DANI: Znači, nakon uspješne karijere i povratka u Mostar ostalo je nešto gorkog okusa zbog A-reprezentacije Jugoslavije, a došlo je i do zasićenja fudbalom. Jedno vrijeme niste išli ni na Veležove utakmice, iako je i tada stasavala dobra generacija predvođena Kajtazom, Tuceom, P. Jurićem?

HALILHODŽIĆ: Da, bio sam zasićen, pomalo umoran, pomalo i razočaran… Kao da sam mogao osjetiti da će se ružne stvari događati… Da nije bilo rata, moj životni put bi sigurno imao drugačiji tok. Elem, vratim se ja u Mostar, i uložim novac u neke građevine i biznise. Bio sam dovoljno bogat, sve je to dobro radilo, i da se nastavilo tako, mislim da bih postao mladi penzioner koji lunja po kafanama. Uvijek je oko mene bila ekipa, svi smo se navikli da odjednom pijemo Chivas, pušimo havane, okolo uvijek nekakve fine djevojčice, i na ovakav način sigurno ne bismo razgovarali da nije bilo rata. No, dvije godine te neaktivnosti su mi bile dovoljne. Htio sam se odmoriti. Stvarno nisam išao na utakmice Veleža, a u međuvremenu kupio sam neku staru kuću i prepravljao je dvije i po godine, svađao se sa majstorima, izmišljao gluposti, oni me varali… U tom sam periodu mnogo naučio o ljudima, jer sam živio u nestvarnom svijetu. Sa 18 godina počeo sam da igram i imao sam dosta novaca, tako da nisam znao šta je, ustvari, pravi život. Ali, i ovdje u Francuskoj su vrhunski sportisti, pogotovo fudbaleri, povlašteni. Ipak, valjalo je dalje, znate kako to biva: zadužite neke ljude da rade, a ja sam mislio da ću, što kažu, otići k vragu ako ne poduzmem nešto od svog života. Uvijek u društvu, imao sam čak i privatnog šofera. Kako sam uvijek imao grižu savjesti zbog toga što nisam završio fakultet, krenuo sam na višu trenersku školu u Sarajevu. Polagao sam ispite, dođem do diplome, a u međuvremenu se Velež nađe u poteškoćama. Sarajevo je trebalo da ispadne, a pošto je Sarajevo bilo malo veći klub od Veleža, oni naprave igru tako da ispadne Velež, a Sarajevo ostane. I bude ona čuvena sjednica Saveza u Beogradu gdje Velež ostane 19. klub u ligi, a u Sarajevu igraju utakmicu koju Ćiro Blažević sramno proda. Prava maskarada, Sarajevo pobijedi sa 1:0, a Velež mene angažuje kao sportskog direktora. Imao sam dobru vezu u UEFA-i, i da Velež nije ostao u Prvoj ligi, to prvenstvo bi bilo poništeno a yu-klubovi ne bi nastupali u euro-kupovima.

DANI: To je stvarno bilo najgore vrijeme za fudbal u bivšoj Jugoslaviji: utakmice su se namještale na sve strane, ponekad se te igre nisu mogle ni gledati koliko su bile nepoštene. Je li se već tada moglo pretpostaviti da sve skupa "neće na dobro"?

HALILHODŽIĆ: Dobro, svi će sad reći "lako je pametovati nakon svega", no niko u najcrnjim mislima nije mogao pretpostaviti kakav rasizam može narasti oko nas. Čini mi se da ni najveći naučnici ne mogu objasniti fašizam koji je poklopio Mostar. Tamo su se pojavili ljudi koji hoće krv, ljudi koji hoće da pale, ubijaju, siluju…

DANI: Dakle, "kako je počeo rat na mom otoku"?

HALILHODŽIĆ: Negdje na početku 1992, u tadašnjoj policiji u Mostaru doznalo se da treba napraviti jedan incident pa da JNA, odnosno specijalci iz Niša uđu u grad i da imaju "opravdanje" da ga osvoje. Kad sam čuo pucnjavu oko moje kuće, nazvao sam ženu, koja je, plačući, rekla da su oko kuće vojnici. Krenem prema svojoj kući i uđem u Rondo, a sa strane vidim specijalce sa šljemovima, njih oko pedeset. S druge strane tri auta naše policije. Stao sam između dvije vatre i onda su me prepoznali, ne samo ovi naši policajci nego i specijalci, i vatra je prestala. Izlazim iz auta i kažem: "m….u vam j….m, fašisti, idite kući, što ste ovdje došli….! Izađe kapetan, s finom bradom, njegovanom, ne izgleda četnički. On kaže da ne prilazim, ja mu opsujem i na sedam-osam metara od prvih vojnika on mi reče: "Još jedan korak i bit ćete ubijeni", još me persira! Stanem i vidim da nišane u mene i ostanem jedno 10-15 sekundi ukopan. Vidim, nema šale, ubit će me. Policajci su me pozvali da krenem prema njima, jedno pola minute sam stajao sam, zatim polako sjednem u auto i krenem kući.

DANI: U toj priči ima još jedan tragikomičan detalj.

HALILHODŽIĆ: Tad sam i ranio samog sebe. Kao ugledan čovjek u Mostaru, znao sam neke informacije. Ondašnji načelnik DB-a mi je dao škorpion i rekao da su vremena ružna i da treba nešto imati za samoodbranu. Bio sam pored kuće i čekao da je neko napadne. U međuvremenu sam ušao u kuću i vratio se do Rondoa, koji je udaljen 50 metara odatle. Ta situacija se raščistila za pet minuta, a taj škorpion sam zakačio za pâs pozadi, nisam htio da me neko vidi s oružjem. U međuvremenu došle su i komšije, a ja objašnjavam kako mi je škorpion bio pozadi i kako me je to počelo žuljati. I krenem da pomaknem pištolj, a on opali blizu zadnjice. Metak uđe pet-deset centimetara i onda počne politička igra da sam ranjen, da ovo, da ono. Tako mi se, eto, u životu dogodilo i to da sam pucao sebi u guzicu.

DANI: U početku ste bili vrlo aktivni u odbrani Mostara, poslije ste se, kao i većina drugih, razočarali.

HALILHODŽIĆ: HVO se na početku bio dobro organizovao. U Muslimana - sto vojski, sto komandanata: mostarski bataljon, pa grupe ljudi na Cernici, pa u Šantićevoj, ali sve je to izgledalo kao vrlo slabo organizovano. Kasnije je potpisano da se cijela odbrana grada stavlja pod kontrolu HVO-a. Vidim da sad mnogi prisvajaju zasluge za odbranu grada, a mogu vam reći da nas ispočetka nije bilo previše, bio sam tu kad je postavljen general Arif Pašalić, ja sam ga na neki način i postavio. Šestog maja 1993, tri dana prije nego što će Hrvati napasti grad, ja sam ga napustio. Dobio sam poruku da su u HVO-u smislili da mi među prvima otkinu glavu i nabiju je na kolac na Rondou. Supruga je zvala, molila da dođem, čak se bio i javio jedan klub iz druge lige iz kojeg su htjeli da im vodim ekipu.

DANI: Šta se dogodilo? Sjećam se koliko je Dinamo, najveći hrvatski klub u to doba, bio uporan da Vas dovede dok ste bili igrač. Tadašnji ugledni tjednik SN Revija je objavio reportažu u kojoj ste se slikali u plavom dresu. Otkud odjednom takva mržnja? Neki igrači Veleža - spomenimo samo Jadranka Topića - dovode se u vezu sa ratnim zločinima?

HALILHODŽIĆ: Da, trebao sam ići u Dinamo, malo mi je tada falilo. Šta ja znam. Ćelo Topić kaže da nije upoznat s atentatom na mene, ni Jadranko Prlić, ni Neven Tomić. U pet sati i petnaest minuta napali su zgradu Vranice, a u dvadeset do šest su došli u moju kuću, u kojoj su bili moj punac i punica. Sad niko ništa ne zna, a zapalili mi kuću i popljačkali i ništa nije ostalo spašeno. Nijednu fotografiju nemam, ne mogu pokazati djeci ili unucima da sam nekad igrao. I niko se nije upitao, nakon svega što sam učinio, treba li Vahi nešto vratiti? Šta je danas Bosna i Hercegovina, za koju ja u svakoj prilici kažem da potičem iz nje, da sam odatle i da je to moja zemlja? Nekakva zemlja u kojoj se igraju države, koja je podijeljena, obespravljena…

DANI: I tako, nije Vam uspjelo ostati pri onoj namjeri koju ste svojevremeno povjerili u jednom intervjuu pokojnom kolegi Darku Tironiju kad Vas je pitao šta ćete raditi kad prestanete igrati, a Vi lakonski odgovorili: "ništa".

HALILHODŽIĆ: Ništa znači mnogo.

DANI: Sad ste kao neka replika Alije Izetbegovića. Ne može se ne raditi ništa i postati trenerska zvijezda.

HALILHODŽIĆ: Kad u 42. godini života ostaneš bez ičega, shvatiš i to da kad si bogat, automatski si i lijep i pametan. Kad sve nestane, svi odjednom okrenu glavu od tebe, nema više nikoga. Došao u Francusku - vidim, i ovdje me zaboravili. Kad igraš, plate ti i dobro, a kad hoćeš da radiš kao trener i doneseš diplomu iz Sarajeva, onda te dočekaju s pričom "kod vas je sve to divlje, otkud mi znamo da nisi kupio diplomu". I onda još predsjednik udruženja trenera da izjavu protiv toga da stranci mogu da rade i ti skontaš na kakvoj si nuli. Iz kuće od 450 kvadrata, nas četvero smo u Parizu živjeli u stančiću od 30 kvadrata. Baš ti je lijepo, jedeš onaj pariški zrak. To je bio strahovito težak period. Skoro tri godine sam bio bez posla, a tu je bila obitelj moje supruge, koja je, također, sve izgubila. Te tragedije su me pogađale: moj punac, čovjek koji je proveo 41 godinu radeći kao šef pogona u Hidroelektrani, uspio je spasiti jednu košulju. I onda, kao svjetlo na kraju tunela, slučajno dolazi ponuda iz Maroka. Odem u Casablancu godinu dana i za to vrijeme mi pobijedimo sve, postanemo prvaci Maroka sa svim mogućim rekordima. Sve maksimalno: broj osvojenih bodova, odnos datih i primljenih golova. Osvojimo i afričku Ligu prvaka i onda se u svijetu počne malo pričati o meni. Onda me nađu iz Lillea. Klub na finansijskom i sportskom planu katastrofalan, 17. na tabeli, treba da ispadnu. Tu sam četiri godine i eto šta se danas dešava.

"Nijednu fotografiju nemam, ne mogu pokazati djeci ili unucima da sam nekad igrao. I niko se nije upitao, nakon svega što sam učinio, treba li Vahi nešto vratiti?"

DANI: Dešava se, između ostalog, da intervju prekidaju općinski vijećnici koji su tu došli na sjednicu, a pauzu koriste da uzmu autogram od Vas.

HALILHODŽIĆ: Nedavno sam dobio medalju, zlatni grb grada, pa sam i počasni građanin Lillea. U još jednom mjestu, pored Nantesa, prije par mjeseci postao sam također počasni građanin. Imam tu titulu i u Jablanici, za čiju sam odbranu, vjerujem, dosta napravio. Da sam ostao u BiH, vjerovatno bih do generala dogurao, ali ponosan sam što nisam, jer kad vidim da je Prlić kod nas ministar, bolje mi je da nisam ništa.

DANI: Gradonačelnica Lillea Martin Aubry (bivša ministrica u Jospinovoj vladi i kćerka Jacquesa Delorsa, predsjednika Evropske komisije, znana politička figura u Francuskoj) pitala Vas je šta želite da Vam grad pokloni za ono što ste za njega učinili, a Vi odgovorili: "Knjigu poezije na bosanskom jeziku." Mogli ste, da malo pretjeramo, tražiti avion…

HALILHODŽIĆ: Ma, ne znam, to je sve poludjelo i to je nevjerovatno. Ljudi dolaze kod mene kući, i to neki vlasnici velikih preduzeća, koncerna, i to samo da me pozdrave, da kažu "dobar dan, mogu li vam stisnuti ruku?". To je nešto nevjerovatno, to je takav respekt da je to čudesno. Osjetio sam da ne mogu više to nositi, i ne mogu napraviti mnogo više s ovim klubom, tako da sam preuzeo rizik i napustio ga. Hoću li odmah naći klub, to ne znam, ali nije me strah - mogu pauzirati šest mjeseci, godinu dana, i onda ponovo na posao. Neki ljudi koji su kupili Lille ne valjaju ništa, dobili su ga džabe, a sad su zaradili velike pare. Predsjednik koji je živio u Nici zaradio je oko 100 miliona franaka na igračima a nikad nije došao u klub. To je jedno đubre koje smisliti ne mogu: prodao je igrače a da nije nijednog upitao kako je, i da li bi i pod kakvim uvjetima ostao. To su ti što kupe preduzeće i ništa ne znaju o njemu, važno im je samo da "vrte" novac. Grad je htio da se riješi kluba, jer više nije mogao finansijski izdržati. I nađu budalu koja odmah da pare i kupi klub jeftino. Onda skupo proda igrače i dijeli pare kako on želi. Bivši predsjednik koji je doveo mene je isto napustio klub. Bolje je da sam otišao sad, jer svojim igračima ništa nisam mogao garantovati, niko nije stajao iza mene u posljednje vrijeme. Ovoliki renome ovdje nije dozvoljavao grešku. Imam povjerenja u svoj kvalitet i znam da ću, gdje god budem radio pod normalnim uslovima, imati dobre rezultate. Osim toga, igrači su ovdje tražili malo veća primanja, i da je bilo sluha, i to se moglo "srediti". Ovako, čekat ću pravu ponudu.

DANI: Vahide, sad možemo nabrojati nekoliko sjajnih trenera koji nemaju posao ili im on visi o koncu. Da niste donijeli ishitrenu odluku, da Vas nije, što narod kaže, malo "ponijela pjesma"?

HALILHODŽIĆ: Ne bih volio da budem shvaćen kao pretenciozan, ali ja sam išao u redovne škole, a ne na one večernje kurseve. Pogledajte ko su danas vrhunski treneri. Moraš biti kompleksna i kompletna ličnost koja kontroliše teren sa tehničko-taktičke strane, moraš biti psiholog, znati šta tvoj klub predstavlja sredini - znači sociolog, pomalo i filozof. Valja biti intelektualno superioran, kompetentan, raditi na sebi. Istina, pomoglo mi je i što sam bio dobar igrač, tako da sam svoje vizije na terenu mogao sprovesti u djelo kao trener, ali u periodu kad me niko nije htio, putovao sam na utakmice velikih klubova, posjećivao ih, gledao kako se radi u Barceloni, u Ajaxu, Bayernu, Borussiji iz Dortmunda, u Juventusu. Gledao sam kako su organizovani, kako sve to izvode i zapisivao sam. Kad nisam imao drugog posla, onda bih razmišljao kako bih to najbolje što sam vidio pretočio u svoje vizije, tako da sam napravio sintezu. Na taj način se dolazi do saznanja na terenu i van njega: mogu reći da sam došao do nekog svog stila i metodologije komuniciranja i to daje rezultate zadnjih pet godina. Dva puta sam s Lilleom napravio sjajnu sezonu u drugoj ligi; najprije od 17. mjesta došao nadomak elitnog takmičenja, ali nismo ušli zbog slabije gol razlike. Zatim, ulazak sa 16 bodova ispred drugog, to se nije desilo u istoriji francuskog fudbala. Champions League prošle sezone. A znate kako je to: kredibilitet trenera se ogleda u rezultatima - možeš biti najveći, ali da bi priznali ono što pričaš, moraš to "poklopiti" rezultatom.

(Nastavit će se)

Vaha o mundijalu

Jedina pitanja na koja je Vahid Halilhodžić pomalo nevoljko odgovarao bila su ona o Mundijalu u Japanu i Koreji. Nesklon prognoziranju, Vaha je ipak pristao reći nešto o prvenstvu. Dio utakmica će gledati u svojoj kući na Makarskoj rivijeri, ali, kako kaže, "nije mi nešto do Mundijala". Ko zna, možda bi Vaha volio povesti neku reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, a možda neke rane nikad ne zacijele. Poput one iz 1982, kad na SP-u u Španiji nije igrao za A-reprezentaciju Jugoslavije, iako je bio najbolji

Afrikanci nemaju kompleksa

BUDI SE AFRIČKI NOGOMET: U Africi ima dobrih ekipa, ne treba ih potcjenjivati. Senegal i Kamerun imaju dobre selekcije, to su igrači koji nemaju nikakvog kompleksa, nikakvog opterećenja. Sposobni su da na jednoj utakmici bljesnu, tako da se ne treba začuditi ako Senegal ili Kamerun naprave fenomenalan rezultat. Tunis i Saudijska Arabija mislim da ne mogu puno, jer na turnirima kakav je Mundijal najvažniji je kontinuitet. Nigerija je, recimo, ekipa sposobna da napravi svašta jer imaju dobrih igrača, Jay Jay Okocha je sposoban odigrati dobru utakmicu, međutim sumnjam da on to u kontinuitetu može ponoviti. FAVORITI: Francuzi su svakako najveći. Tu su, naravno, Argentinci, koji imaju dobru selekciju, ali, ponavljam, tu imaš četiri-pet utakmica i moraš uvijek biti u vrhuncu forme. Važno je kako se prebrodi period poslije državnih prvenstava: mora se vidjeti ko je povrijeđen, ko psihički iscrpljen, period od jednog mjeseca prije prvenstva je najvažniji za ekipu. Za pobjedu treba 110 posto od svih igrača. Francuzi, s dosta igrača koji igraju u velikim klubovima, imaju dva velika problema. Prvo, to su jako iscrpljeni i povrijeđeni ljudi. Koliko nakon iscrpljujuće sezone mogu Zidane, Henry, Vieira, Wiltord, Trezeguet, svi ti koji su puno dali, može biti veliko pitanje. Valja se osvježiti i fizički i psihički, naći drugu motivaciju za taj turnir. Drugo, titulu je uvijek teže odbraniti nego osvojiti. Francuzi će biti na velikim iskušenjima ako ne budu i fizički i psihički sto posto spremni. To je kocka: lako se može desiti da jedna utakmica završi 0:0 i da na penale David pobijedi Golijata. Tu je važna ta psihološka stabilnost, jer Francuzi su osjetljivi na provokacije, a Argentinci znaju provocirati. Zidane je na SP-u 1998. izbačen vani zbog uzvraćanja udarca. Tamo će toga biti još više. Ovdje u Francuskoj su bili domaćini pa im se malo gledalo kroz prste, a tamo će biti još strožije. Pod velikim opterećenjem, favoriti i svjetski prvaci još jednom moraju opravdati da su najbolji. Oni to jesu, međutim, najbolji na SP-u obično ne pobjeđuju. U sudarima velikih odlučuju trenutna forma i nadahnuće pojedinca, ponekad i sreća. VELESILE: Za mene, Njemačka nema takvu ekipu da može nešto napraviti. Engleska će zavisiti od toga u kakvoj je formi Beckham, koji je igrač koji jednim potezom može riješiti utakmicu. Kad jedna ekipa povede, igra se potpuno promijeni i dobije druge konture. On može iz slobodnog udarca dati gol i promijeniti filozofiju i fizionomiju meča. Italija je uvijek teška za igrati, to je selekcija koja uvijek igra na 0:0, i ako postigne jedan gol, oni su u prednosti koja se teško stiže. Brazil? Oni stalno misle da su najbolji; otkad je svijeta, oni misle da niko ne igra fudbal kao oni. Čini mi se da su malo prevaziđeni u svom pristupu igri, jer je efikasnije što manje držati loptu u nogama. Oni hoće svoje i jesu možda tehnički superiorniji od ostalih, međutim, taktički nemaju filozofiju igre koja se podudara sa razvojem fudbala. Loptu treba poslati u prostor i tražiti najbrži put do gola, a ne imati je u nogama. Brazil je drugačiji i zbog toga imaju poteškoća. Svaki trener je danas sposoban da organizuje dobru odbranu kojoj se gol teško daje. Prema tome, turnirski način igranja je veoma rizičan za favorite, a autsajderi idu na 0:0. POJEDINCI: Može neki selektor imati nekoliko vrhunskih pojedinaca, ali ih valja ukomponovati, od toga sve ovisi. Neka vas, recimo, ne čudi da Nicholas Anelka ne ide na Mundijal. Djibril Cisse je bolji, jer je fenomen: da se malo našalim, on trči 100 metara pet sekundi, a loptu udara brzinom od 500 km/h, ne vidiš je gdje ide. Možda on nije veliki tehničar, ali je jak i brz, što presuđuje. Zvijezda treba da je fizički spreman igrač, spreman da sve radi u brzini. Recoba je veliki tehničar, međutim, on fizički nije ravan Henryu, ne mogu se složiti da su ista klasa. Pogledajte, recimo, Luisa Figa, prije povrede je bio strašan, sad je bitno slabiji. VELIKI I MALI: Sjevernjaci Švedska i Danska imaju kolektiv, ali igraju šablonski. To su ekipe koje defanzivno dobro stoje, međutim nemaju talenat za improvizaciju, nemaju tu veličinu da bi na velikim utakmicama napravili nešto čudesno. S Danskom je to, istina, manje slučaj, oni su imali jednu strašnu generaciju sa braćom Laudrup, Prebenom Elkjaerom, Arnesenom… Čudo je šta se desilo sa Holanđanima, međutim, i oni misle da su najbolji i najjači. To je prepotentno: čudi me da nisu ništa naučili od finala u kojima su gubili od domaćina. Sumnjam u Kinu, Japan i Koreju, iako taj entuzijazam može držati ekipu jedno vrijeme u stanju maksimalne forme i koncentracije. To, vjerovatno, ne može dugo trajati, ipak odlučuju iskustvo i kvalitet. Moguće je da "male" fudbalske nacije naprave neko iznenađenje, ali da naprave dva-tri rezultata zaredom, to je, mislim, nemoguće. Belgija, recimo, jeste simpatična ekipica, ali nema dovoljno kvalitetnih igrača. Dakle, Francuska, zatim Argentina i Brazil, onda Engleska i Italija, pa tek onda Njemačka. ZAPADNI BALKAN PROTIV SREDNJE AMERIKE: Hrvati su imali jednu fantastičnu selekciju koja je morala, da je u sve ušla malo "hladnije glave", eliminisati Francusku 1998. Dva gola koja je postigao Lillian Thuram su slučajnost. Kod drugog gola je na Jarniju možda i bio mali prekršaj, i da se igralo u Zagrebu, možda bi to sudija svirao. Iako imaju par igrača, mislim da neke velike šanse za dobar rezultat nemaju. Slovenija je selekcija koja borbenošću i zrelom taktičkom igrom Kataneca kompenzira nedostatak velikih pojedinaca. Veliki je uspjeh za državu od dva miliona stanovnika da se plasira na SP. Kostarika i Meksiko "na duži rok" mislim da nemaju šanse, oni igraju atraktivno za oko i manje efikasno. Portugal bi mogao nešto napraviti, oni mi djeluju kao favorit iz sjene: ako tih nekoliko sjajnih individualaca svoju ulogu mogu podrediti kolektivu, Portugal bi mogao imati rezultat. Međutim, ako se počnu pojedinačno dokazivati, bit će eliminisani vrlo lako i brzo.

Arhiva Dani
259