Radoslav Tadić: Retrospektivna izložba; Gradska galerija Collegium Artisticum, Sarajevo; 7-23. maj 2002. godine

Ima jedna anegdota koja se prepričava u vezi sa retrospektivom Radoslava Tadića. Tadić je bio suočen sa pitanjem mnogih znanaca: kako će na jedno mjesto skupiti sve radove koji na najbolji način treba da predstave njegov tridesetogodišnji opus. Pitanje je bilo teže jer se znalo da, pored toga što su mnogi radovi iz različitih razloga fizički nedostupni, postoji izvjestan broj slika za koje se pretpostavlja da su uništene tokom rata. Na teško pitanje o čijem odgovoru je ovisila retrospektivna izložba jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika na prijelazu dva stoljeća, slikar je lakonski odgovorio: "Ponovo ću naslikati iste slike."

Ma kako šaljivo, a za neke čak i prepotentno djelovao ovaj odgovor, u biti se radi o izjavi koja na najbolji način opisuje samu suštinu umjetničke ličnosti i cjelokupne slikarske prakse Radoslava Tadića. Naime, upravo se radi o umjetniku koji je tokom svog radnog vijeka bez ikakvih mistifikacija i ličnih umjetničkih mitologija izgradio takav samosvjestan jezik umjetnosti da je pri svakoj praktičnoj realizaciji djelovao uvijek promišljeno i teorijski zasnovano; u postupku izbora formata, pripremi podloge, načinu disperzije boje i strukturaciji slikarskog teksta, tako da nikada nije bilo dileme o čemu se to u svakoj slici zapravo radi.

Takav slikarski postupak, uz dodatnu dozu radnog elana, koncentracije i discipline, čega Tadiću nikada nije manjkalo, moguće je ponoviti jer je riječ o umjetniku temeljito strukturirane svijesti o slikarskom mediju. Radi se slikarskoj praksi koja gradnjom autonomnog plastičkog organizma na temelju poštivanja empirijski provjerljivih disciplinarnih postulata medija odbija svako promišljanje slikarske umjetnosti koje ne vodi računa o istorijskim, teorijskim i kulturološkim uslovljenostima i dometima slikarstva.

Nikada nije bilo slučajno niti neutemeljeno često konfrontiranje ovog autora sa duhovnom klimom i umjetničkom praksom u neposrednom okruženju. Prije svega zato što je ovaj umjetnik uvijek polazio od pretpostavke da je bit savremne umjetnosti stalni dijaloški odnos sa društvom, likovnom tradicijom i njenim izražajnim jezicima, te ukupnom umjetničkom situacijom u kojoj slikar radi. Upravo u ovom odnosu i stalnom kritičkom praćenju i osluškivanju duha vremena u kojem nastaje jezik umjetnosti leži zalog razvoja istorijske i problemske aktuelnosti te, konačno, društvene relevantnosti slikarske prakse.

Iz ovoga je očito da je Tadić baštinik slikarskog modernizma sa kojim je bosanskohercegovačka umjetnost u svom stogodišnjem trajanju imala traumatična iskustva. Tadić je zakoračio u problemsko područje elaboracije materijalnog označitelja jezika slikarstva i uz rijetka iskustva srodnih autora Perčinlića i Numankadića zapravo izvršio inverziju društvene funkcije slikarstva: iz reprezentativnog u prezentativno. Upravo ovaj osnovni postulat visokog modernizma nikada nije do kraja bio dosegnut u bosanskohercegovačkom modernom slikarstvu i u tom smislu je za civilizacijsko iskustvo bh. društva u odnosu na mjesto i značenje umjetnosti ovo predstavljalo bitan iskorak.

Nakon iskustava sa praksom podloge slike, tokom sedamdesetih, Tadić u osamdesetim iz monohromije prelazi u koloristički raskošan period ciklusa U vrtu. Tematizacija žanra pejzaža nije slučajna. Upravo je pejzaž mitski topos bosanskohercegovačkog modernizma i kroz njegovu stogodišnju elaboraciju umjetnici su iskazivali gotovo sva traumatska iskustva pozicioniranja ideje modernizma u društvenom kontekstu koji nikada nije bio naklonjen umjetnosti kao autonomnoj društvenoj djelatnosti. Radeći na ovom ciklusu, koji je najbolje dokumentovan na čitavoj retrospektivi, Tadić se gotovo hronološki dotiče velike lektire modernizma. U fakturi, kroz slikanje mrljama, tu je Monet, u dekorativnoplošnom tretmanu površine prizvan je Matisse, u intimizmu sadržaja vidljiva su iskustva Bonnarda.

Iz slike u sliku vidljiv je odnos prema iskustvima slikarstva bojenog polja, enformela, tasizma, postslikarske apstrakcije, strukturnog slikarstva, Reimana i problematizacije materijalnosti slike na način francuske grupe Podloga / Površina. Na momente, kroz pasaže, prisutni su odbljesci Kleovog strukturiranja planova slike kroz naglašeni crtež.

Riječ je o svojevrsnom repetitoriju modernizma upakovanom u sanjarsku, pomalo dekadentnu ugođajnu sliku u koju su utkani duhovni procesi privatnog autorovog bitisanja u vremenu i naznake općeg duhovnog stanja kraja vijeka. Tadićeva slika melanholično, gotovo ispovjedno i rezignirajuće referira kraj herojske epohe modernizma, u kojoj je upravo slikarstvo predstavljalo najelitniju intelektualnu tragalačku praksu istraživanja smisla egzistencije. Sjetni ugođaj vrta sugerira aktuelno postmodernističko stanje svijesti o neumitnom rasapu ideja epohe u kojoj je slikar tek melanholični svjedok što slikanje upražnjava kao svoje posljednje egzistencijalno utočište. (A. Adamović)

In memoriam: Emir Dragulj (1939-2002)

Uvijek sam bio na strani jednostavnosti, na strani slobodnog, dubokog života, oskudnog sjajem i oblicima. Ova rečenica iz imaginarnog Andrićeva razgovora sa Franciscom Goyom više puta mi se učinila kao ključ pred kapijom slikarskog zamka Emira Dragulja. Nije nimalo slučajno da je upravo Andrić, taj najveći pjesnik Balkana, po mnogo čemu usporediv sa slikarom Draguljem. Ne samo po činjenici da su oba umjetnika Bosanci koji su najveći dio svojih djela stvorili u Beogradu, niti po tome što obojica, svatko u svojem mediju, za temu imaju sličnu zavičajnu priču, nego upravo po navedenom Goyinom poetičkom principu: izražavati jednostavnost kroz koju se otkriva dubina.

Gotovo već četiri desetljeća Emir Dragulj iz te zavičajne zavjetne škrinje izdvaja požutjele slike tog etničkog i kulturnog miljea i pretvara ih u likovne forme u kojima se zrcali sva drama naše suvremenosti. Rafiniranim likovnim jezikom, reduciranim do same srži, slikar oživljava taj svijet nestao u pompejanskoj lavi. Dragulj je majstor detalja. Kroz puste pejzaže nad kojima se događaju samo mjesečeva čudotvorna preobraženja, kroz mrtve prirode na kojima mirišu hortenzije ili svježe ubrane mahune iz majčine bašče, kroz studije ljudskih ruku (tih dobročiniteljica i zločinki!), kroz portrete osoba prema kojima je gajio poštovanje (najčešće portretiran bio je upravo Ivo Andrić!) - Emir Dragulj otkrivao je tu bajkovitost svijeta u kojoj "spava" naše izgubljeno biće. U znamenitim figuralnim kompozicijama on je najčešće slikao ljude okrenute leđima - seljake, putnike, konjanike, ratnike i derviše suočenje sa zidom, ili još češće sa nedostatkom perspektive, sa mrklinom noći. Ti ljudi bili su uhvaćeni na granici, prije no što će zakoračiti u bezdan, u tamno i nepoznato.

Danas nam se te slike predstavljaju kao makabrične vizije i mračna proročanstva. Svijet njegova zavičaja doista je progutala tama, neka velika poplava, a ti ljudi slikani s leđa zapravo su ljudi u odlasku, u bijegu i progonstvu. U najnovijoj seriji ratnih crteža on prvi put otkriva njihova lica. Lice majke suočene sa nasilnom smrću svojih sinova, lice djevojke silovane i obeščašćene u koncentracionom logoru, lice djevojčice suočene s činjenicom svirepog ubijanja njenih vlastitih roditelja. Svi ovi prizori jedne ogromne ljudske pometnje i entropije čine makabričnu atmosferu u kojoj su linije smrti nadjačale linije života. Na ovim strašnim prizorima ne odjekuje više ona duboka melankolija, ona kontemplativna zamišljenost tako karakteristična za Dragulja, već prije odzvanja jedan mukli jauk, jedan krik, koji najvjernije mogu izraziti čuveni stihovi Pabla Nerude: Razbojnici sa crnim svećenicima i njihovim blagoslovom/ stizahu zrakom da ubijaju djecu/ i ulicama je tekla krv djece.

Majstorskom minucioznošću i tamnom olovkom Emir Dragulj je svjedočio apokalipsu, smrt svoga naroda i svoga svijeta, svijeta koji je cijeli život gradio od krhkih opeka sjećanja, melankolije i ljubavi. Danas, kad je taj svijet samo gomila pustih razvalina, šuta i pepela, možemo slikara "optužiti" kao jedinog preostalog svjedoka njegove ljepote. Gledajući ove veličanstvene i strašne crteže, mi se ponovo moramo prisjetiti jedne Goyine rečenice iz navedenog razgovora s Andrićem koja glasi: oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine, ili sjaj ljudske krvi. Slikarstvo Emira Dragulja uhvatilo je i to svjetlo i tu tamu, uzdižući ih do onih zvjezdanih visina gdje pojedinačno postaje univerzalno, a krhko i lomno - postojano i neuništivo. (M. Stojić)

Još jedan izbor za Pjesmu Evrovizije je za nama. Možemo ga ocjenjivati po kvalitetu pjesama pa bi ukupan dojam bio dosta dobar. Možemo ga ocjenjivati po do sada neviđenoj glamuroznosti pa bi utisak bio još bolji. Ali ako ovu talinsku Evroviziju ocjenjujemo kao obrazovni projekat, onda mu moramo dati najviše moguće ocjene.

Naprosto, drugi dio ovogodišnje Evrovizije, onaj glasački, bio je jako informativan i poučan na više načina. Nekom radoznalcu iz budućnosti ili zalutalom turisti iz druge galaksije način na koji su glasale zemlje učesnice u Tallinnu rekao bi više o Evropi na početku ovog milenijuma nego mnoge učene rasprave. O odnosima na ovom kontinentu, ponajviše o njegovoj geografiji, o tradicionalnim prijateljstvima i neprijateljstvima, o demografskim kretanjima i pravcima migracija...

Pad Berlinskog zida te stvaranje novih država na tlu nekadašnjih zajednica poput Sovjetskog saveza ili Jugoslavije doveli su do povećanja broja učesnika i uvođenja principa rotacije prilikom obezbjeđivanja mjesta za učešće na završnoj manifestaciji. Ali ne samo to. Odjednom se stvorio novi balans kada je regionalna snaga u pitanju. Odranije se znalo da će Švicarci, Nijemci i Austrijanci bodove dijeliti međusobno. Malta, Kipar i Grčka, također. Da će Španci i Portugalci biti jedni uz druge, a da će zemlje Beneluxa debelo paziti da ne oštete najbliže susjede. I, svakako, da će Skandinavci biti uz Skandinavce.

Devedesete su ovim posljednjima donijele još bolju poziciju jer je regija obogaćena za još tri glasa novoformiranih pribaltičkih zemalja koje su bez imalo stida nakon višedecenijskog čvrstog zagrljaja ruskog medvjeda sada novu ljubav potražile sjeveroistočno u Švedskoj ili Finskoj, Danskoj ili Norveškoj...

I zato nije nimalo čudno da se evo četvrti put zaredom dešava da titula pobjednika ostaje u regionu. Prije ovogodišnje latvijske pobjede desilo se to Estoncima, prije njih Dancima, a godinu ranije Šveđanima. Dodamo li tome da je par godina prije toga pobjednik bila Norveška, slika je kompletna. Iduće godine to bi trebali biti ili Litvanci ili Finci, ako im mali Island ne pomrsi račune.

I ne samo da se komšije brinu da predstavnik regiona pobijedi i obezbijedi ostanak ovog takmičenja u susjedstvu (što je i vrlo unosan posao) nego se dobro pazi da se i ostalim zemljama regiona osigura učešće na narednoj smotri, a samim tim i snažna glasačka mašina na svakoj budućoj Evroviziji.

Ako želimo biti baš sasvim pošteni, neka ublažena varijanta ovog principa bila je prisutna i među zemljama nekadašnje Jugoslavije. Ali nikada u toj mjeri tako da se ta sklonost prije može tumačiti zajedničkim kulturnim prostorom koji je rezultirao manje-više istovjetnim estetskim sudovima.

Ove godine nismo bili tako izdašni jedni prema drugima iako su četiri bivše jugoslavenske republike bile u igri pa je samo Hrvatska obezbijedila učešće i naredne godine i to na jedvite jade, dok smo mi i Slovenci ispali, što bi se u sportskom žargonu reklo, na gol razliku. Po jedan dodatni bod i jednima i drugima bi vizirao kartu i naredne godine za Pribaltik. A teško je vjerovati da taj bod nismo mogli jedni drugima dati.

Ili je ipak bolje što nismo. Jer bismo pristali na princip glasanja kao u evropskom parlamentu, doveli do toga da se pobjednik unaprijed može izračunati i Pjesmi Evrovizije bismo oduzeli pjesmu.

A pjesama jeste bilo. I kvalitetnih i pamtljivih. Pogotovo ćemo ovu Evroviziju pamtiti po nekoliko sjajnih vokala koji su se pojavili na njoj. Među njima je i naša Maja Tatić, koja je pokazala da je pametno i korisno provela vrijeme od njenog izbora do nastupa u Tallinnu.

Takmičenje su otvorili predstavnici Kipra, grupa One sa pjesmom Gimme. Tipična boys grupa bez posebnih kvaliteta, sa simpatičnom pop pjesmom, ali ništa više od toga. Pjevali su, naravno, na engleskom, kao i većina izvođača, i o njima se ne bi imalo mnogo šta kazati.

Nakon njih na red dolaze Britanci i mlada Jessica Garlick sa pjesmom Come back. Pjesma je, bar po mom skromnom mišljenju, bila ubjedljivo najbolja na izboru. Neko bi mogao reći da je pomalo anahrona, da soul više nije u modi, ali od kada to dobra pjesma ima veze sa modom. Na kraju je Jessica bila visoko plasirana, ali za ovakvu pjesmu sve osim pobjede je razočarenje.

Austrijanac netipičnog imena Manuel Ortega bio je blijed i neubjedljiv. Grčki predstavnik opet je pokušao da kombinacijom davno zaboravljenog novog romantizma i elektronske muzike nešto više napravi. Rezultat je bio otužan.

Španjolka je imala zanimljivu pjesmu, sa tek toliko engleskog u refrenu da bi je mogli pjevušiti širom Evrope, koja u njenoj pjesmi slavi. Ona je definitivno bila jedno od prijatnijih iznenađenja takmičenja.

Brčanka Vesna Pisarević, koja je predstavljala susjednu Hrvatsku, jeste lijepa, zna i da pjeva, ali definitivno nije imala pjesmu koja bi nastavila tradiciju uspješnih hrvatskih nastupa na ovom takmičenju. Rusi ne samo da su pjevali na engleskom nego su i ime grupe "poenglezili". Nije im pomoglo. Kao ni činjenica da su rasno izmiješali postavu. Nije svaki crnac rođen za NBA, pa tako ni svaki ne garantuje uspješnu pjesmu.

Mnogo je bolji utisak ostavila Šveđanka Sahlene, koja je predstavljala domaćina Estoniju. Sad, što je onaj vizuelni dojam bio snažniji od onoga što smo čuli, nije joj nimalo naškodilo. Naprotiv.

Makedonka, Izraelka i Švicarkinja su na sličan način pokušale unijeti dramaturgiju u pjesmu, ponuditi komplikovanije aranžmane i malo zahtjevnije vokalne dionice. Ali to očito više nije ono što Evropa traži kada bira svoju pjesmu.

Glavni favoriti prije takmičenja, Šveđani nisu prošli kako su očekivali. Zanimljivo je da su jedinu maksimalnu ocjenu dobili od našeg žirija. Iako bih se lično radije opredijelio za Britance, mislim da je i ovakvom odlukom naš žiri pokazao dobru dozu sluha. Šveđanke su zaista imale veselu, lijepu i kompletnu pjesmu.

Uslijedile su još dvije Skandinavke: Laura iz Finske sa pjesmom Addicted to You i Malene iz Danske sa pjesmom Tell Me Who You Are. I dok je prva imala dobru pjesmu, druga će ostati upamćena jedino kao najmlađi učesnik finala.

A onda je bio red na Maju Tatić. I ne možemo biti nezadovoljni. Rezultat je jedno, a nastup nešto sasvim drugo. Pjesma je zvučala mnogo kvalitetnije i uvjerljivije nego prije tri mjeseca u Sarajevu. Naglasak je, s pravom, bačen na Majine neosporne vokalne kvalitete, a i pjesma je postavljena čvrsto, ubjedljivo i sigurno se u Tallinnu nismo obrukali. Bili smo znatno bolji nego što to konačni rezultat govori.

Nakon Maje je nastupio belgijski predstavnik i sa svojim blijedim i anahronim nastupom još više potcrtao kvalitet našeg predstavljanja. Francuskinja Sandrine se držala tradicionalne francuske škole, ponudila raskošnu baladu uz diskretan i dostojanstven nastup.

Njemačka predstavnica Corinna May razočarala je svojim nastupom. Nešto je naprosto nedostajalo. Na kraju je bila pri samom dnu tabele, ali kako je ova Evropa orvelovska pa su neke "životinje jednakije od drugih", Nijemce ćemo gledati i naredne godine na završnoj manifestaciji.

Turci također nisu opravdali očekivanja, i, ako ćemo iskreno, oni su znali doći na Evroviziju sa znatno boljom pjesmom. Malta je imala lijepu pjesmu, ali ne toliko lijepu da se do kraja bori za konačnu pobjedu.

Tri našminkana mladića iz Slovenije nazvani Sestre nisu uspjeli postići što su htjeli. Ipak je ovo takmičenje pjesama, a oni nisu imali pravu pjesmu. Više ni u popularnoj kulturi nije dovoljno samo šokirati. A i kakav je šok danas našminkati se i pokazati kvrgave noge u svilenim čarapama?

Rumuni su, opet, sve bacili na kvalitet pjevača i interpretaciju. Što može da izazove divljenje, ali ne i želju da ih ponovo čuješ. Litvanac Aivaras je nastupio kao posljednji nakon sjanog nastupa Marie N i svi su ga brzo zaboravili.

A šta reči o toj Marie N i o pobjedničkoj pjesmi I Wanna. Marie sigurno nije bila najubjedljiviji vokal u Tallinnu. Imala je najosmišljeniji scenski nastup sa malo striptiza, malo koketiranja sa "ženskom ljubavi", dovoljno da podigne temperaturu u publici. Doda li se tome i pjesma koja lako i jednostavno ulazi u uho i opasno vas podsjeća na nešto što ste već čuli, ne treba da vas čudi što je pobijedila. Nije to bila najbolja pjesma u Talinu, ali je bio najbolji i najkompletniji nastup, najbolje predstavljanje. Plus princip međusobne podjele bodova pomenut na početku teksta, i rezultat postaje posve razumljiv. (A. Misirlić)

Memorial Weekend, onaj kada se u Americi slavi Dan ratnih veterana, vratio je u New York dobar dio "postseptembarske atmosfere". FBI je iz časa u čas najavljivao mogućnost novih terorističkih napada koji bi mogli uslijediti ne više samo iz vazduha nego i iz vode, pa su listi ustanova za istragu pridodate i ronilačke škole. Vlasnicima stanova u New Yorku rečeno je da dobro paze kome ih izdaju jer "ima najava" da bi potencijalni stanar mogao biti terorista čija je ambicija da u stanu ne živi nego da ga napuni eksplozivom pa raznese i novoiznajmljeni stan i cijelu zgradu i sve stanare u njoj.

Najave novih terorističkih napada su bile prilično neodređene, ali ko je proteklog vikenda htio vidjeti Kip slobode morao je na ulazu u brodicu proći KDZ pregled. Onaj što je htio pješačeći osjetiti čari Bruklinskog mosta, policiji je na pretres morao dati torbu i, u nekim slučajevima, džepove. Osim toga, ulice Manhattana preplavilo je dodatnih 10.000 policajaca koji su posjetioce Times Squarea pazili kao rijetke zvijeri. Glavne njujorške tranzitne centre - Port Authority, Grand Central i Penn Station, naravno i aerodrome, koji su odranije pod opsadnim stanjem, zaposjela je policija, a građani su dobili zadatak da motre i prijave kako sumnjivce, tako i sumnjivi prtljag.

Višestruki dobitnik Pulitzerove nagrade, Bosancima poznat kolumnista New York Timesa Thomas L. Friedman poručivao je Njujorčanima da "nauče živjeti s višim nivoom rizika i nastave živjeti svoje živote uprkos najavama novih terorističkih napada"; onako kako to poručuje Jerusalem Post.

U takvoj atmosferi počelo je i prikazivanje filma Vjernik (The Believer), čija je njujorška premijera odgođena zbog tragedije od 11. septembra. Izuzetno je to jaka i intrigantna priča o mladom Jevreju Danielu Balientu (glumi ga fantastično ubjedljivi Ryan Gosling) koji bježi od svog jevrejskog vaspitanja, svojim izlaganjima na časovima Talmuda u pitanje dovodi temelje judaizma i izluđuje rabina. U svojoj dječačkoj frustriranosti Daniel počinje glorificirati Hitlera i pridružuje se jakoj njujorškoj naci-grupi koja podmeće eksploziv u sinagoge.

Daniel je izuzetno inteligentan skinhead koji svojim akcijama i verbalnim istupima privlači pažnju sofisticirane njujorške naci-elite, koja mu, fascinirana njegovom predanošću i intelektom, povjerava važne zadaće. Ipak, antisemitizam s kojim se suočava na njihovim sastancima u njemu budi revolt, filmska priča od njegovog nacizma suptilno vodi do osjećaja generalne i zastrašujuće prisutne antisemitske histerije koja Daniela okružuje, gurajući njegov antisemitizam u drugi plan.

Na jednoj od nacističkih sesija Daniela "provaljuje" novinar New York Timesa. Daniel mu u intervjuu egzaltirano objašnjava zašto mrzi Jevreje i svoju ideologiju sažima na ono što su "Jevreji podarili čovječanstvu": Marx komunizam, Freud infantilnu seksualnost i Einstein atomsku bombu. Novinar biva fasciniran Danielovim izlaganjem iako je ranije otkrio gdje je Daniel, u sklopu svog redovnog obrazovanja, izučavao Talmud i gdje je imao Bar Mitzvah (ceremoniju u kojoj trinaestogodišnji jevrejski dječak preuzima religijske obaveze i odgovornosti). Danijel zna da je njegova nacistička karijera završena ako novinar objavi otkrića, i gura mu pištolj u usta.

Mladić tijesno sarađuje s grupom koja priprema ubistvo prominentnog njujorškog Jevreja i ima kontinuirane flashbackove sebe samog u jevrejskoj školi; u metrou primjećuje mladića odjevenog u skladu s jevrejskom religijskom tradicijom, prati ga i bjesomučno šuta na ulici: dovodi ga do ludila činjenica da ovaj ni ne pokušava da se brani ili da mu uzvrati udarac. Priča Jevreja koji je preživio holokaust i koji je pasivno posmatrao kako mu njemački vojnik na bajonetu vitla sinčića, izbezumljuje Daniela i tako film počinje da se bavi nečim što se u okviru izučavanja jevrejske fenomenologije zove "Masada kompleksom" i izučava na časovima jevrejske historije na njujorškom univerzitetu.

Masada je antička tvrđava s pogledom na Mrtvo more i Judejansku pustinju u kojoj je 960 Jevreja, očekujući napad Rimljana 70. godine naše ere, odabralo smrt pod zidinama Masade. Izbor kolektivnog samoubistva umjesto makar pokušaja suprotstavljanja novija generacija jevrejskih historičara danas analizira kao "jevrejski običaj da kad neko krene da ih kolje, samo istegnu vratove".

The Believer se na jednom od nivoa bavi i ovim fenomenom, a njegov glavni lik zbog pasivnosti pred opasnošću prezire svoj narod, sve osim onih koji žive u Izraelu. Za njih Daniel ima poštovanja.

Film je, inače, inspiriran istinitom pričom o Danielu Burrosu, članu Ku Klux Klana, koji se ubio onoga dana kad je New York Times, još negdje šezdesetih, objavio njegovo jevrejsko porijeklo. Henry Bean i Mark Jacobson ovaj su događaj stavili u savremeni kontekst, napisali hrabar scenarij s više nivoa poimanja, s mudro satkanom i vješto provučenom porukom koja se, osim na aktuelni bliskoistočni konflikt, fino ima aplicirati i na problem naci-skinheads pokreta, za koji se tvrdi da je u Americi danas goropadniji no ikad.

Na prvu loptu, Daniel je tek mladi njujorški Jevrej što se bori s problemima vezanim za osobni religijski identitet. No, u vrijeme kada je u New Yorku malo koga briga šta to Chealse Clinton radi na Oxfordu i koliko tjelohranitelja ima, i kada je izraelsko-palestinski sukob, sudbina Jevreja i njihova aktuelna pozicija u svijetu, kao i svakodnevna priča o njihovom finansijskom i političkom uticaju u New Yorku neizbježna tema gotovo svih socijalnih krugova u Velikoj Jabuci, The Believer je više od potentnog filma bez direktnih odgovora, a s trikovima poimanja. Zbog atmosfere u kojoj je u New Yorku počelo njegovo prikazivanje, a prikazuje se još samo u Los Angelesu, njegovo gledanje se ne svodi samo na analiziranje lika izuzetno inteligentnog mladića koji na vrijeme ne dobija odgovore na ontološka pitanja.

Mimo svega ostalog, The Believer je i dokaz da američki nezavisni film još uvijek može biti intelektualno provokativan. (J.Hasović-Jelisić)