 
idane je u nogometu ono što je Cervantes u književnosti:
apsolutno umijeće. Ono se u eonu pojavljuje samo jednom i
samo u jednoj inkarnaciji. Ali, to bude dovoljno da pokaže
kako je grdna varka i utjeha prosječnih da se predmet (književnost,
nogomet, svejedno) može naučiti, da je podložan tzv. razvoju,
formacijskim promjenama...
Zidaneova igra je istovremeno
sami sukus nogometa, i njegovo nadilaženje. Lako vam je uvjeriti
se u to jednostavnim eksperimentom. Samo zamislite utakmicu
(Realovu, reprezentacije Francuske, svejedno) sa Zidaneom
i bez Zidanea! Ovo drugo, nesumnjivo, jest nogomet,
može biti čak i dobar, ali vi duboko u srcu znate da ste prevareni,
vi jasno vidite da je to igra bez fokusa, bez one neobjašnjive
slatkoće i raskoši u igri i u promatračevu doživljaju, koja
jest jedini smisao i razlog svega.
Znam o čemu govorim: nekadašnji
zanesenjak, imao sam sreću gledati prave mađioničare. Vlasnik
sam unutarnjih snimaka triju-četiriju utakmica na Maksimiru
koje tehnološki nisu zapamćene, ali se i danas vrte negdje
među zvijezdama, drukčije ne može biti.
Dinamo - Ferencvaros neke
od kasnih pedesetih godina. Makar je već "laka konjica"
bila desetkovana, Madžari su još zastrašujući. U Dinamu tri
gosta: Veležova desetka Muhamed Mujić, Tomo Knez
iz banjalučkoga Borca, Željezničarov Garincha na lijevom
krilu Ilijas Pašić, a na penalu - nevjerojatni Dražan
Jerković. Rezultat je bio baš onakav kakav su koju godinu
ranije, gdje god bi se pojavili, pravili Puskas, Kubala
i ostali honvedi iz konjice: 6:2, ili 6:3, ne sjećam se dobro.
Ali - za Dinamo! Kakve su to bile Mujićeve "dubinske
navođene" prema Pašiću, pa njegovi bljeskovi niz aut-liniju
i centaršutevi na Jerkovićevu glavu ili škarice, kakvi krojfovski
bijegovi Tome Kneza kroz sred-srijede sve do golmana!...
Jugoslavija - Italija,
bit će 1960. Kad Zebec haubički ispaljuje korner malo
poviše šesnaesterca, a Bajdo Vukas ga hvata sasvim
zidaneovski, otprve, sa sudbinski točnim završetkom u suprotnim
rašljama. Kad Miloš Milutinović, počevši zamjenjivati
legendarnoga Bobeka u špicu, leđima okrenut golu demonstrira
onu briljantnu nadinteligenciju: okreće protivnike kao na
nevidljivim koncima, a suigrače poslužuje tako vidovito i
iznenadno da ga katkad ni sami ne "čitaju"...
Smrtonosni meč Jugoslavija
- Madžarska. Bilo je to ono desetljeće u nogometnoj povijesti
kad je bilo upravo agonalno pitanje - pobijediti Madžarsku,
pošto-poto, barem jedanput! Igralo se fantastično, nadavalo
golova Madžarima kao nikad, bilo je u jednom času 4:1! S druge
je strane, međutim, bio mali, neugledni igrač, s majicom koju
je držao preko šorca pa mu je padala skoro do koljena, kao
haljinica, sa spuštenim štucnama na krivim nogama: Nandor
Sandor. Potpuni vanzemaljac. Igrao je sam, sve je uradio
sam, sve je golove dao sam. Na kraju je bilo 4:4.
Dinamo - Željezničar 3:3.
Lilo je iz neba, izviralo iz zemlje, kao u biblijskoj priči
o potopu. Dinamo jak i superioran, Željo nekako utučen, bezidejan.
Blizu je kraj, a Dinamo vodi 3:1. I, onda - Osim! Kao
da je nešto u sebi prelomio i nekom nevidljivom komandom cijeli
tim poslao na odmaranje, sviju osim Miše Smajlovića
i Ilijasa Pašića. Sve je ostalo na njemu, i na ovoj dvojici
pomagača. Ali kako je to izgledalo! Sam je išao po loptu pred
svoj gol, sam ju je vukao naprijed kroz sredinu, lomio Dinamove
igrače koji su jurišali na njega kao ljuti risovi, tražio
Pašića na krilu, a ovaj gađao Smajlovića pred golom, sam smanjio
na 3:2. Sve plivajući po terenu i gacajući po vodi do gležanja,
pod tako gustom kišom da se jedva vidjelo što se događa. Tada
sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda
se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od
centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove
obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman,
trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već
isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima.
Nevjerojatna scena: nasred terena jedan s loptom, četvorica
pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni. Tada je Osim nešto
munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki- -trostruki
pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući
loptu - ona je mirovala pod njegovim nogama. Morate mi vjerovati,
tu sam scenu gledao u sebi tisuću tisuća puta: sva
četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim
je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji
je po onoj božjoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe
i obranu, i ugurao loptu u mrežu: 3:3!
Sve te utakmice bile su
realizacija apsolutnoga nogometa, svaka od njih potpuno se
otela ikakvom sistemu, taktici, "trenerskim zamislima"
- čisti sevdah! I: kao da je na svakoj od njih igrao Zinedine
Zidane...
Tamo, odakle je Zinedine
Zidane porijeklom, na jeziku kojim su govorili njegovi preci
njegovo ime dolazi vjerojatno od riječi zinät
(arapski: ukras, nakit). Samo, Zidane je u nogometu sve više
nego ukras, on je njegova suština. Kao da učitelj zena govori
o Zidaneovoj igri, kada govori o mačevanju: "Nepokretljiv
ne znači biti ukočen, težak i beživotan poput kamena ili komada
drveta. Pod tim se podrazumijeva najviši stupanj pokretljivosti
sa središnjom točkom koja ostaje nepomična. Tada um postiže
najviši vrhunac hitrine, gotov je da svoju pozornost upravi
gdje god je potrebno - lijevo, desno, u svakom pravcu... Ako
između dva čina ostane mjesta koliko za jednu vlas, to je
prekid... Nek tvoja obrana bez trenutka prekida prati napad,
pa neće postojati dva odvojena kretanja poznata kao napad
i obrana. To je slično čunu što glatko klizi preko brzaka;
u zenu, kao i u mačevanju, na velikoj je cijeni um koji ne
oklijeva, ne prekida, ne upliće se..."
Arhiva Dani
259
|
