ada je ustao, u odijelu izgužvanom od višesatnog sjedenja, i krenuo ka izlazu, sudnicom je vladala tišina. Ne zbog toga što je ono što je rekao tokom dvodnevnog svjedočenja bilo tako strašno; u toj sudnici ispričane su teže i gore stvari, ali način na koji se on nosio sa zlom iz sopstvene prošlosti bio je pomalo zastrašujući. Nijednom tokom dva dana nije povisio glas, nije mu ponestalo daha, niti su se nazirale natruhe - ponekad opravdane - zluradosti, ili nedosljednosti. Mir koji je Mirzet Karabeg unio u sudnicu i okončao barem prvu polovinu ove sedmice u suđenju Radoslavu Brđaninu i Momiru Taliću, optuženim za genocid, bio je u snažnom kontrastu sa krajem prethodne i početkom ove sedmice.

Osporavanje AID-ovih dokumenata Naime, tokom unakrsnog ispitivanja prethodnog svjedoka Adila Draganovića, suca iz Sanskog Mosta, odbrana je još jednom osporila dokumentaciju koju je tužiteljstvu dostavio AID. Ne bi to bio prvi put, ali Brđaninov branitelj, američki advokat John Ackerman, rekao je kako ima novih razloga za sumnju pošto su trojica visokih službenika AID-a na Vrhovnom sudu FBiH optuženi između ostalog i za krivotvorenje dokumenata. Sugovornik blizak tužiteljstvu u predmetu, "Brđanin i Talić", kazao je, međutim, Danima kako je to samo još jedna lažna uzbuna. Po njegovim riječima, krivotvorenje ličnih isprava, za što su uistinu optuženi Bakir Alispahić i ostali, ne može se dovesti u vezu sa dokumentima koje su bosanske vlasti do sada predale Uredu tužioca u Haagu. Odluka sudskog vijeća u procesu Blagoju Simiću, koje je odlučilo da, i pored prigovora odbrane, u dokazni materijal prihvati "Uputstvo za organizaciju i djelovanje organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima", dokument Glavnog odbora SDS-a iz decembra 1991. sa instrukcijama za preuzimanje vlasti u zemlji, daje težinu njegovoj procjeni. Ured tužiteljice je ipak, saznaju Dani, u međuvremenu zatražio i dobio sudski spis od Vrhovnog suda. To vjerovatno govori koliko o obimu dokumentacije koju je AID do sada predao tužiteljstvu, toliko i o značaju koji tužiteljstvo pridaje ovim navodima odbrane.

"Moja odbrana više ne ide ovako", kazao je na početku zasjedanja u ponedjeljak Momir Talić, izražavajući zahtjev za promjenu advokata. Njegovi francuski branitelji nisu se proteklih mjeseci uopće pojavljivali na suđenju, a sav teret odbrane pao je na Natašu Ivanović-Faveau. To je bio više nego dovoljan razlog za promjenu, i Talića će od naredne sedmice braniti beogradski advokat Slobodan Zečević, sadašnji branitelj Milana Simića, jednog od četvorice optuženih iz predmeta "Bosanski Šamac". I Brđaninova odbrana pretrpjela je izvjesne promjene. Naime, nakon što je Milka Maglov suspendovana zbog navodnog zastrašivanja svjedoka, njegovu odbranu prošle sedmice pojačao je banjalučki advokat Milan Trbojević. I pored izmjena, i jedan i drugi optuženi, kako suđenje odmiče, pokazuju sve uočljivije znakove nervoze.

Ustajući sa stolice, namršten i sav crven, Talić je prekinuo svjedočenje. "Ceo dnevnik ja osporavam. Ja sam bio na tom sastanku i o tome, o UN-u, uopšte se nije govorilo. To se u izjavi svedoka uopšte ne spominje!" Ovakav izljev gnjeva nije nimalo tipičan za Talića, koji je sve do sada uglavnom mirno pratio tok suđenja. To je veoma neuobičajeno za ovaj sud; neki optuženi svjedočili su u svoju korist, ali se većina uzdržavala od komentara tokom svjedočenja. Bivši zapovjednik 1. krajiškog korpusa imao je dobre razloge da to učini, ispostavit će se samo koji minut kasnije. U trenutku kada je Talić prekinuo raspravu o autentičnosti dnevnika Nedjeljka Rašula, SDS-ovog predsjednika Skupštine općine Sanski Most, koji je pronađen u tom gradu u oktobru 1995, Karabeg je prepričavao svoj susret sa Talićem krajem aprila 1992. On je, kao predsjednik općinske vlade, bio jedan od učesnika sastanka prvaka SDS-a, SDA i HDZ-a na kojem je posredovao Talić. Rezultat susreta, održanog krajem aprila 1992, bio je sporazum o povlačenju vojske iz grada, ukidanju kontrolnih punktova na prilazima i podjela grada koju je tražio SDS-a.

Opraštajući se, general je Karabegu dao i broj telefona, savjetujući mu, naizgled dobronamjerno, da ga nazove ako stvari pođu po zlu. Dva dana kasnije, Karabeg je potražio Talića u njegovom banjalučkom sjedištu. "U roku od 15 minuta sam spojen s njim. Rekao sam mu da dogovoreni sastanak nije održan i da se situacija u Sanskom Mostu pogoršala. On je i majku i Boga Rašuli, da je ekstrem, da je bezobrazan. U tom smislu mi je bilo drago, djelovao mi je iskreno." Ali, već sutradan Karabeg je doživio novo razočarenje. Gledajući izvještaj sa proslave godišnjice Banje Luke, na televiziji je uz Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika vidio i Talića. "Ali sam u toj masi vidio i Rašulu! Onda sam sebi rekao da nas lažu, da jedno pričaju, a drugo rade!" Talićev oficir, Branko Basara, zapovjednik 6. krajiške brigade, već je u to vrijeme šurovao sa SDS-ovim Kriznim štabom; prema bilješkama iz Rašulinog dnevnika, Basara i drugi pukovnik, Neđo Aničić, u to vrijeme zapovjednik "srpske Teritorijalne odbrane", planirali su operaciju "Grmeč 92". U napadu izvedenom 26. maja u Gornjoj Mahali, naselju na ulazu u Sanski Most, ubijeno je 42 ljudi, uglavnom žena i djece.

Krajiški krug pakla Karabeg, koji je zatvoren dan prije masakra, kroz prozor na zatvorskoj ćeliji mogao je vidjeti stubove dima koji su se uzdizali u nebo iznad Sanskog Mosta. Dva ili tri dana kasnije, saznat će i šta se dogodilo. "Tomo (Delić, op.a.) je rekao da su njihovi junaci oslobodili Mahalu, Muhiće i Otoku od ekstrema i da ima snimke Mahale kako gori. Ne borbi, neko kako gori Mahala." Žrtve Delićevih "junaka" bit će pronađene tek tri godine kasnije u zajedničkoj grobnici u gradskom groblju. On i još petnaestak zarobljenih Bošnjaka, zatvorenih u policijskoj postaji, barem će naredne dvije sedmice biti ostavljeni na miru; desetog juna, Karabeg i mnogi drugi Sanjani započet će svoj mjesecima dugi hod krajiškim krugom pakla.

Sva četvorica muškaraca u njegovoj ćeliji izvedeni su u noći devetog juna na ispitivanje; u jeziku u kojem je zločin "ono", logor je "sabirni centar", a "ispitivanje" - premlaćivanje. Karabeg nije znao, ali na čelu zatvora došlo je do smjene - Drago Vujanić zamijenio je Miladina Paprića, i tretman zatvorenika promijenio se preko noći. Ispitivanje koje se vrlo brzo pretvorilo u krvničko batinanje vodio je Rajko Stanić, prijeratni istražni sudac u Sanskom Mostu. "Ispitivanje je počeo riječima: 'Znaš li gdje je Adil Draganović?'", sjeća se Karabeg. Kada je odgovorio da ne zna, rekao mu je: "U Manjači, gdje mu je i mjesto!" Tada je napustio sobu, i vraćao se skoro svaki sat; svaki izlazak bio je znak trojici batinaša da se obruše na njega sa svime što im je pri ruci. "Donijeli su stolicu, kroz koju sam morao proturiti noge: dvojica me tuku po leđima, jedan po tabanima!" Pravo poniženje uslijedilo je tek potom. Jedan od policajaca odveo ga je u prizemlje zgrade, gdje je oborene glave sjedio u hodniku, dok su ga njegove dojučerašnje komšije, koji su se sakupili kao na zapovijest, tukli čim su stigli: kocem, kablovima, šakama… Nakon što je to mučenje okončano, jedan od policajaca odveo ga je u "Betonirku", jedan od tri logora u Sanskom Mostu.

Sa još 35 muškaraca bio je smješten u jednu od tri garaže u toj zgradi; zrak je unutra dolazio kroz prozorčić, i, za razliku od zatvorenika u susjednoj prostoriji, zbog toga su se osjećali privilegovanim; u prostoriji veličine 18 kvadratnih metara svi su spavali na betonskom podu, a hranu, tačnije ono što bi ostalo iza srpskih stražara, dobijali dva puta dnevno. Ujutro i navečer nakratko su, u pratnji stražara, mogli otići do vanjskog nužnika, ali najveći dio vremena živjeli su u smradu koji je dopirao iz kible u uglu u koju su svi vršili nuždu. "U tom maltretiranju nekad uspiješ i zaspati, ali nisu dali da zaspiš." Jedan od komandira straže, Milan Martić, kaže Karabeg, isticao se po svireposti. "Kada je on bio šef smjene, odredio bi jednog da pazi da svi stojimo cijelu noć. Kao nagradu za to, onaj koji pazi može da sjedi, i to je tako bilo od sedam navečer do sedam ujutro."

Martić, koji je već prvog dana skoro na smrt pretukao Karabega, svako malo je slao nekog od svojih stražara da provjeri da li svi spavaju. Martić ga je, kaže, taj dan tukao skoro dvanaest sati, od jedanaest ujutro do jedanaest navečer. "Ne znam je li bilo u tom periodu dva sata da me nisu tukli." Otada pa do sedmog jula, koliko je bio u "Betonirki", premlaćivanja su bila svakodnevna; već dva dana po dolasku uslijedilo je novo. Ovaj put Karabeg je u skupini zatvorenika bio vani, idući ka nužniku, dok su Martić i Dane Kajtez u dvorištu tukli drugog zatvorenika. Pogled jednog od njih slučajno je pao na Karabega, kojeg su potom počeli biti, ostavljajući drugog nesretnika prebijenog u dvorištu. Prislonili su ga na haubu auta, i, dok mu je Martić pod grlom držao palicu, Kajtez je, mašući nožem, prijetio da će mu odrezati uho. "Tukli su me oko dva sata u krug, a narod je gledao iza žice i navijao kao da je na nekoj utakmici." Ova, skoro uzgredna opaska, detalj kojeg se Karabeg sjetio nakon što je već ispričao kako su ga tukli, ne govori ništa o krvnicima, ali govori sve o onima koji su to omogućili, o "tihoj većini" i njenim vrijednostima.

"'Ajde da vidimo je li te Alija naučio klanjati!" Karabeg je preživio i još mjesec i po dana nakon što je "Betonirka" zatvorena, kada je vraćen u policijsku stanicu. Premlaćivanja su bila rjeđa, ali zato ništa manje surova. Šest dana prije nego što će biti prebačen u Manjaču, jedan od stražara izveo ga je u dvorište, gdje su, u mraku, stajala dvojica muškaraca. "'Ajde da vidimo je li te Alija naučio klanjati!", rekao mu je jedan, tjerajući ga da klekne. Kada je kleknuo, jedan ga je udario u leđa, drugi čizmom u glavu. "Ja nemam nijednog zuba. Ako hoćete, ja mogu pokazati, ali samo sudu!"

Iza transporta iz policijske stanice ka Manjači u Sanskom Mostu ostala su dvojica zatvorenika, Hasib Kamber i Emir Seferović. Nešto više od tri godine kasnije pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici u okolini grada. "Bio sam na ekshumaciji jame i vidio sam ih mrtve."

Ovaj blagi čovjek bio je među pedeset Bošnjaka na listi "radikalnih ekstremista" koja je napravljena u sanskom SDS-u. Svih pedeset skončali su na Manjači do augusta 1992. Od 28.285 Bošnjaka i 4.267 Hrvata u Sanskom Mostu, više od 25.000 hiljada Bošnjaka i 3.000 Hrvata je "očišćeno" do tada. Iza njih je ostao jedan ubijeni grad. Još jedan obični, mali genocid.