Urugvaj 1930: Za prvenstvo se prijavilo 13 reprezentacija, a evropske su ekipe tada uglavnom bojkotirale takmičenja koja organizira FIFA. Ipak, ljudi iz rukovodstva svjetske nogometne organizacije nekako su uspjeli slomiti Francusku, Belgiju, Rumuniju i Jugoslaviju da odu na dalek put. Tamo su ih dočekali favorizirani domaćini. Finalnu utakmicu su pred 80.000 gledatelja odigrali pobjednik Urugvaj i Argentina. U polufinalu Argentina je pobijedila Sjedinjene Države, a Urugvaj Jugoslaviju. O toj se utakmici pričalo da je policajac iz auta vratio loptu jednom od domaćih napadača koji ju je proslijedio u gol. Najveće razočarenje tog prvenstva bio je Brazil, a najbolji igrač Jose Leandro Andrade, koji se kasnije bavio muzikom i baletom.

Italija 1934: Sve je bilo spremno da se drugo Svjetsko prvenstvo 1934. dogodi u Švedskoj, a odluka je promijenjena u posljednji čas. Mussolinijeva Italija dobila je organizaciju, a Urugvaj je bez borbe predao titulu. Poredak na drugom Mundijalu definitivno govori o dominaciji Evropljana. Finalnu utakmicu su u Rimu odigrale Italija i Čehoslovačka, ekipe čije su glavne zvijezde bili golmani - Gianpiero Combi i František Planička. Italijan je u produžecima sačuvao mrežu, a gol odluke je u petoj minuti prvog produžetka zabio Schiavio. Svi su očekivali da će tada strašna Austrija u utakmici za treće mjesto pregaziti Njemačku, ali nije bilo tako. Giuseppe Meazza, jedan od najvećih italijanskih igrača u historiji, ponio je pehar, a selektor Vittorio Pozzo, poznat kao veoma strog trener, mogao je odahnuti. Mussolini bi mu bio vrlo zamjerio da nije osvojio prvenstvo.

Diego Armando Maradona proslavlja osvajanje trofeja

Francuska 1938: U predvečerje Drugog svjetskog rata Francuska je bila domaćin. Njemačka je pripojila Austriju, jedno upražnjeno mjesto je bilo ponuđeno Engleskoj, ali Albion ga nije prihvatio. Argentina i Urugvaj su "elegantno" zaobišli prvenstvo, pa je Italiji odbrana titule bila znatno lakša. Najbolju utakmicu prvenstva odigrali su Brazil i Poljska (rezultat 6:5), gdje su Leonidas da Silva (prvi poznat nogometaš s nadimkom Crni Dijamant) i Williamovski (koji će kroz par godina nakon okupacije Poljske postati njemački reprezentativac) dali po četiri gola. Brazil nije došao u finale, do njega je stigla Mađarska, koja nije bila dorasla Meazzi i društvu u koje se sjajno uklopio i Silvio Piola, centarfor koji je u 34 utakmice za azzure 30 puta bio strijelac. Opet Italija, koja se drugim naslovom približila trajnom vlasništvu statue boginje Nike koju je svjetski prvak dobijao sve do 1970. u Meksiku.

Brazil 1950: Nakon 12 godina pauze, na četvrti Mundijal došlo je 13 reprezentacija, što je nekako dokazalo da svijetu odmah nakon rata i nije bilo do nogometa. FIFA je organizacija koja se i danas, s tolikom moći, rijetko proslavi; tada je, izgleda, bilo još gore. Napravili su raspored po grupama u kojem je Brazil igrao sa još tri ekipe u prvom krugu, dok je Urugvaj za prolazak u završnicu trebao preskočiti samo Boliviju. Tako je i bilo (Urugvaj je dobio čak sa 8:0) pa su u završnoj grupi Brazil, Švedska, Španija i budući prvak. Brazil je, predvođen Ademirom i Zizinhom, gazio sve pred sobom (6:1 Španiju i 7:1 Švedsku) i u posljednjoj utakmici im je protiv Urugvaja trebao bod. Pred 200.000 gledalaca na Maracani u Rio de Janeiru odigrana je utakmica u kojoj je Brazil i poveo. No, prvo, veliki su Schiaffino a potom Ghiggia deset minuta prije kraja natjerali u plač navijače koji su očekivali prvu titulu carioca. I doveli svoje živote u pitanje: urugvajska ekipa nekoliko je dana nakon finala morala ostati u Brazilu i skrivati se, izlazi iz Rija su bili blokirani, policija je jedva obavila svoju dužnost, a vlada Brazila je proglasila nacionalnu žalost.

Švicarska 1954: Nema pravog poznavaoca nogometa na svijetu koji neće izdeklamirati njih 11: Grosics, Buzanszki, Lantos, Llorant, Bozsik, Zakarias, Csibor, Kocsis, Hidegkuti, Puskas, M. Toth. Mađarska Laka konjica zabijala je golove neviđenom lakoćom. Najbolji strijelac ovog prvenstva bio je Sandor Kocsis sa 11 pogodaka, igrač glavom kakvog svijet dotad nije vidio. Do finala Mađarska je došla pobjedama nad Njemačkom (čak 8:3), Brazilom (nakon te utakmice odigrala se neviđena tuča u kojoj su valjda svi učestvovali, ali niko nije kažnjen) i Urugvajem, a Nijemci su, unatoč porazu u prvom kolu, preko Turske, Jugoslavije i Austrije prošli u finale. Kažu da svijet nikada nije vidio ni tako furioznih 20 minuta: Puskas u šestoj, Csibor u devetoj, Morlock u dvanaestoj i Rahn osamnaestoj minuti meča su doveli do 2:2, rezultata koji je trajao sve do 84. minute, kad će Rahn otpremiti Mađare u romantičnu povijest. Možda je taj gol nagovijestio povratak Njemačke na svjetsku scenu nakon poraza u ratu, a izvjesno je da je to početak aksioma o fudbalu u kojem se kaže da igraju dvije ekipe, a na kraju pob(ij)ede N(ij)emci. Upornošću, naravno.

Švedska 1958: E, sad: 16 učesnika, čak četiri sa britanskih otoka, a samo jedan pravi favorit. Brazil sa strašnim Garinchom i Zagalom na krilima ezana, s Vavom u sredini, Santosima na bekovima, Didijem... Velikani su se prošetali kroz grupu, u četvrtfinalu ih je namučio Wales: samo 1:0; pogodak osamnaestogodišnjaka koji je sanirao ozljedu i koji će si u naredne dvije utakmice obezbijediti da ga spominju sve generacije koje se zanimaju za fudbal. U polufinalu će Pele sa tri komada sahraniti i dobru Francusku, čiji centarfor Fontaine postaje najbolji strijelac u povijesti Mundijala sa 13 pogodaka. U finalu - kojem nas je svojim tekstovima podučavao kolega Zvonimir Magdić i naučio da visoko cijenimo švedski trio Gren - Nordahl - Liedholm, a pogotovo krila Hamrina i Skoglunda, domaćin je uspio samo povesti. Do kraja je bilo 2:5, a savršen treći gol je dao Edson Arantes do Nascimento. Podigao je loptu preko glave švedskoj odbrani lijevom, a onda je desnom pokopao sve nade Šveđana, kojima je to drugo mjesto ionako najveći uspjeh u povijesti. Džabe kralj, džabe kruna, sirotinja igra najbolje.

Čile 1962: Najmanja prosječna posjeta u historiji Mundijala - samo 24.250 gledatelja po utakmici i nekoliko skandala obilježili su ovo prvenstvo. Italiju i Španiju južnoamerički protivnici su dočekali s mržnjom jer su davali državljanstva igračima s latinskog kontinenta. Španiji nije uspjelo da dvojicu velikana & veterana Puskasa i Di Stefana izvede na teren: ljevonogi bucmasti Mađar je pred kraj karijere pored svoja 83 gola za Mađarsku dodao i dva za Furiu, a Argentinac Di Stefano zbog povrede nikad nije istrčao na Mundijalu. Domaćin Čile je, istukavši Italiju na početku, to isto pokušao uraditi i s Brazilom u polufinalu, ali su žuti uzvratili. Pogotovo Garrincha, koji je u toj utakmici dobio crveni karton, ali mu je FIFA ipak dozvolila nastup u finalu, gdje nije bilo povrijeđenog Pelea, koji je trebao potvrditi status apsolutne zvijezde. Zamijenio ga je Amarildo i na stadionu Nacionala u Santiagu Brazil je odbranio titulu protiv Čehoslovačke, kojoj niko nije davao nikakve šanse prije početka Mundijala na kojem je čak šest igrača sa po četiri postignuta gola podijelilo titulu prvog strijelca. Bili su to: Mađar Albert, dva Brazilca, Vava i Garrincha, potom Leonel Sanchez iz Čilea, Dražen Jerković iz SFRJ i Valentin Ivanov iz Čehoslovačke.

Engleska 1966: Opet zategnuti odnosi između Južne Amerike i Evrope, i opet Peleova povreda. Skrljali su ga Belgijanci i Portugalci pa je Brazil još u kvalifikacijama izgubio eventualnu mogućnost da treći put zaredom bude prvak. U jednom od najvećih čuda u historiji Mundijala Italija je, nećete vjerovati, izgubila od Sjeverne Koreje sa 1:0. Korejci su poneseni uspjehom u četvrtfinalu poveli i protiv Portugala sa 3:0, ali ih je Crna Perla Eusebio smirio sa četiri komada. Jedan od najboljih evropskih igrača u povijesti, Portugalac iznimnog dara za dribling i nosa za gol, poklekao je pred Engleskom u polufinalu. Domaća ekipa, predvođena legendarnim trenerom Alfom Ramseyem, tako je stekla neophodno samopouzdanje koje je splasnulo nakon avionske nesreće 1958. u kojoj je izginula skoro cijela ekipa Manchester Uniteda. Jedan od preživjelih iz te nesreće Bobby Charlton podigao je pehar na Wembleyu pred 95.000 gledalaca, nakon utakmice oko koje će se Englezi i Nijemci "klati dok su živi". Engleska je minut prije kraja vodila sa 2:1, a onda je igrač sociološko-muzičkog prezimena Weber izjednačio. Bit će da je glavni lik ovog prvenstva, uz Bobbyja Moorea, koji je svojom mirnoćom i uzdržanošću nosio englesku odbranu, ipak bio švicarski sudija Dienst. U 101. minuti je Hurst opalio prema golu Tikowskog, lopta se odbila od prečke i pala iza linije. Pomoćni je sudija (zašto nikad ne znamo imena onih koji su, zapravo, najviše krivi?) mahnuo da je gol, a Švicarac pokazao na centar. I pored raznih rekonstrukcija i trikova, vjerovatno nikada nećemo moći odgovoriti na pitanje je li ili nije bio gol. No, svijet je, i pored izuma koji je slike s utakmica počeo prenositi i u koloru, ostao crno-bijeli. Englezi su tako mogli reći Nijemcima da su ponovo pobijedili - u dva svjetska rata i na jednom Svjetskom prvenstvu.

Meksiko 1970: Sve slike, bilo one s dokumentarnih filmova, bilo fotografije iz monografija FIFA-e, sa ovog prvenstva koje je dosad vidio ovaj bilježnik bile su u koloru. Tek prije kratkog vremena kad su objavljene razglednice sa svih svjetskih prvenstava, do mene je stigla crno-bijela fotografija na kojoj Pelea, crnog kao gar, na ramenima nose oduševljeni bijeli navijači. Zaista, ova je ekipa izgledala kao jazz band koji savršeno svira i pritom se još i dobro zabavlja. Neki su ovu reprezentaciju skloni proglasiti najboljom ekipom svih vremena. Bilo kako bilo, Italija u tamnoplavim dresovima, boje tetkinih šerpi za punjene paprike, nije mogla ništa prefinjenom Tostau, sigurnom Clodoaldu i Gersonu, Jairzinhu s "mikrofon" frizurom i "Brki" s topom u lijevoj nozi Robertu Rivelinu. Ne vrijedi pisati o tome kako je Njemačka protiv Engleske nakon 0:2 "okrenula" u 3:2 i krenula u seriju u kojoj neće od njih izgubiti zvaničnu utakmicu punih trideset godina, niti o tome da dvojica najboljih Italijana Rivera i Mazzola jedan drugog nisu voljeli vidjeti ni u kesici sličica koje su djeca tada počela skupljati. Valjalo bi se sjetiti Perua i njihovog doajena Teofila Cubillasa, koji je u bijelom dresu s crvenom lentom s 40 metara, bez većih problema pucao prema golu. I znao i pogoditi. Sve ostalo - i pehar Julesa Rimeta u trajno vlasništvo - Brazilcima.

Francuska na ovom prvenstvu započinje svoju dominaciju, a u finalu pobjeđuju Brazil sa 3:0

SR Njemačka 1974: Sve kolor i sve vlastita sjećanja. Sjajno! Bilo je to prvenstvo na kojem su dominirale duge kose i brkovi, posljedica solidarizacije vrhunskih nogometaša sa globalnim hippie pokretom. Reprezentativci ondašnje Jugoslavije, koju je neumjerena domaća štampa proglasila za favorita, kao da su se utrkivali ko će imati odnjegovaniji i ljepši par brkova (najčešće uz ogromne zulufe) i tako ukrasiti svoje lice. Katalinić, Peruzović, Bogićević, Katalinski, zatim Nijemci Breitner i Gerd Müller, koji vodi na listi strijelaca svih Mundijala sa 14 golova, pa Poljak Szarmach "iznijeli" su brkove na prvenstvo u kojem je vladao koncept koji je smislio Rinus Michels, selektor Holandije. Način igranja nazvan je "totalni nogomet", a osnovni predstavnici bili su finalisti. Domaćin je na početku u kvalifikacijama u jedinoj utakmici na svjetskim prvenstvima izgubio "od braće iza Zida" DDR-a (Sparwasser, naravno), a Holandija je s dvojicom Johanna, Cryffom i Neeskensom izgledala prijeteće. Finale na Olympiji u Münchenu počelo je penalom. Neeskens je pretvorio faul nad Cryffom u gol. Uzvratio je Breitner, isto iz penala, doduše sumnjivog. Točka na i stiže minutu prije kraja prvog poluvremena: Gerd. Müller. I recept koji se osvetio svom izumitelju Rinusu Michelsu, čiji igrači osim - ako sjećanje ne vara - Van Hanegema uglavnom nisu nosili brkove.

Argentina 1978: Dosta je onih "intelektualaca" koji eventualnu ljubav ili sklonost bubamari kod svojih kolega smatraju diskvalifikativnim, manje važnim poslom. Na strani ovih prvih, uglavnom nesposobnih za maštarenje o jedinstvu duha i tijela (tu obično spadaju oni "zabrinuti" za sudbine naroda, umjetnosti ili nečeg drugog), 1978. godine je bio i sam Jorge Luis Borges (čija je uloga u svjetskoj literaturi neosporna, ali kojeg uglavnom obožavaju oni koji o magiji lopte ne znaju, ili ne smiju znati ništa) - koji je, nekoliko dana prije početka prvenstva, na Univerzitetu u Buenos Airesu održao predavanje o amoralnosti, a osnovna intonacija predavanja je bila protiv nogometa. Iako mu se u tome blaćenju lopte pridružilo dosta intelektualaca i umjetnika, narod u to vrijeme nije baš previše mario ni za Borgesa, ni za činjenicu da je Evitu Peron na čelu države smijenila vojna hunta generala Videle. Ljudi u Argentini su se pitali hoće li igrati malo čudo domaćeg prvenstva koje se zvalo Maradona (nije nastupio, selektor Menotti smatrao ga je premladim), da li se je Italija vratila među žive nakon kraha 1974, i kakve su mogućnosti Holandije; slabije nego 1974. za jednog Cryffa. Narandžasti su ušli u finale, a tamo ih je čekao pakao stadiona Monumental i general Videla na počasnoj tribini. Opet poraz Holandije, prvi naslov Argentine. Najveće iznenađenje bio je slab plasman SR Njemačke, koju je potopila Austrija golovima brkatog Waltera Schachnera. Dva najbolja pogotka na prvenstvu dao je Arie Haan: Holander je oba puta sa po 35 metara svladao tada dvojicu najboljih golmana svijeta Seppa Maiera i Dina Zoffa, no ni to nije bilo dovoljno za naslov. Mario Kempes je podigao pehar i pokazao ga zadovoljnom Videli, koji u tom trenutku, sasvim sigurno, ni pomislio nije na Borgesa, koji je nakon prvenstva izjavio: "Nije pobijedila Argentina, nego 11 Argentinaca!" "Ajde", rekao bi Bili Piton, junak Maratonaca Dušana Kovačevića.

Španija 1982: Ulogu "dežurnog tragičara" od Holandije neko je svakako morao preuzeti. Bilo je nekoliko kandidata: korumpirano vodstvo jugoslavenske reprezentacije je nauštrb nekolicine sjajnih igrača iz BiH (Šljivo, Slišković, Halilhodžić, Pašić) favoriziralo "političke" igrače koji su uglavnom stizali iz Crvene zvezde. Zbog nacionalnog "ključa" u tu je ekipu trebalo ugurati i pokojeg hajdukovca i stvar se, naravno, raspala: 0:0 protiv Sjeverne Irske, poraz od Španjolske (na domaćinu nema "vađenja", to je pravilo staro kao i Mundijal) i pobjeda nad Hondurasom otvorili su niz pitanja koja će - samo kodirana na drugom nivou - tu zemlju 10 godina kasnije odvesti u nezapamćeno krvoproliće. S druge strane, Brazil je sa sobom doveo "umjetničku koloniju" - Cereza, Socratesa, Zica, Juniora, Falcaa i nekako su bili predodređeni da umru u ljepoti. Diega Maradonu su Italijani tako mučki tukli da nije mogao primiti loptu. Francuzi i SR Nijemci su odigrali ljepoticu svih Mundijala, polufinale u kojem su odlučili penali. Njemačka je prošla i u finalu srela Italiju Enza Bearzota, selekciju u kojoj su svi igrači, uključujući i centarfora Grazianija, bili obavezni misliti samo o tome kako ne primiti gol. Ono što je trebalo dati uradio je Paolo Rossi i uglavnom potvrdio narodnu poslovicu po kojoj "onaj ko je sretan nigdje nije gladan".

Meksiko 1986: Sunce je padalo na stadion Azteca, nesnošljivo sunce po kojem običan čovjek bježi u hlad. U finalu 29. juna 1986. istrčala je Njemačka. Elf u zelenim dresovima: fizički jaka ekipa s Brehmeom, Briegelom i K.H. Forsterom, pozadinskim znalcem, sa jakim Matthausom i D. Hoennesom, sa respektabilnim Klausom Allofsom i velikim Rummeniggeom. S druge strane plavo-bijeli koje je vodio Carlos Bilardo. Počne li vas netko ubjeđivati da su Olartichoechea, Brown, Ruggeri ili Batista veliki igrači - odmahnite rukom. Valdano i Burruchaga su bili jedini suradnici Diegu Maradoni, malom zelenom koji je rukom zabio gol Englezima, koji je u slalomima prolazio odbrane i davao golove veseleći se kao dječak. Tri minuta prije kraja finala gurnuo je paralelu Burruchagi, nekadašnjem Halilhodžićevom suigraču iz Nantesa, i sve je bilo gotovo. Sjaj genija je potamnio i pitanje jesu li majstori sa Srebrne rijeke mogli igrati ljepše, ne postavlja se. Njegova atraktivnost tjera da, dok je gledate, naprosto zaboravite na sve. Johann Sebastian Bach modernog nogometa, čovjek koji spaja najrazličitija ljudska svojstva i izaziva najnevjerojatnije emocije dokazao je da spada na vrh onih koji su se ikada takmičili u ovom sportu, da je prvi. Da nije običan.

Italija 1990: Ni danas nije lako odgovoriti šta se desilo u Italiji 1990. Bilo je tu fantastičnih igrača: Rusi Zavarov i Rac, s Balkana Lacatus, Hagi, Savičević, Stojković, Sušić, Kolumbijci Valderrama i Rincon, Roberto Baggio s Apenina, crne lale surinamske Rijkard, Gullit, ali - ništa. Dva poteza Baggia i jedan Stojkovića premalo su i za utakmicu, a kamoli za cio Mundijal. Ni Diego nije bio sjena onoga prošlog, svi su se na kraju pitali gdje je otišao nogomet - prema činjenici da su zvijezde prvenstva bili Lottar Matthaus i Totto Schilacci, omaleni Sicilijanac, osrednji napadač. Argentina se do finala provlačila na penale, a Njemačka igrala; Adleri su dobili reprizu prošlog finala iz sumnjivog penala koji im je poklonio meksički sudija Codesal. Brehme je zabio gol, Klinsmann, Littbarski i pogotovo Voller su zaslužili titulu. Ali, zašto tako? Bio je to znak da su počele devedesete, godine u kojima će svijet, naprosto, morati biti tužniji. Tako sjajna prošlost iz prethodna dva Mundijala nije se mogla nastaviti.

SAD 1994: Konzervativni poštovaoci igre su se hvatali za glave: otkud SAD-u Mundijal kad se kod njih football zove ono smiješno guranje ljudi oko jajolike lopte dok po tribinama hodaju poluzainteresovani likovi s kokicama i coca-colom na tacnama koje vise oko vrata. No, nogomet je i ekonomija. Predsjednik Fudbalskog saveza SAD-a, mračni Henry Kissinger, napravio je fantastičnu kalkulaciju i rekord posjete postavljen još davne 1950. u Brazilu je nadmašen: utakmice je posmatralo u prosjeku 69.000 ljudi. Jesu li imali što vidjeti? Jesu, ali opet ne previše: bio je tu Brazil, koji je, predvođen Bebetom i Romariom, važio za prvog favorita. Batistuta i Maradona su dvojac koji svugdje ulijeva strahopoštovanje. No, Diego je pao zbog dopinga, a Argentina je u ljepotici prvenstva nasamarena balkanskim štosovima duhovitih Rumuna. Bugari, predvođeni Hristom Stoickovim, prgavim ali k'o vrag talentiranim centarforom CSKA i Barcelone, stigli su do polufinala, ali dalje nije išlo. Roberto Baggio je odveo svoje u kalkulantsko finale koje je završeno bez golova. Riješeno je na penale, Robertov repić ovaj put nije donio sreću.

Francuska 1998: Na prošlom prvenstvu se prvi put dogodilo da su u borbu za naslov krenule 32 ekipe. Finale je uživo gledalo više od trećine čovječanstva, a takmičenje će ostati zapamćeno po velikom iznenađenju koje je napravila Hrvatska, zemlja čiji je totalitarni i nacionalistički režim poslao ekipu predvođenu Miroslavom Blaževićem, selektorom koji je dugo radio u Francuskoj i tamo imao i aferu u kojoj je završio u zatvoru. Sa kapicom žandarmerije na koljenima, veliki je demagog i motivator došao do polufinala u kojem ga je sačekala Francuska, čiji je nogomet u posljednjih desetak godina napredovao više nego u bilo kojoj drugoj sredini na svijetu. Tuđman, vidno star i bolestan, u svečanoj je loži morao čestitati Chiracu, a dva pogotka je poslije greške Zvonimira Bobana, jednog od najvećih "sinova" (tako je Ćiro od milja zvao svoje igrače) postjugoslavenske Hrvatske, postigao Lillian Thuram. Igrač porijeklom iz neke od francuskih kolonija kome su to bili prvi pogoci za reprezentaciju tako je simbolički označio kraj nacionalizma. U finalu je protiv Brazila dva puta pogodio simbol nove generacije, Zinedine Zidane, čije su osnovne značajke porijeklo s Maghreba i frizura na kojoj dominira "medaljon", prostor kao određen za kardinalsku kapicu. Ronaldo, najbolji igrač Evrope u 1995. i 1996. godine, igrao je bolestan, ali čini se da ni zdrav ne bi mnogo pomogao. Dugokosi Emmanuel Petit je u zadnjoj minuti utakmice zabio i treći gol i slavlje u Parizu je moglo početi. Dvadeseti vijek nogometa je završio, a u Aziji počet će se ispisivati nove stranice te globalne povijesti, unekoliko veselije od one oficijelne čije posljedice gledamo svaki dan, od Betlehema do Kabula, gdje je mir prije mjesec dana, između ostalog, objavljen i nogometnom utakmicom dviju ekipa onih Afganistanaca koji u godinama vladavine talibanskog režima i bombardiranja NATO-a još uvijek nisu zaboravili igrati nogomet.

Arhiva Dani
259