d '92. naovamo pisao sam i o kusom i o repatom, i ne znam zašto nisam sročio ni slovca o Mirjani Milošević Baci koja će u istoriji srpske književnosti ostati kao autorka veoma hvaljenih, veoma nagrađivanih, veoma genijalnih dnevnika pisanih za vrijeme rata u dvonedjeljniku Duga, a potom tiskanih u vidu knjiga. Riječ je o ženi koja je zbilja čudo prirode i ne shvatam zašto se medicina još nije pozabavila njenim slučajem: Baca je godinama, svakih 15 dana, na stranicama Duge dobijala menstruaciju, iako bi u te gospoje trebalo da je davno prestalo "što u žena biva", rečeno po biblijski. Kako drukčije da okrstim njene polumjesečne odlive koji su bili filozofski i psihološki, ideološki i sociološki, politički i istorijski, ekonomski i geostrateški, ali svagda izrazito lirski, i još izrazitije crveni: "Ja ne mislim da je vreme socijalizma prošlo, mislim da socijalizam tek treba da se dogodi", proriče Baca, čak ubjeđuje naciju da su ona i njena ljevica jedina prava opozicija politici njenoga muža, koji u ono vrijeme bješe, rekao bi Dostojevski, "sjedinio sve i svja u divljenju njegovoj osobi". Granatoj osobi koja je bacala rajski hlad na pravoslavce, praveći Arkadiju od Sereje.

Među objektima koji u toj Arkadiji bude Bacine lirske ushite najčešći su ptice, cveće i insekti: "I ne znam da li cvrčak ima usta. Da li uopšte jede. Možda samo živi i peva", piše Baca, ustreptalo nadnesena nad tajnu lafontenovskog pjevača u doba kad Slobo u Bosni marljivo jame puni lješevima inovjeraca. U svoj lirski bazen, dakle, Baca se ljupko baca sa trambuline neznanja, to jest, uspijeva da zaboravi sve što zna o bićima i stvarima kako ništa ne bi ometalo njene maštenske uzlete. U isti mah, hanuma dedinjskog kasapa lirski zavodljivo poziva i čitaoce da joj budu slični, to jest da odbace sve što znaju o svijetu, jer zaborav omogućava da pođemo od početka, zapravo od djeteta. Baca u svojim dnevnicima i jest devojče, s dušom "čistom kao čitanka u rukama odlikaša", koje se, dok Slobo motornim pilama reže Bošnjake kao balvane, u Dugi predaje nesputanim sanjarijama o kukcu što, božanski uzdignut iznad potrebe da jede, "samo živi i peva". I ne samo to: Baca je od svakog znanja nevini i stoga maštoviti djevojčurak čiji se dnevnici obraćaju Srbima s cuclom, vraćenim u obdanište. Svom narodu, za vrijeme bosanske klanice, Slobova zmija u Dugi tetkinskim glasom pjevuši tašun tašun tanana, dok srpske brace i seke trepću okicama i čude se: zašto im je pokvareni Zapad nametnuo sankcije? Ne znam, drage čitateljke, kako vama djeluje ovaj lirski zanos pred cvrčkom, ali ja priznajem da od '92. do danas nisam čitao ništa perverznije u srbogorskom tisku koji možeš optužiti za sve osim da je oskudijevao u perverzijama. Ti dnevnici su idiotsko gugutanje u slavu sebi, svojoj porodici i svom narodu u vrijeme kad Srbi, svesrdno potpomognuti kilibardićima iz Crne Gore, prave najstrašnije zločine u Evropi nakon holokausta.

Ovakvi odlomci objašnjavaju kako je mogućno da vremešno žensko svakih 15 dana dobije mjesečno pranje u Dugi! U svojim dnevnicima Baca se uvijek iznova promeće iz sredovječne beštije u curicu koja još ne vlada ni stranama svijeta: "Naša zemlja nije na istoku, nego se pomerila ka jugu, ali nije ni na jugu." Pogodite, mile čitateljke, gde je njena, "možda najlepša zemlja na svetu"? Garant nije na zapadu, nad kojim se Baca zgraža sa otmjenošću kraljice. Možda je na sjeveru? Biće da je na sjeveru, jer samo u zemlji gdje je moralna i duhovna temperatura pala bar 20 stepeni ispod nule, i gdje istina leži pod debelim ledom kao sibirski mamut, bilo je mogućno da rulja žedno pije Bacine dnevnike pred čijom vam glupošću, lažljivošću, pokvarenošću i perverznošću ostaje jedino da se, od ibreta, po starinski, prekrstite: Vo imja oca i svjatago duha! "U normalnoj političkoj situaciji", kaže Svetlana Slapšak o jednom od Bacinih u knjigu pretvorenih dnevnika iz Duge, "ova bi knjiga bila skandal, možda bi i srušila vlast, a svakako bi poslužila za urnebesno zavitlavanje. Ova knjiga je, međutim, projekt vlasti, i to jedan od onih koji mogu imati dalekosežne posledice."

I kao što sve tinejdžerke žele biti Sofija Loren, Janica Kostelić i Marija Kiri u isti mah, i Baca dobija napade čežnje da bude "dopisnik iz Jugoslavije za neki list u onoj prestonici koja sebe smatra centrom sveta". Jer vjeruje: ako bi u tom gradu gdje se "odlučuje o sudbini moje zemlje" pristali da objave rezultat svake njene polumjesečne periode, "možda bih makar malo mogla da doprinesem istini"! Da doprinese, najviše, istini o sebi: "a žute češljeve izbegavam da stavim u kosu, jer kad sam ih jednom imala, moja kćerka Marija nije položila ispit iz geografije."

Ovdje se Slobov vremešni curetak uživio u ulogu kraljice koja historicima i piscima romansiranih biografija ostavlja naizgled sitne a važne podatke iz kojih će, jednom, rekonstruisati njenu porodičnu intimu i Bacu učiniti ljudski bliskom još nerođenim Srbima.

Slobova razgugutana aždaha pruža nam i fakte o dvorskom životu na Dedinju. Hvali nam se da je pisala "o nekom njemu koji je, napredujući u društvenoj hijerarhiji, nastojao da stekne sve prateće simbole svog izmenjenog statusa, među njima i vaninstitucionalnu vezu sa drugom ženom". Pisala je o tome kao o "situaciji koja je reprodukovala tri gubitnika: njega koji je izgubio porodicu, nju koja je izgubila muža i drugu nju koja je izgubila ugled u svojoj sredini, a zauzvrat nije dobila ništa". Cilj je Bacinog pisanja da se "prepoznaju sve one i svi oni koje sam imala u vidu". Jedan od dvorjana je "silno želeo da je to on, pa makar bio budala kakvom sam ja predstavila onog njega na koga sam mislila, to jest sve njih na koje se odnosilo". "Moj muž", veli Baca, "koji je znao ko me je za taj tekst inspirisao, smejao se upozoravajući me, ipak, na zabavu koju mogu da napravim na samom početku leta oko identiteta. "Moj sin Marko je čitao tekst pre objavljivanja, takođe, kad smo bili u većem društvu, i pitao me očima o kome se radi. Napisala sam mu ime na kutiji od cigareta. 'Malo si dodala', smejao se i on predviđajući, kao i moj muž, istu zabavu. 'Malo', rekla sam, 'kao što se obično i dodaje za priču'."

Takve su bile zabave na dvoru Slobodana Miloševića, kralja Stradije, za koga Bećković reče da se sastoji "od dve svete srpske reči: Miloš i Sloboda". Tako se zabavljala dedinjska dinastija u doba kad je Slobo "djelujući sam ili u sprezi sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ništenja, u cijelosti ili djelimično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe bosanskih Muslimana odnosno bosanskih Hrvata kao takve, uključujući: Bijeljinu, Bosanski Novi, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Doboj, Foču, Sarajevo (Ilijaš), Ključ, Kotor-Varoš, Sarajevo (Novi Grad), Prijedor, Rogaticu, Sanski Most, Višegrad, Srebrenicu, Vlasenicu i Zvornik", kako reče Karla del Ponte u svojoj nepravednoj i ničim zasluženoj optužnici protiv moga plemenika Sloba Mirinoga.

Za kraj, evo vam vic iz Crnogorskog književnog lista. Na čuveno Slobovo kanabe pozvalo Predraga Bulatovića, lidera SNP-a. Protokol je određivao da Peđa odgovara isključivo sa da ili ne. "Jeste li vi rođeni brat Momirov?", pita Slobo. "Ja kažem da jeste, a Mira da niste". "I da i ne", veli Peđa. Čitaocu Bacinih dnevnika ovaj vic ne zvuči šaljivo, nego surovo realistično!

Arhiva Dani
259