onekad se predam istočnoevropskim filozofskim impulsima i
počnem da razmišljam kako je život kratak, kako proleti kao
vrabac koji onda zapuca u prozorsko okno. Tako sam onomad
izračunao da mi do kraja života ostaje najviše deset svjetskih
prvenstava u fudbalu, a da se za prosječnog ljudskog života
odigra možda dvadesetak.
Prvo Svjetsko prvenstvo
kojeg se sjećam bilo je ono u Njemačkoj 1974. To je bilo prvo
prvenstvo za koje sam skupljao sličice. Sličice sam otkrio
u Inđiji, gdje sam bio u posjeti mnogobrojnim tetkama. Jasno
se sjećam tog trenutka, kao da sam tad izgubio jungfer, kad
mi je moj rođak Miško pokazao sličice i album (Panini) - nikad
ništa ljepše u životu nisam vidio, nikad nisam ništa jače
želio. Lako mi je prizvati i miris Panini sličica, miris ljepila
i onog glatkog papira (dijelom zato što mi na radnom stolu
stoji štos Panini sličica od Eura 2000). Album iz 1974. mi
je ostao u Sarajevu, iščezao je negdje u ratnom haosu, i od
neprocjenjive je vrijednosti. Čitaoče, ako nađeš stari, iskrzani
album, sa nevještom rukom ispisanim rezultatima, sa fudbalerima
čija imena više nikome ništa ne znače (Etape Kakoko,
recimo, centarfor zairske reprezentacije), sa praznim pravougaonicima
gdje su trebali biti fudbaleri čije sličice nisam imao, čija
lica nikad nisam vidio, privoli ga na grudi i trkom odnesi
u redakciju Dana.
Ništa mi nije bilo tako
dragocjeno kao te sličice. Igrali smo pola-cijelo, slika-bijelo,
igrali smo tapke. Nikad vješt u kocki, vazda sam gubio, i
ti gubici su me boljeli i dovodili do besanih noći. Onda smo
se mijenjali - dok je oko nas harao samoupravni socijalizam,
mi djeca smo prakticirali tržišnu privredu. Za duplu sličicu
Škije Katalinskog moglo se dobiti i do pet sličica,
ali uvijek je bilo cjenjkanja. Mada može biti da je dio te
tržišne privrede bio i harač i otimačina od strane pripadnika
Ćizine raje, a, bogami, i od naše vlastite starije raje.
Sa svjetskim prvenstvom,
svijet je ušao u moj svijet. Sjećam se da sam na mapi tražio
i jedva našao Haiti, pošto se haićanska reprezentacija prvi
(i posljednji) put kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo. Album
je sadržavao i sve rezultate iz kvalifikacija, gdje su se
mogla vidjeti čudna imena čudnih zemalja na mnogim jezicima
(Njemačka je tako bila Alemagne, Finska Suomi Finland).
Parkiralište ispred nebodera
Darovalaca krvi 27 (danas Kolodvorska, pošto je tu nekad bila
stara željeznička stanica) zvali smo Wald stadion, po stadionu
u Frankfurtu, gdje je Škija Katalinski dao gol u majstorici
protiv Španaca. Na Wald stadionu smo igrali lopte, zamišljajući
da smo igrači sa sličica, prolazeći kroz sve ono kroz šta
smo mislili da prolaze igrači. Svjetsko prvenstvo je bilo
velika drama koju smo mi postavljali na pozornici Wald parkirališta,
a onda smo tu istu dramu razumijevali na osnovu svojih parkirališnih
iskustava. Tad mi se činilo da je sve utakmice koje je gubio
moj tim gubio zbog nepravde. Sjećam se da sam ridao kad je
Jugoslavija nepravedno izgubila 2:1 od velikog poljskog tima
(Lato, Buncol, Gorgonj, Dejna,
Tomaševski itd). Bio sam, tipično, uvjeren da je čitav
svijet, na čelu sa sudijom, protiv nas. Kad je Gorgonj u jednom
trenutku dobio žuti karton zbog odugovlačenja, ja sam bio
ubijeđen da je on odbio da izvede udarac, zgađen sudijskom
nepravdom, pošto faula očigledno nije bilo.
nije to bila samo stvar
(tadašnjeg, naivnog, dječijeg) jugoslovenskog patriotizma.
Kad je Jugoslavija pod umobolnim vođstvom Miljana Miljanića
ispala od Švedske, ja sam navijao za Holandiju (sa najgorim
frizurama u istoriji zapadne civilizacije), koja je, naravno,
u finalu nepravedno izgubila - faula nakon kojeg je sviran
penal iz kojeg je Braitner dao gol, nije bilo. Sve
je bilo protiv nas. Kao što je bilo protiv nas i u Argentini
1978, gdje je Argentina nepravedno dobila Holandiju u finalu.
Sjećam se da sam vrištao od nepravde kad je Rensenbrink,
moj omiljeni igrač, pogodio stativu pri rezultatu 1:1. Rensenbrinkovu
sličicu sam imao u albumu - zbog njega sam naučio da šutam
lijevom nogom iako sam dešnjak, zbog njega mi je majka izbola
prste dok mi je na Adidasovu trenerku prišivala broj 11.
Teško je to objasniti onima
koji su odrasli u Americi, gdje se finale baseball prvenstva
naziva Svjetskom serijom (World Series), iako to nikoga
na svijetu ne zanima, niti to iko gleda izvan Amerike - teško
je objasniti da sam ja kao dijete, a i poslije, o svijetu
učio kroz fudbal - albumi su bili moja Biblija i moja sveopšta
enciklopedija. Učio sam ne samo geografiju nego i moral (nepravda
pobjeđuje), i filozofiju (sve prolazi) i biologiju (čak i
najbolji igrači jednog dana zbog bolova prestanu igrati, čak
i najvećima pucaju kosti).
vojevremeno me je moja
žena, Amerikanka, koja ne haje ni za baseball, a kamoli fudbal,
upitala da li više volim fudbal ili nju. To je bilo na početku
braka, te je to bila komplikovana situacija: ako kažem da
više volim nju, to vodi do potencijalne situacije u kojoj
bi ja, recimo, morao da propustim važne utakmice u ime ljubavi;
ako kažem da više volim fudbal, razbiće me kao zvečku. Onda
sam joj ja pažljivo predočio da je to kao da me pita da li
više volim hranu ili nju - iako bih uvijek lako izabrao između
nje i deset ćevapa, ne može se, rekao sam, od mene očekivati
da ne jedem zbog ljubavi. Tu smo se složili i to pitanje je
sada riješeno, mada će ona za vrijeme ovog Svjetskog prvenstva
biti na jednomjesečnom odmoru - pozdravićemo se za otvaranje
i ponovo vidjeti u finalu.
Ali vratimo se sličicama.
Od 1974. naovamo imao sam album za svako prvenstvo, ali je
žalosna činjenica da nijedan album nikad nisam skupio. Ja
znam ljude koji su skupili i znam da se može, ali čini mi
se da nešto treba da se desi u svijetu i mom životu i u kosmosu
da bi se skupio album - nešto treba da se završi. Možda, onda
mislim, fudbal ima i teološke implikacije. Možda Gospod sjedi
gore i lijepi naše sličice u svoj album. Možda sa našim tijelima
igra tapke, sa našim životima pola-cijelo.
Arhiva Dani
259
|
