pa ja odem. Nemam
materijalnih mogućnosti da sad dignem krstove ocu i majci.
Ovim ljudima ništa ne zameravam, niti bi oni trebali
meni šta zameravat. Prema tome, sve nek' ide svojim
redom i, akobogda, i ja ću mom ocu i majci podići krst i oni
svojima svoje, i tako, valjda će biti isto što je bilo nekad."
Drugi muškarac, ne želeći
otkriti ko je i odakle je, gleda negdje ustranu: "Ovo
je obična glupost, politiziranje. Jedna strana može radit'
svašta, druge dvije ništa. Svi misle ovako ko ja, samo neko
smije, a neko ne smije reći. Ne treba nam ovo, naročito ovoliko
obezbeđenje. Oni su svaki dan ovde i niko im ništa neće."
Da li svi misle formule, recimo, poslanika SDS-a
i njima bliskih medija? Snježana Ćosić sa Ilidže tiho
dodaje: "Svako treba da ide i posjećuje svoje grobove.
Nek' je mirno..." Kao što reče dedo Asim: "Dvadeset
i troje iz moje porodice je nestalo, a moj bivši komšija mi
prije dva dana kaže: 'Pa šta je 3.000 muslimana, nije to ništa
šta ste zaradili. Mi ne možemo bez vas živjet'!'" Toliko
o politiziranju.
Dok kolona lagano klizi
uz ulicu znakovita imena "Užički korpus", na balkone,
u dvorišta i pored ceste izašli su sadašnji stanovnici Višegrada.
Jedni posmatraju radoznalo kao da je u grad stigao cirkus,
a drugi sa podrugljivim, pomalo prijetećim "šta-ćete-vi-tu"
stavom. Desna obala Drine, kafana Srbija, tu smo, dakle? Ponad
diskonta stočne hrane, prekoputa benzinske pumpe, mezarje
Stražište. U polupropusni bezbjednosni kordon mupovaca RS-a,
upao je, ni kriv ni dužan, prestarjeli čiča sa šajkačom, koji
se lagano obrće oko svoje ose, valjda ne shvatajući šta se
dešava. Hoće li, čiča? Muk. Ulazimo na proplanak, groblje,
dok kolona svatova pokušava naći "zajednički jezik"
sa obezbjeđenjem: na kraju im i uspijeva i spuštaju se naniže,
prema gradu. A posjetioci će pod paskom klanjati dženazu za
186 ukopanih, od ukupno 320 do sada ekshumiranih pobijenih
višegradskih muslimana. Samo četrdeset i dvoje ima ime. Usred
obreda, klanjači dobijaju i zvučnu kulisu: sa snažnog razglasa,
uživo, interpretator zavija pjesmu Sinana Sakića. Čemu
da se naadam više, kad mi srce nadu gubiiii.... Svatovi
od maločas? Ko god bio, ne popušta. "Previše slučajnosti",
reče jedna djevojka.
Djeca
sa tri prsta Po povratku sa mezarja, kolona autobusa,
ne zaustavljajući se, ponovo prolazi pored mosta. Više nema
policije i svijet se dijeli na dva dijela: na tri djevojke
koje lagano šetaju preko mosta i ljude u autobusima koji mogu
samo gledati kroz prozor. Još na mostu, Adem Hreljić reče:
"Jednog sam brata imao i on je nastradao. U ovakvom
momentu čovjek se izgubi; ne vjeruje sam u sebe; nisam onaj
isti što je jutros krenuo iz Sarajeva."
Hajra Kos, silom
prilika Sarajka, pokazuje nešto što je nekad bilo kuća: "Ono
je kuća moje sestre u koju su '92. došli Mitar Vasiljević
i Milan Lukić. Odveli su mi majku, sestru i njena dva maloljetna
sina i od tada ne znamo ništa o njima. Oca su ubili i zapalili
zajedno sa kućom. Mi smo uspjeli izaći u julu. Ja zbog mlađeg
sina, koji je tada bio u osmom razredu osnovne škole, nisam
smjela ići konvojem, nego smo se krili po šumama dok nismo
stigli u selo Okrugla. Muž i stariji sin, tada treći razred
srednje škole, krili su se po šumama oko tri mjeseca dok nisu
došli na slobodnu teritoriju. Stariji sin bio je ranjen, pa
je otišao u Francusku. Tamo se oženio i živi i sad. Nemam
zbog čega da ga zovem da se vrati. Mi smo prvo bili u Kaknju,
a sad smo u Sarajevu. Mali je završio školu i sad niko od
nas troje nema posla. Muž i ja nekada smo radili u Alhosu,
a sad smo na birou. Snalazimo se kako znamo."
U tom momentu, djeca koja
su se igrala pored ceste, ugledavši kolonu autobusa, sa velikim
osmijesima na licima dižu ruke sa podignuta tri prsta. Tek
da se zna ko su.
Arhiva Dani
259
|
