rotekli svibanj bio je stotinudeseti od rođenja Josipa Broza
Tita i dvadesetdrugi od njegove smrti. Od Sarajeva do Kumrovca
Maršalovi fanovi, stari i mladi, obilježavali su dvadesetpeti
maj - njegov apokrifni rođendan i radosni blagdan bivše Jugoslavije,
Dan mladosti. Da je Josip Broz rođen zapravo 7. svibnja,
a da to nitko ne zna, bilo je, kao i tolike druge njegove
identitetne maske, sasvim normalno za jednoga starog prekaljenog
Kominterninog konspirativca, koji se beskrajnim daljinama
euroazijskoga kontinenta od Omska do Pariza i od Moskve do
Stambola kretao s tisuću i jednim pasošem i s trideset i tri
različita lica, a jugoslavenska javnost je pravi datum rođenja
Najvećega Sina svih naroda i narodnosti saznala toliko kasno,
da više nije imalo smisla mijenjati Sveti Dan u kalendaru.
Snažan ukus misterija pratio
je Tita još od njegovih davnih aktivističkih dana, kada se
kao nepoznat a fascinantno superioran lik pojavio na tzv.
Bombaškom procesu u Zagrebu 1928. godine, izgovorivši pred
kraljevskim sudom slavnu rečenicu da ne prizna nijedan sud
osim suda svoje partije. Dugo nam je ta izjava zvučala ponosnim
tonom disidencije i neke respekta vrijedne zaklete bezreligiozne
religioznosti, dok ju u naše vrijeme zlikovaca, ratnih profitera
i optuženika za ratni zločin nismo počeli slušati u svjesno-nesvjesnim
replikama i inačicama, poput onih kada nacionalni vitezovi
u Haagu izjavljuju da taj sud ne priznaju, nego samo sud svoga
naroda...
Ključni paradoks veličanstvene
Titove karijere bio je baš to što je protekla u znaku sve
većih naslaga misterije oko njegova imena i života: ikona
cijele Jugoslavije, najživlji lik u intimnoj i političkoj
imaginaciji svakog od "dvadeset i dva milijuna Jugoslavena",
u isti mah bio im je i najnepoznatiji stranac. Oni, koji su
imali sreću jal' nesreću da odrastaju u obiteljskoj atmosferi
obilježenoj "alternativnom poviješću", i da ih zarana
zapadne da upoznaju i osjete hladnjikavo podzemlje jugoslavenske
društveno-političke idile, osnovne obrise toga paradoksa upoznali
su poodavno. Većina ga je međutim počela upoznavati, katkad
i šokantno, tek u godinama nakon Maršalove smrti. Ne samo
lekareovski nastrojeni smišljaoci suptilnih paranoičkih špijunsko-konspirativnih
zapleta i preokreta, već i trezveni skeptici teško mogu odoljeti
a da autorstvo toga velikog, cjeloživotnog performansa ne
pripišu samom protagonistu.
Misterij oko Tita ne tiče
se samo njegova imena, lika i identiteta. Tiče se jednako
i povijesne ocjene njegova "lika i djela" na jednoj
strani, kao i njegove intimne percepcije kod različitih generacija,
na drugoj strani.
Povijesna ocjena još uvijek
se ne primiče smirenju u uravnoteženoj i sveobuhvatnoj sintezi,
koja iz svojega metodološkog i materijalno-činjeničnog horizonta
ne bi ispustila nijedan relevantan aspekt ove zapanjujuće
biografije s ogromnom amplitudom od sisačkoga metalskoga šegrta
do neokrunjenoga kralja na čiji se sprovod u Beograd slegnuo
bukvalno cijeli politički Globus.
Slobodni od akribičnosti
i tzv. objektivnosti, intimni doživljaji generacija kreću
se u fantastičnim rasponima. Prikazati ih, zahtijevalo bi
cijelu jednu razrađenu tipologiju. Na neki paradoksalan način,
baš ta raznovrsnost i heterogenost današnje percepcije Tita
- jest istina o Titu. Jer, on je zapravo odavno prestao
biti povijesna ličnost, a postao metafora za jedno vrijeme.
Onoliko koliko različitih uspomena različite generacije, slojevi
pa i pojedinci vežu uza svoj život u tom vremenu/vremenima
- tako se u njihovim predodžbama profilira i sadržaj toga
lika-metafore.
Pri tomu je od najveće
važnosti činjenica da je Titovo vrijeme, ono vrijeme koje
je taj čovjek na razne načine svojom osobom obilježio u svijesti
ogromnoga broja ljudi, bilo veoma dugo. Ako se kao početak
toga vremena uzme Titov izlazak iz ilegale i stupanje na antifašističku
gerilsku scenu u Drugom svjetskom ratu 1941. nakon napada
Njemačke na Sovjetski Savez, a kao kraj uzme njegova fizička
smrt 1980. (iako Titovo vrijeme doista nije prestalo njegovom
smrću) - kronografski to vrijeme obuhvaća nekoliko naraštaja.
Druga činjenica od jednake važnosti jest što je to vrijeme
prebogato promjenama, i na unutarnjemu jugoslavenskom, i na
općecivilizacijskom planu, uza silno važnu pojavu da je jugoslavensko
društvo, neovisno o generalno nesumnjivoj ideološkoj vjernosti
komunističkomu svijetu i nazoru, relativno rano počelo snažno
participirati u kulturnim i pogotovo subkulturnim trendovima
Zapada. Ukrštene, te dvije odnosno tri činjenice za rezultat
imaju ogromnu društvenu, kulturnu, sociopsihološku dinamičnost,
u okviru koje se između generacije sinova/kćeri i generacije
otaca/matera često uspostavlja veća i dramatičnija razlika
od one između triju-četiriju generacija u kakvim "sporijim"
vremenima.
Odatle toliko slikovite
političko-ideološke i/ili kulturološke različitosti u sjećanjima
i "sjećanjima" na Tita i njegovo vrijeme: za jedne
legendarni gerilski vođa i borac, za druge dušmanin, za jedne
neprolazni ideološki amblem kojemu su vjerni i danas, za druge
junak iz stripa i pop--ikona, superstar, za jedne Onaj što
im je očeve, stričeve, braću, kad je nezaposlenost dostigla
kritičnu točku, poslao u emigraciju daleko od kuće (da, doduše,
nešto zarade, ali i da ih nema kad su najpotrebniji), za druge
Onaj koji je otvorio granice, dao pasoše, pustio našega
čovjeka da upozna svijet i uživa u dobrim sinekurama i
obilatim dnevnicama... Usput rečeno, nova klasa, koju
je stvorio, i njezina djeca, zarana su počeli živjeti
nekim paralelnim životom visokoga zapadnog standarda i ukusa,
koji se prema jugoslavenskom egzistencijalnom prosjeku, kulturnom
i obrazovnom horizontu odnosio kao ovaj otprilike prema albanskom.
No, ne može sve stati ni
u objašnjenje o generacijskim različitostima. Naime, pored
opisanoga generacijskoga diskontinuiteta, svjedoci smo kako
postoji i mrki, neumoljivi kontinuitet: sve do najmlađih,
baš do dječice, u odnosu na Tita protežu se i uporno njeguju
oba ideološka pravca, začeta u davnom neprijateljstvu - crni
i crveni. Svih nacionalnih nijansi, pri tomu, da se
ni to ne zaboravi!
O socijalnom refleksu trivijalno
je i govoriti, on je transgeneracijski, pa i transetnički:
socijalno ugrožena i nesigurna, ogromna većina današnjega
stanovništva Bosne i Hercegovine učitavat će sasvim logično
i zakonito u Tita i njegov vakat predodžbu "zlatnoga
doba", uz resku srdžbu na "ove današnje, koji su
sve razvalili, a ništa ne znaju sagraditi". Tada je bilo
svega onoga čega danas nema: posla, plaća, godišnjih odmora,
socijalne sigurnosti i, nadasve, osjećaja stabilnosti i perspektive,
čiju važnost kao društvenoga i psihološkog faktora nikad ne
možete dovoljno naglasiti. A ako i nije bilo u svemu i sasvim
tako, bilo je davno, pa, što bi ironično, rugajući se nostalgičarima,
rekao Andrićev fra Petar u Šali u Samsarinom hanu:
"Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što
nikad nije bilo."
Arhiva Dani
259
|
