("Sedmi dan",
"Veličanstvena
sarajevska promocija
veličanstvene knjige";
Dani br. 258, 24. maj
2002; str. 3 i 14)

Osmi dan

U Danima od 24.05.2002. objavljena su dva teksta koja svakako treba pročitati, onako kako su napisana, dakle, kao dva dijela iste cjeline. U tekstu Veličanstvena sarajevska promocija veličanstvene knjige, što je kritički osvrt na promociju knjige W. Petritscha Bosna i Hercegovina - od Dejtona do Evrope, nalazi se povod za dio uvodnika S. Pećanina Sedmi dan u kome se autor kritički obrušio na jedan citat iz prethodnog teksta. Obzirom da sam autor (uzgred rečeno, nepotpuno navedenog citata), obavještavam zainteresovane da sam ja (poslije bivšeg Visokog Predstavnika) glavni negativni junak Sedmog dana. Obzirom da ova dva teksta nezavisno od negativnih junaka otvaraju ozbiljne teme, tekst koji slijedi nije samo puki odgovor.

U već pomenutom tekstu povoda, navedeno je da sam rekao "ne samo da je knjiga dobra nego je i dobri Petritsch nepravedno 'u posljednje vrijeme bivao kritikovan za prosrpsku orjentaciju u medijima'", a ovaj "unutrašnji" citat bi trebao biti citat mog navoda. Nisam pominjao medije iz prostog razloga što mi nikada nije padalo na pamet da pominjem, kritički ili pozitivno, "medije" u opštem smislu. Kad je riječ o mom slaganju ili neslaganju, postoje samo mediji u konkretnom smislu, češće tekstovi, emisije, autori. Recimo da nije važno, moguća je i omaška, ali i u tom slučaju podupire se "povod".

Bitnije je da je kontekst u kome sam, vidjet će se šta, izgovorio, bio potpuno drugačiji i za svakog objektivnog posmatrača/slušaoca (preciznije, slušaoca bez unaprijed određenog cilja, konteksta, u koji treba "smjestiti" navod, pa ga još i kreativno dograditi ne bi li "proizvod", tj. "povod" bio vjerodostojniji) važniji od same citirane rečenice.

Šta sam zapravo rekao (navodim prema svojim bilješkama)?

Citirajući autorovo objašnjenje o čemu se u knjizi radi ("pregled", "snimak već postojećeg i pogled u budućnost") rekao sam da toj "definiciji nedostaje veoma važna komponenta koju knjiga sadrži, dobro analitičko razumijevanje uzroka i karaktera raspada i ratova u ex-Jugoslaviji, te rata protiv BiH, što se meni čini važnim". Takođe sam zaključio da knjiga sadrži "analizu odnosa nacionalizam-totalitarizam-ekspanzija (dakle "proizvodnju rata") na primjeru Miloševića i njegovog režima u Srbiji, koja je veoma dobra", "analizira repliku tih odnosa u Hrvatskoj za vrijeme Tuđmanovog režima", analizira njihove dogovore o "granicama uticaja", "radikalizaciju nacionalizma u BiH, uticaj Beograda u tome, proglašavanje srpskih autonomnih oblasti, zahtjev za podjelu zemlje, te da konstatuje da su nakon međunarodnog priznanja BiH agresori bili Vojska Republike Srpske, pomognuta paramilitarnim formacijama i JNA". (Ko ne vjeruje, neka provjeri, pomenuta knjiga W. Petritscha, str. 19-30).

To je bio kontekst u kome sam rekao "Zašto pominjem ovo detaljno. Autor je direktno ili indirektno kritikovan za prosrpsku orijentaciju, posebno u posljednjih 10-12 mjeseci. Tvrdim da nema zvaničnika međunarodne zajednice koji je imao ovako jasne stavove o uzrocima rata, a malo je i stranih i domaćih nezavisnih intelektualaca". Toliko o onome iz čega se pokušao "proizvesti povod".

Šta je, najmanje loš opis "intelektualne močvare"? Vjerovatno "netalasanje". Javno odsustvo mišljenja o bitnim temama. Obzirom da su mišljenja (dok su mišljenja) po prirodi stvari različita, pomenuto "netalasanje" je izraz nespremnosti da se razlike u mišljenju sučele, prihvate i tolerišu, nespremnost na "dijalog". Iza toga obično stoji "konformizam", ima više dokaza da je i lična intelektualna nesigurnost počesto uzrok tome. Dobar način da se različitost mišljenja (bar javno) spriječi, u najboljoj tradiciji "publicitičkog manjka argumenata", je javni linč.

To se lijepo može vidjeti iz teksta S. Pećanina u kome sam opisan (dobrovoljno se prijavljujem kao krivac) kao "najperfidniji", nosilac sam krivice "lukavosti" reda "lažne benignosti" ("lukavost ovog naizgled samo benignog terminološkog opisa"), namjere su mi sumnjive, svakako zadnje uz preciznu ocjenu mojih intelektualnih sposobnosti ("radi (se) o nedobronamjernoj gluposti").

Ja u punoj mjeri poštujem Pećaninovo mišljenje o meni, nimalo mi ne smeta što je ono objavljeno u uglednom i meni dragom nedjeljniku. Jedino što bi zaista želio je da bar u samom povodu ima nešto više osnova za takvo autorovo mišljenje. Takođe poštujem očito potpuno negativno mišljenje S. Pećanina o rezultatima i ulozi bivšeg Visokog Predstavnika sa neskromnom željom da S. Pećanin prihvati i mogućnost drugačije ocjene istog. Bez toga moja malenkost i ostali "dobri" promotori knjige W. Petritscha ostaju samo "kolateralna šteta" Pećaninove kritike Visokog Predstavnika, sa implicite sumnjivim intelektualnim moralom ("dobro odigrali svoju ulogu", a ja "i više od toga"). Na stranu to što je promovisana knjiga W. Petritscha, a ne njegov mandat kao Visokog Predstavnika.

Razlike u mišljenju svakako imaju svoje granice, dijalog između na primjer agresora i žrtve teško da je moguć. (O tome sam pisao, gle zgode, u Danima od 22.02.2002. u tekstu Intelektualna močvara i postratni profiteri).

Sa druge strane smatram normalnom razliku u mišljenju o prirodi istorijskih kretanja. Da li je bolje, na primjer, nametnuti "idealni" ustavni okvir političkom voljom sa strane kao konačno rješenje, uz sasvim izvjestan rizik njegovog nerealizovanja i potpuni alibi domaćim mangupima. Ili je, može biti, bolje napraviti radikalan korak naprijed u izmjeni ustavnog okvira (riječ je o konstitutivnosti) u prilog nacionalne ravnopravnosti otvorivši, omogućivši proces ostvarivanja demokratske cjelovitosti BiH sa ugrađenim instrumentima realizacije tog procesa, početi graditi otvoreno društvo, nesavršeno ali sposobno da se samo razvija i unapređuje.

Ja mislim da je istorija proces kojim u BiH prilikama moraju ovladati domaći akteri i građani. Riječ je o "ownership", samoodgovornosti i održivosti. Da li je bolje instalirati konačno rješenje božanskom voljom Visokog Predstavnika, pa šta bude? Možda. Ali sopstveno mišljenje zasnivam na svim dosadašnjim lošim iskustvima, uz možda previše slobodno uočavanje razlike između uredbe o jedinstvenim automobilskim tablicama i uredbe o promjeni Ustava. Da funkcioniše "istorija uredbi" odavno bi se svi raseljeni i izbjegli vratili svojim kućama. Usput sve što sam kritički pisao o međunarodnim politikama podrške i potrebi novih politika zasniva se na tome da domaći "akteri" treba da preuzmu odgovornost ("ownership") i za to dobiju mogućnost kroz partnerstvo sa međunarodnim akterima u BiH. U posljednjih nekoliko mjeseci nisam našao razloge da promijenim mišljenje, i dalje mislim da se naša loša realnost može mijenjati samo nama samima.

Obzirom da je predmet ovih natuknica o istorijskim kretanjima konstitutivnost, ustavi entiteta, Sporazum Mrakovica-Sarajevo, te odluka bivšeg Visokog Predstavnika, nisam toliko "dobar" da ne pamtim.

Inicijativa za uspostavljanje konstitutivnosti, nacionalne ravnopravnosti, na teritoriji cijele BiH prvi put je pokrenuta u "Deklaraciji o ljudskom pravu na političku i nacionalnu ravnopravnost", pripremljenoj (ako smijem pomenuti jedan sam od autora, a sam sam je napisao) unutar SGV-a i usvojenoj na njegovoj Skupštini, 22. juna 1997. Inicijativa nije imala iole ozbiljnu javnu podršku ni medija, ni nenacionalnih stranaka. Naprotiv, u komentaru jednih nezavisnih sarajevskih novina "opsovana" je kao zahtjev za 3 (sic!) srpskom državom na teritoriji ex-Jugoslavije, kao ostvarenje Karadžićevog plana da osvoji i FBiH. Niko na taj tekst nije reagovao, osim mene, a i zvanični predlagač bio je "nešto pokunjen". Nešto kasnije podržali su je i u njeno lobiranje su se uključili Krug 99, VKBI i HNV. Zvaničnu inicijativu Ustavnom sudu pokrenuo je član Predsjedništva BiH, A. Izetbegović, krajem 1998. U okviru njegovih inicijativa Ustavnom sudu za izmjene ustava entiteta, inicijativa za konstitutivnost bila je tek jedna od više od deset, a njen ključni značaj ničim nije bio naglašen. Ustavnom sudu BiH trebalo je 2 godine da presudi. Visoki predstavnici, kao i druge međunarodne organizacije, iz tog perioda, bili su potpuno pasivni u periodu 1997-1999, a stvarna aktivnost na implementaciji odluke Ustavnog suda počinje tek u januaru 2001. godine, gle čuda, odlukama W. Petritscha.

Na samoj promociji, kad je već riječ o "dobrom igranju uloga", rekao sam da se razlikujem od W. Petritscha u ocjeni rada OHR-a iz tog vremena, da je moje mišljenje kritičko. (Navodim prema sopstvenim bilješkama).

Da je, na primjer, inicijativa od samog početka imala podršku medija i njihovih uvodničara bar približno veliku kritici njenog "nepotpunog" ostvarivanja, možda bi sve išlo bolje i brže, ili bi nam bar svima bile jednako mirne savjesti kad na kraju početka ostvarivanja konstitutivnosti o tome kritički diskutujemo.

Pećanin u svom tekstu "Sedmi dan" daje značajan teorijski doprinos logici samoj, na veoma jednostavnom primjeru. Naime, moje neslaganje sa kritikom W. Petritscha za "prosrpsku orjentaciju je 'lukavost' koja se ogleda u neizrečenoj tvrdnji koju implicira ovaj stav: Dakle svako onaj ko Petritscha optužuje za prosrpsku orjentaciju je eo ipso - antisrbin" (obzirom da je citat korektan, sve pravopisne greške su autorove).

"Kreativne" interpretacije imaju svoje granice posebno kada "neizrečenu tvrdnju" neki stav "implicira", te teorijski doprinos logici u potpunosti prepuštam Pećaninu, zaista, jedino njemu pripadaju sve zasluge za to. (U pravopisnim maglinama citirane rečenice nije jasno ko/šta/koga implicira, tj. jasno je da ništa nije jasno).

Bojim se, međutim, da je ovaj teorijski doprinos previše klimav a novootkrivena logika više rezultat povišene motivacije da se "proizvedeni povod" sada i nadgradi logički eo ipso teorijom. Naravno da kritika "prosrpske orjentacije" (ako ne slijedimo magline Pećaninove novootkrivene teorije i višak motivacije) ne znači "antisrpstvo", ni u medijima ni van njih. Bojim se da autorova teorija ostaje u matrici nacionalnog ekskluziviteta, ne možeš kritikovati "prosrpsku orjentaciju" a da nisi "antisrbin", ili si za srbe (bošnjake, hrvate, pingvine) ili si protiv njih (eo ipso). Do sada se u bilo kom teoretiziranju logike smatralo suprotno, a bilo koji redukcionizam se nije preporučivao. Ostajući osuđen na "nedobronamjernu glupost" ne mogu se složiti sa Pećaninom. Nije svaka kritika "prosrpske orjentacije" antisrpstvo, nije to ni kritika srpskog nacionalizma. Konkretnije ne smatram se "antisrbinom" ni poslije svog teksta Dobrica Ćosić ili ponovljena objava srpske ideologije, objavljenog u (opet) Danima 31.08.2001. godine. Do sada nisam mislio da me Pećanin smatra "antisrbinom" mada obzirom na njegov noviji teorijski razvoj možda i nisam u pravu. Svakako ne bi bio prvi, imajući u vidu poveći broj autora koji smatraju da su moje kritike srpskog nacionalizma definitivni dokaz da sam "antisrbin" (izdajnik, plaćenik, kosmopolit, itd., "dobro odigrao svoju ulogu" što bi, isto, uljudnije bilo napisano u "tekstu povodu").

Zato je i koliko tačno, toliko nepotrebno tvrditi da "nemirenje sa stavovima srpskih lidera nije "antisrpstvo", itd. Ili zašto se Pećanin tako brzo odrekao sopstvenog teorijskog doprinosa, čemu priča ako je "šuplja" od početka?

Naravno, ja ne mogu tvrditi da svi oni koji su W. Petritscha kritikovali za "prosrpsku orjentaciju" (priznajem mislio sam na ozbiljnije "faktore" našeg političkog ambijenta od "medija" koji to, dodat ću, koliko znam i nisu nikada činili), nisu čvrsto u matrici nacionalnog ekskluziviteta, sa drugim nacionalnim predznakom. Zašto ih "implicite" Pećanin brani zaista ne znam. Da je Pećanin bio informisan o "povodu", onome što sam rekao na promociji, ne bi mu promaklo ni sljedeće. Govoreći o metodu knjige, autorovom pristupu, rekao sam da "ne podupire mistifikaciju međunarodne zajednice niti teorije zavjere, što su sindromi svijesti u zavisnim zemljama bez demokratske tradicije".

Pećaninu je, kao i svakom pravom "analitičaru", sve jasno i sve jednostavno. To su osnovna obilježja svake mistifikacije, čemu argumenti ili upitnost, različitost argumenata ili mišljenja su nepotrebni, jer se sve zna, sve je jasno i jednostavno. S druge su strane "nedobronamjerne gluposti".

Dakle zna se da je u prvom dijelu mandata W. Petritsch bio dobar jer su sve njegove odluke "inicirane i kreirane na relaciji između američke ambasade u Sarajevu i Washingtona". Ne samo to, već "velikom broju njih za koje je Petritsch nezasluženo slavljen, on je predstavljao prepreku - doduše nikad nesavladivu za Millera i Washington... Stoga nije čudno što su .... najkatastrofalnije Petritscheve odluke donesene u drugom dijelu njegovog mandata - onda kada Millera više nije bilo u Sarajevu ...., promijenila se američka administracija, 11. septembar, BiH izlazi iz sfere primarnog američkog interesa. Tada je Petritsch "dobio mogućnost da se umiješa u svoj posao", katastrofalno, smatra Pećanin.

Neupućeni su do sada mislili da "geostrateški" postoji odnos između Evrope i Amerike, prilično složen i obično višesmjeran, oni još manje upućeni u novije "geostrategije" bazirane na "sve se zna, analizama", smatrali su da i između evropskih zemalja postoje različiti interesi, te shodno tome, i politike. Oni očito zlonamjerni sljedbenici predrasuda, koje treba odlučno odbaciti, smatrali su da je BiH geografski u Evropi, najgori od njih pamte da je zvaničnoj politici Washingtona iz ere prethodne administracije trebalo 3 godine da se "umješa" u odbranu BiH, itd.

Ako Pećanin stvarno vjeruje u ono što je napisao, moram ga podsjetiti da za razliku od lošeg Petritscha koji piše o "agresiji", dobri momci "preko bare" drže se dejtonske formulacije o "tragičnom konfliktu".

Na kraju, ne znam uzroke Pećaninove povišene motivacije za takvu dosljednost u specijalnom kritičkom odnosu prema W. Petritschu u okviru kojeg i svako drugačije mišljenje ima biti linčovano. Međutim, znam da "biti radikalan znači zahvatiti stvari u korjenu" (baviti se suštinom). Kritika koja je stil postaje manirizam te se, zakonito, gubi odnos između kritike kao sredstva i njenog cilja. Preciznije, kritika se zna odvojiti od sopstvene svrhe, postati sama sebi cilj, a predmeti kritike se mijenjaju tek da bi se "čuvala vatra" same kritike. To sam u jednom svom davnom tekstu nazvao "ringišpil ideologijom".

Kritički manirizam nema ništa sa radikalnom kritikom ali ima puno toga sa "filozofijom močvare". Ta kritika "netalasanje" močvare u osnovi ne dira, samo joj obezbjeđuje privid "intelektualne" živosti, i time postaje njen dio, samo prividno suprotstavljen cjelini. A stvar je u tome da se svijet promijeni a ne da se tumači, napisa u XIX vijeku jedan neupitno radikalni kritičar.

* * *

(Odgovor Senada Pećanina u idućem broju Dana)