Thierry Daniel Henry

Kada nakon svakog postignutog gola otrči do ugla terena, uhvati vrh korner-zastavice i prekriži noge, ponosno se isprsivši, centarfor engleskog Arsenala liči na musketira. Jer virtuoznost sa kojom Thierry Daniel Henry barata loptom može se uporediti jedino sa gracioznim umijećem koje su, ako je vjerovati knjigama i filmovima, posjedovali zaštitnici francuske kraljevske krune. Doza otmjenosti u njegovim pokretima, strahovita brzina kojom mijenja pravac svog i kretanja lopte, izluđujući odbrambene igrače i na Ostrvu i u Evropi, te izuzetan osjećaj za gol, Henrya sa pravom svrstavaju u red ponajboljih i najprefinjenijih napadača koje je Francuska ikada imala. Tamnoputi rođeni Parižanin imao je tu sreću da zablista u godinama kada svjetskim fudbalom vlada upravo selekcija njegove zemlje, ali bi svi njegovi individualni kvaliteti možda bili i vidljiviji da dres sa grbom Francuske ne nose veličine poput Zidanea, Piresa, Vieire, Trezegueta, Thurama, Lizarazua... i da se ne nabrajaju svi ti sjajni individualci koji čine ekipu aktuelnog svjetskog i evropskog šampiona. S druge strane, da Francuska nema na okupu jednu briljantnu generaciju, možda bi Henry bio samo ponajbolji igrač jednog prosječnog tima. Karijera ovog 25-godišnjaka, od Monaca, u kojem se pojavio na fudbalskom nebu 1995. godine odigravši tri sezone, preko kratke epizode u Juventusu, do Arsenala, u stalnom je usponu, o čemu svjedoče i brojke: prve sezone u Engleskoj zabio je 18 golova, naredne gol manje, a protekle sezone čak 22 plus sedam, koliko je postigao u Ligi šampiona. Iako je u vrijeme prošlog svjetskog šampionata u Francuskoj imao svega 21 godinu, osvajanju zlatnog pokala doprinio je nastupima u šest mečeva, postigavši tri gola, dva u meču sa Saudijskom Arabijom i jedan u tijesnom četvrtfinalu protiv Italijana na Saint- -Denisu. Koreja i Japan bi trebali biti potvrda kako je Francuska dobila golgetera koji će je još dugo godina držati u vrhu svjetskog fudbala.

Ariel Arnaldo Ortega

U njihovoj ekipi je ovaj put zaista previše zvijezda: Veron, Crespo, Kily Gonzalez, Batistuta, Claudio Lopez… Koga izabrati? "Problem" je u tome što ti igrači zaista jesu velikani lopte. U najboljem argentinskom klubu River Plateu - Srebrenoj rijeci - "nije zlato sve što sija". Tamo za ulazak u historiju morate biti i "vareni" i "pečeni". On, imenjak ubojice Sharona, prema nedavnoj anketi igrača, trenera i novinara, na vječitoj listi tog kluba završio je na sedmom mjestu. Ariel Arnaldo Ortega (28) - "El Burritto" ("Konjić", nadimak koji je dobio jer su njegovog oca, također nogometaša, zvali Burro) - doživljava novu mladost u Argentini. Visok samo 170 centimetara, bio je jedan od igrača koji su u reprezentaciji trebali naslijediti Diega Maradonu. Dobiti plavo-bijelu desetku znači imati povjerenje nacije. I obavezu prema njoj. Nije išlo: 1994. imao je samo dvadeset, Argentina je u ljepotici prvenstva platila ceh balkanskom nadahnuću strašne Rumunije (2:3), 1998. u Francuskoj je u četvrtfinalu protiv Holandije glavom (apsolutno opravdavajući nadimak) udario golmana Van der Saara, dobio crveni karton nakon kojeg je Argentina primila gol minut prije kraja. On "miriše" po sudbonosnom: herojem je proglašen sa 17, kada je zabio prvi gol za River, evropske epizode u Valenciji i Sampdoriji nisu bolji dio njegove karijere, njemu se vjeruje "kući", kojoj se vratio da pokaže da "može još jednom". Skupio je 83 nastupa za najbolju selekciju, igrački on ima mana (slabi živci, bitno jača desna od lijeve, glavom skoro i ne igra), ali u njegovoj brzini s loptom ima nečeg magičnog, on je može proturiti kroz prostor koji oko nogometnog smrtnika ne može ni vidjeti.

Raul Gonzales Blanko

Šta reći o momku koji je sa samo 25 godina već legenda u najboljem fudbalskom klubu svijeta svih vremena? To da je sa samo 17 godina debitovao u madridskom Realu kao najmlađi igrač u prebogatoj historiji ovog kluba? Ili to da je postigao skoro 150 golova u prvenstvu Španije? Da je među najzaslužnijim za to što je Real tri puta bio prvak Španije? Da igra u ligi koja je već godinama apsolutni vladar evropskog fudbala, u timu koji je sastavljen od samih svjetskih zvijezda i da je pritom, vjerovatno, najcjenjeniji upravo zbog svoje darovitosti, talenta, skromnosti i upornosti, pa ga je i prestižni El Mundo početkom godine proglasio najpopularnijim Špancem? Raul Gonzales Blanko je, čini se na prvi pogled, postigao sve što se moglo postići u klupskom fudbalu i na red bi trebala doći reprezentacija. Tim gladan dokazivanja, generacija koja ima neupitni kvalitet, ali nema rezultate. Ako ovoga puta Španci prevladaju sve svoje komplekse, pobijede sami sebe i dokopaju se završnice, Raulu bi se mogao nasmiješiti i epitet najboljeg strijelca prvenstva. Istina je da pored sebe nema Figa i Zidanea da ga "gađaju" loptama, ali pogodit će zlatnu nogu virtuoza sa Santiago Bernabea, recimo, Mendieta ili Valeron, a možda će nesebičan biti i klupski kolega Morientes. A onda, zna se: poljubac u prsten na ruci i osmijeh...

Alvaro Recoba

Rođen je 1976. u Montevideu, a prve je korake napravio u FC Danubiju, timu koji je ime, najvjerovatnije, dobio po rijeci što izvire u planinama nekadašnje SR Njemačke, a završava u Crnom moru. Porede ga sa Enzom Francescolijem, ali on češće spominje Rubena Souzu. Kako ne bi: i po igri i po usudu (čak i fizički) Alvaro Recoba više podsjeća na nekadašnjeg centarfora Intera i urugvajske reprezentacije. Za jedan od dva najbolja tima u Urugvaju potpisao je sa 17 godina i za 51 utakmicu zabio 57 golova. Dovoljno da se u Interu oduševe njime. No, u Milanu ga niko nije znao, pa ga štampa i televizija nisu dočekali na aerodromu. Alvaro nije neskroman - još ne svrstava sam sebe u društvo najvećih, posudbu u Veneziji je odradio maksimalno profesionalno, iako je ove godine, i pored afere s lažnim pasošem, bio nadomak scudetta. No, Hector Cooper, njegov trener u klubu, izgleda zna biti samo vječiti drugi. Inter će sljedeće godine u potjeru za trofejem Lige prvaka, a Urugvaj na Mundijalu preko Danske (teško je vjerovati da mogu nauditi Francuskoj) u borbu za mjesto u drugom krugu. "Kinez", kako od milja zovu Recobu, bit će u tim potjerama glavni lik. On dolazi iz svijeta u kojem je produživanje nasljeđa osnovni zadatak. U tom smislu bi mu bilo previše zamjeriti da je solist, svi "njegovi" prethodnici su bili takvi - uostalom, modernom nogometu ne fali trkača, a fali umjetnika. On već sad može ponijeti tu titulu; zaigra li na Mundijalu kako umije, možda ćemo sljedećeg najboljeg igrača na svijetu, umjesto Zizou, zvati El Chino.

Luiz Nazario De Lima Ronaldo

On kao da dolazi iz bosanske priče o velikom talentu koji nikada nije napravio ništa vrijedno pamćenja, a ipak ima rezervirano mjesto i u povijesti i u mitovima. Ronaldo je u Evropu doveden kao čudo od djeteta; prvi veliki klub za koji je igrao, Barcelona, godinama mu već ne može naći adekvatnu zamjenu. Inter ga je platio hrpom dolara - i ništa. Slabog zdravlja, u Italiji je Ronaldo umalo ostao bez nogu. Godinama traje njegov oporavak i više nikome nije jasno da li su ta koljena baš tako slaba ili je mag iz Rija, nakon krvničkih startova protivničkih bekova, ostao doživotno uplašen. Skoro cijelu prošlu sezonu on se pokušava vratiti. U većini tih utakmica odigrao je zadnjih 20, eventualno 30 minuta. I u svakoj je bilo jasno: Ronaldo je jedan od najvećih igrača modernog fudbala. I nije važno što se nije nadavao golova, niti što je barem trećina njegovih dodavanja, zahvaljujući najprije nerazumijevanju suigrača, odlazila u prazno. Važne su reakcije protivnika kada on primi loptu. A tada su uvijek trojica oko njega - dvojica se obavezno okrenu oko svoje ose, dok treći zrači srećom ako uspije barem gurnuti loptu u aut. Ronaldo još nema 26 godina (rođen je 22. septembra 1976). Ostalo mu je, dakle, dovoljno vremena da dokaže kako se u njega isplatilo vjerovati. Za takvo što on mora biti zdrav - zbilja zdrav, ne kao u Francuskoj kada su ga reprezentativni ljekari za utakmice spremali injekcijama koje bi onesvijestile konja - imati dovoljno upotrebljivih lopti iz pozadine i suigrače smirenih sujeta. Henry ili Raul, koji su u ovom trenutku spremniji od Ronalda, postigli su svakako u karijeri puno više od ćelavca sa plaže. I Henry i Raul su veliki igrači, samo… Bilo bi nečega romantičnog kada bi Mundijal obilježio tučeni napadač svojim velikim povratkom.

Francesco Totti

Francesca Tottija su tamo gdje je rođen (dio Rima nazvan Porta Metronia) zvali Mali Zlatni Dečko. Plav, najmanji u raji, nije često dobivao mjesto u uličnoj ekipi. Uvijek bi igrao neko od njegove braće. Velika obitelj živjela je pod jednim krovom, a djed i baka su bili jako bolesni, pa je njegova majka Fiorella tjerala sina da ide vani. On bi se, umoran od samostalnih treninga, sam vraćao i spavao s loptom pored uzglavlja. Legenda kaže da je s pet godina odigrao prvi meč i to za ekipu svog oca Lorenza, na plaži. Bio je uvjerljivo najmanji na terenu, ali tata je isposlovao da zadnjih pet minuta uđe Francesco. Zabio je dva gola i više mu nisu dali da izlazi iz igre. Klinci su gledali crtiće, on utakmice. Uvijek najmanji, ali najbolji u pionirskim ekipama, zapazio ga je Emidio Meroni, koji ga zadržava dvije godine, nakon čega je obitelj Totti morala donijeti odluku gdje će sin - u Lazio, kod čovjeka kojeg su znali jer je bio iz susjedstva, Sergia Cragnottija, ili u Romu. Put će ga odvesti rivalu Romi, gdje je sa 14 godina susreo predsjednika Violu, koji je došao obići pionirski tim. Rukovao se sa svima, samo je pored njega zastao, pogledao ga u oči i rekao: "Kažu da si sjajan, samo tako nastavi." Ponosan na sebe, odlučio je čekati svoju šansu. Na treningu s prvim timom zapazio ga je Vujadin Boškov i "bacio ga u vatru". Imao je samo 16 kad je debitirao u Seriji A, 28. marta 1993. protiv Brescie. Počinje davati i prve golove, a obitelj telefonom poziva svemoćni vlasnik Milana Silvio Berlusconi, koji je ponudio sve: školu, stipendiju, prvi ugovor. Francesco nije poletio, nego je potpisao s Romom, napadači koji su zamijenili velikog Rudija Völlera - Balbo i Fonseca pomogli su mu da odraste. Znali su ko može biti šampion.

S reprezentacijom U21 koju je vodio Cesare Maldini osvojio je evropsku titulu 1996, a stvari su u Romi išle uzbrdo-nizbrdo. Ipak, Niels Lidholm, veliki Šved, čini se, konačno je presudio: "Ljudi će kupovati karte da vide kako mali igra!" Fabio Capello je stigao, Batistuta također, i 2000/2001. stigla je dvadeset godina očekivana titula prvaka Italije. Na Euru 2000 pokazao je da može i zna ("potkopao" je penal protiv Holandije, što na velikim takmičenjima nije viđeno od Panenkinog gola koji je Češkoj donio titulu evropskog prvaka u Beogradu 1976), ali… Da li biti evropska zvijezda, što Totti jeste, znači osvojiti svijet?

Michael Owen

Two World War and One World Cup, pjevaju navijači engleske reprezentacije na svakom susretu s Njemačkom. Nakon posljednjeg meča mogli bi promijeniti pjesmu ili postojeću proširiti. Tri gola Michaela Owena na Olimpijskom stadionu u Münchenu jesu dijelom pokazala koliko je zapravo loš njemački fudbal, ali su i potvrdila, još više, koliko je veliki fudbaler 173 centimetra visok i ni 23 godine star napadač Liverpoola. On ima tipičnu, dobrano iščezlu fudbalersku konstituciju (nizak, nabijen, malo krivonog, širokih listova), lice dobrog djeteta iz komšiluka, frizuru kakvu prave brice u malim brijačnicama u kojima se čovjek s makazama i mušterija znaju barem onoliko godina koliko se gost šiša; on nije meta tabloida, niti koketira sa estradom: Michael Owen je nešto najbolje što je engleski fudbal dao u posljednjih, budimo skromni, deset godina. Prije svega, riječ je o pokretnom igraču koji može igrati na nekoliko pozicija; za razliku od Beckhama, njemu lijeva noga ne služi samo da održava ravnotežu, ima jednako precizan pâs i brz korak kada treba iskoristiti dubinsko dodavanje, može biti i elegantan i silovit, nije sebičan, niti mu treba previše prilika za gol. Također, Michael Owen nije neko ko će riskirati s prljavim faulima, glumljenjem autoriteta sudijama, niti će, ako ne mora, pokušavati utakmice dobijati sam. Malo napadača danas u sebi ima sve ono što krasi Owena. On markira veliki dio terena, jednako dobro kontrolira i loptu i igru, koliko god da je brz lako preuzima poziciju playmakera i u igri jedan na jedan s golmanima skoro nikada ne promašuje. U situaciji kada je nivo oporavka od povrede Davida Beckhama upitan, Owenova uloga postaje značajnijom, a mogućnosti realizacije igračkog dara još veće. Uz to, ako se Beckham ne vrati, kapiten Gordog Albiona bit će Mickey, kako ga zovu otočki novinari. Michaelov san nije bio da bude zvijezda, nego veliki fudbaler. Kapiten Engleske. Sada mu je još ostalo da na Mundijalu bude kao u Liverpoolu. Najbolji.

(A. Burić, E. Čengić, E. Imamović)

Arhiva Dani
259