DANI: Gospodine Domazet, kako ste došli u Vijeće ministara?

DOMAZET: Bio sam nestranački kandidat, međutim, sva moja opredjeljenja su najtješnje vezana za program SDP-a, pa je normalno da sam sada i aktivan član SDP-a.

DANI: Šta znači biti ministar trezora Bosne i Hercegovine koja je skrojena po dejtonskom principu u kome država nema svojih izvornih prihoda?

DOMAZET: Ovo se ministarstvo može potpuno poistovjetiti sa ministarstvom financija svake normalne države imajući u vidu određene specifičnosti: nemamo izvorne prihode i fokusirani smo najvećim dijelom na institucije BiH, tj. osiguravamo budžetska sredstva za njihovo funkcioniranje i razvoj. Od naših aktivnosti želim istaći ostvarivanje suradnje sa međunarodnim financijskim institucijama (MMF, Svjetska i Evropska banka i druge), upravljanje vanjskim dugom, poslove sukcesije bivše Jugoslavije i trezorsko poslovanje koje uvodimo u suradnji sa US Treasuryjem. Na dobrom smo putu da postignemo izvanrednu transparentnost sticanja i potrošnje javnih sredstava u institucijama BiH i unaprijedimo efikasnost njihovog korištenja. Mislim da ćemo u budućnosti imati vlastite izvorne prihode, jer smo već sada u pripremama za uvođenje poreza na dodatnu vrijednost: ako to bude 22 posto, vjerovatno će se za državu osigurati udio od nekih pet-šest posto, što znači da postoji spremnost da se osigura izvorni prihod i da praktično država osigura trajan izvor svog financiranja.

DANI: Osjećate li obavezu da se bavite pakistanskim kreditom koji se neočekivano ukazao proteklih dana?

DOMAZET: Itekako. Mi smo najozbiljnije angažirani na tom pitanju, i pored toga što postoji zakon o vanjskom dugu koji izričito negira da je dug BiH ono što je nastalo između 2. aprila '92. i 15. decembra '95. No, po odredbama Bečke konvencije, ništa što je interna stvar jedne države ne može ugroziti izvršavanje međunarodne obaveze koju je potpisao predsjednik ili ministar vanjskih poslova, odnosno druga ovlaštena osoba. Budući da je u našem slučaju jedan od tih uvjeta ispunjen, mi se bavimo tim pitanjem i mi ćemo ga, u skladu sa zakonom o vanjskom dugu, pokušati riješiti. Obratit ćemo se ministarskom vijeću inicijativom da se pokrenu aktivnosti oko prihvatanja ovog kredita kao vanjskog duga BiH: ako to Vijeće ministara prihvati, onda se mora utvrditi da li je ono što je ugovoreno kreditom realizirano i u kojem obimu, to je posao na kom se primarno mora angažirati Vlada FBiH, jer dokumentacija treba da se nalazi u institucijama koje su danas u njenoj nadležnosti, pa tek onda treba da se donese odluka o pokretanju postupka pregovaranja za reprogramiranje kredita, jer je od strane pakistanske ambasade u više mahova potvrđena spremnost za takve aktivnosti. Znači, Vijeće ministara bi usvojilo platformu za razgovore, odredilo sastav tima za pregovore, a nakon pregovora bi se podnio izvještaj, Vijeće ministara usvojilo nacrt ugovora o reprogramu i uputilo Predsjedništvu na ratifikaciju. To je istovremeno i ključna poenta: treba da se pripremi supsidijarni sporazum između BiH i Federacije BiH koji je suština u upravljanju vanjskim dugom. Naime, i kod novih kredita koje BiH uzima oni se uvijek alociraju na određeni entitet i onda se pravi supsidijarni sporazumi između države i entiteta koji osiguravaju da entiteti prihvataju financijske obaveze za otplatu tih kredita. Tako će se uraditi i u ovom slučaju: praktično, BiH će i dalje istupati kao pravni subjekat u međunarodnim relacijama, ali će financijska obaveza biti na Federaciji BiH.

DANI: Ne čini li Vam se da RS izvjesno neće željeti da preuzme nikakve obaveze po tom kreditu? A zar na isti način ne može postupiti, recimo, i klub hrvatskih zastupnika u Domu naroda u Federalnom parlamentu?

DOMAZET: Mi polazimo od toga da bi u Vladi FBiH trebalo da se donesu potrebne odluke jer je ovo model koji mora funkcionirati: ako ne funkcionira, onda se BiH kao subjekt međunarodnog prava kompromitira i pokazuje kao zemlja ograničenih atributa, a to svakako smanjuje njen međunarodni rejting. Mi u ovom slučaju moramo prevazići situaciju tako što će BiH čvrsto stati iza svojih obaveza, ali u supsidijarnom smislu iza sebe imati Federaciju BiH: da bi se ratifikacija tog ugovora izvršila, treba prethodno da se dobije saglasnost parlamentarne skupštine BiH i da Predsjedništvo ratificira takav sporazum, i ako poštujemo ugled svoje zemlje i njenu budućnost, morali bismo to ovako uraditi. Naravno, uz ocjene da se sve moglo riješiti na mnogo bezbolniji način: u prelaznim odredbama Dejtonskog ustava stoji da će odmah po njegovom stupanju na snagu članovi Predsjedništva prijaviti sve međunarodne obaveze i tražiti da se one prihvate kao obaveze BiH. Da je to urađeno na vrijeme, mi bismo i oko ovog kredita imali mnogo lakšu situaciju. Sada samo možemo pokušati iskoristiti sve mogućnosti da se te financijske obaveze u što podnošljivijoj formi reprogramiraju.

DANI: Plašite li se da ovo neće biti posljednji slučaj ovakog neprijatnog iznenađenja?

DOMAZET: Ništa zaista ne mogu reći: nemam nikakvih elemenata ni da to tvrdim, ali ni da odričem. Znam samo da smo izvanredno unaprijedili sustav upravljanja javnim dugom i da smo stekli međunarodni kredibilitet u toj oblasti, a sve međunarodne obaveze uredno izvršavamo.

DANI: Drugo najvruće pitanje koje se direktno tiče i Vašeg ministarstva jeste pitanje finansiranja tužbe pred Međunarodnim sudom u Haagu protiv Jugoslavije. Ima li ili nema stavke troškova finansiranja tužbe?

DOMAZET: Pa, u prijedlogu budžeta nema stavke financiranja agenta za tužbu protiv Jugoslavije. Vi znate da je to bio osnovni problem zbog kojeg budžet nije došao na dnevni red domova Parlamentarne skupštine BiH i, u pokušajima da se nađe rješenje, ocijenjeno je da tu stavku treba izbrisati i takav je na kraju bio prijedlog budžeta koji je Predsjedništvo BiH usvojilo i sada ide u parlamentarnu proceduru. Sredstva su skinuta sa te stavke i prebačena u tekuću rezervu budžeta, a Predsjedništvo je u zakonu o izvršenju budžeta usvojilo da se kao jedna od namjena sredstava rezerve utvrdi i financiranje međunarodnih sporova i arbitraža koje BiH vodi. Tako se u formalnom smislu otvorila mogućnost da se ta sredstva iz tekuće rezerve mogu upotrijebiti za financiranje tužbe: istina, mora se imati u vidu da odluke o tim sredstvima donosi Vijeće ministara, za koje je poznato da radi konsenzusom.

DANI: Da li to onda znači da neće biti finansiranja tužbe, a samim tim ni tužbe?

DOMAZET: To znači da postoji pravni okvir, a konkretnu odluku treba iznijeti na izjašnjavanje ministarskom vijeću ili čekati. Po sadašnjem odnosu snaga, takva odluka se neće moći donijeti.

DANI: Koliko je tačan utisak da je, nakon bombastičnih najava kako će sredstva iz sukcesije biti iskorištena prije svega u razvojne projekte zapošljavanja mladih, došlo do zaokreta o kojem se ne govori, a čija je suština da ta sredstva neće biti tako potrošena?

DOMAZET: Mi jesmo željeli da sredstva sukcesije primarno usmjerimo na razvoj i kao Vijeće ministara imali smo tu jedinstven stav. Čak smo bili podržani od Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine, koji je usvojio Zakon o sukcesiji u novembru 2001. godine i prihvatio tu koncepciju. Međutim, Dom naroda je to odbio, kao i još nekoliko pokušaja da sličnu koncepciju provedemo. U međuvremenu, finaliziraju se pripreme za stand by aranžman i MMF, analizirajući makroekonomsku situaciju u BiH, nalazi se da je problem unutrašnjih dugova BiH toliko ozbiljan da mu treba dati prioritet.

DANI: Šta su to, ustvari, unutrašnji dugovi?

DOMAZET: Oni koje BiH, njeni entiteti, kantoni i gradovi imaju prema subjektima unutar zemlje. Mi smo '97. i '98. riješili vanjske dugove zemlje preko Pariškog i Londonskog kluba reprogramiranjem uz prilično dobre uvjete, međutim, ostao je izvor unutrašnje makroekonomske nestabilnosti u velikim unutrašnjim dugovima. Oni se procjenjuju na oko osam milijardi maraka, odnosno negdje oko 80 posto društvenog proizvoda i odnose se prije svega na staru deviznu štednju, na ratne štete, obaveze za plaće, penzije, invalidnine i razne druge vrste obaveza koje državne institucije kroz budžet imaju prema određenim povjeriocima unutar zemlje. MMF je promotor ideje da zemlja koja ima takav unutrašnji dug ne može izazvati povjerenje međunarodnog kapitala i međunarodnih investitora jer je uvijek jednom rukom nadomak toga da posegne za povećanim poreskim obavezama kako bi izmirila taj dug, a podizanje poreskih obaveza bi drastično uticalo na interes biznisa i zato takva zemlja izaziva određeno nepovjerenje investitora. Kako bi se takav rizik otklonio, MMF je jasno nagovijestio da će po isteku ovog 15-mjesečnog stand by aranžmana, negdje u septembru 2003, započeti realizaciju programa restrukturiranja privrede s posebnim akcentom na rješavanju unutrašnjih dugova, ali tako da se oni izmire iz realne imovine države. Tu imovinu čine sredstva sukcesije, sredstva privatizacije i možda neki za sada prilično neizvjesni prihodi. Kada uporedite tu imovinu sa obavezama, vidjet ćete da je prisutan veliki debalans: ideja je da se obaveze u znatnom obimu otpišu jer su i međunarodni povjerioci otpisali dvije trećine duga BiH, s tim da se nastoji osigurati da se deviznim štedišama osigura realna nadoknada. Mi vodimo arbitražu sa Slovenijom i Jugoslavijom oko štednje u bankama koje su imale ovdje filijale a sjedište u SRJ i Sloveniji, da oni obeštete štediše.

DANI: Kolika je ukupna suma?

DOMAZET: Negdje oko 187 miliona dolara kod Ljubljanske banke i negdje oko 80 miliona kod banaka iz SRJ. Arbitraža je već održana uz posredovanje Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, međutim, razgovori napreduju vrlo sporo. Slovenija zastupa princip teritorijalne nadležnosti po kom je BiH u cijelosti odgovorna za štediše koji su njeni stanovnici, a mi zastupamo princip pravno-ekonomski - ako su devizna sredstva otišla u Sloveniju pa doprinijela njenim deviznim rezervama u okviru NBJ, mi tražimo da ona stane iza toga i da se to tretira kao obaveza prema BiH. Nisam pesimista, ali, znam, i to će biti vrlo težak posao. Prilikom posljednje posjete Borisa Pahora, predsjednika slovenskog parlamenta, saznali smo da oni čekaju da se okonča čitav proces na području Jugoslavije.

DANI: Mislite li da bi ideja bojkota slovenskih proizvoda u BiH ubrzala ovaj proces povrata sredstava štedišama Ljubljanske banke?

DOMAZET: Ne bih se s tim složio, čak mislim da bi za nas predstavljala veliku štetu i da bi to bio loš potez za BiH jer ne treba zanemariti da su slovenski investitori veoma značajni za naš ekonomski razvoj i sada i u budućnosti.

DANI: Jeste, ali do sada su Slovenci ovdje kupovali našim parama.

DOMAZET: Mislim da ćemo rješenje naći u okviru normalnog procesa arbitraže i da drastični potezi kao što je bojkot slovenskih roba uopće nisu potrebni jer najviše mogu nama štetiti. No, da se vratimo na sukcesiju: kad je došlo do takvog stava MMF-a, mi smo ga prihvatili i rješenje u zakonu polazi od toga da se najveći dio sredstava prebacuje na račune entiteta i tu čekaju projekat rješavanja unutrašnjih dugova. U međuvremenu, sredstva se mogu koristiti za rješavanje nekih budžetskih deficita u entitetima, ali postoji obaveza da se vrate i sve je pod neposrednim nadzorom MMF-a. Dakle, nažalost, jesmo usmjerili sredstva u potrošnju, ali za pokriće ranije prekomjerene potrošnje, prije svega potrošnje koja se desila slomom Jugoslavije i ratnim naprezanjima. Mi hoćemo da problem riješimo i da ekonomiju BiH učinimo mnogo pouzdanijom, stabilnijom i samim tim stvorimo veće povjerenje za domaće i strane investitore.

DANI: BiH je zabilježila neslavan rezultat o kojem se kod nas malo govori: kvalificirala se za klub 70 najsiromašnijih zemalja na svijetu u kojima UN započinje program strategije borbe protiv siromaštva. Kako vidite perspektivu BiH u narednom periodu?

DOMAZET: Prije svega, mislim da nemamo pouzdanih podataka za mjerenje naše ekonomske razvijenosti, a pogotovo kvaliteta života, i mislim da za BiH oni ne daju pravu sliku. Meni je teško govoriti o programu borbe protiv siromaštva: na početku njegovog lansiranja stvarno sam bio frustriran, ali zaista mislim da mi moramo radikalno mijenjati odnos prema ključnim pitanjima našeg života, prije svega u ekonomskoj sferi. Bilo bi vrlo štetno stvoriti novu famu da sad država provodi program borbe protiv siromaštva pa će ti ljudi koji su u zoni siromaštva doživjeti nekakav procvat: žalosno je ako se u toj zoni siromaštva nađe 30-40 posto ljudi koji nemaju dohodak veći od 2.200 KM u toku godine. To praktično znači da morate za čitavu zemlju maltene provoditi program borbe protiv siromaštva, bolje ga je okrenuti u borbu za blagostanje pa će i problem siromaštva biti mnogo lakše riješiti.

DANI: Imao sam priliku nedavno automobilom proći i kroz Austriju i kroz Sloveniju: za razliku od BiH gdje na svakih 5-10 km imate veleljepne privatne benzinske pumpe, tamo toga nema - postoje samo veliki međunarodni koncerni koji ih drže. Kako to da je najisplativiji biznis i dalje u BiH uvoz i prodaja nafte?

DOMAZET: Očito su naše predstave o budućnosti i ulozi tržišta zapravo bile dosta naivne. Mi smo pod uticajem jednog teorijskog koncepta neoliberalizma, posebno promoviranog kod međunarodne zajednice, napravili zaista ekstremnu liberalizaciju BiH, a danas kada promoviramo direktne strane investicije, strane kompanije traže od nas da zaštitimo domaće tržište da bi došle ovdje da pokrenu proizvodnju. Jedna vrlo poznata naftna kompanija koja je zainteresirana da dođe na ovo područje dala nam je jasan signal da sa ovako liberaliziranim tržištem naftnih derivata nemamo šanse da pokrenemo rafineriju nafte Bosanski Brod, već moramo uvesti mjere zaštite barem na dvije tri-godine kako bi se napori za pokretanje rafinerije mogli nekako efektuirati u osvajanju tržišta i stvaranju profita. Bila je jedna dobra mjera Vlade Federacije da se regulira uvoz i propišu uvjeti za bavljenje uvozom naftnih derivata, međutim, ta je mjera ukinuta prije par mjeseci i sad vlada krajnji liberalizam u kome je teško pratiti tokove uvoza i izmirenje obaveza, a, poznavajući taj biznis, mogu da kažem da onaj ko legalno radi zaista može da ima minimalne profite.

DANI: Ako se taj trend nastavlja, onda je očito da ne rade legalno.

DOMAZET: To je pitanje i pogrešnih investicionih odluka: investirati u jednu benzinsku crpku dva miliona maraka znači da vi ne možete imati povrat kapitala, po mojim računicama, prije 12-13 godina.

DANI: Mislim da bi Vam se nasmijali svi vlasnici.

DOMAZET: Vjerovatno.

DANI: I računali: dobro je dok ovako vlast misli.

"Pametni ljudi često imaju samo onaj prvi uslov - znanje, inovatorski duh, osjećaj da bi nešto mogli uraditi, ali neće da uđu u rizik"

DOMAZET: Ne, ovako vlast ne misli, vlast je ostvarila visoku liberalizaciju, podstakla privatnike da investiraju. Činjenica da u BiH imate 500 benzinskih crpki na potrošnju koja se kreće negdje oko 900 hiljada tona onoga što ide preko crpki pokazuje da neka prosječna crpka može računati sa nekih 1.800 tona godišnjeg prometa. Ekonomija na takvom obimu prometa je zaista vrlo niska, ali vjerovatno ljudi misle da je i to dobra investicija i manje rizična nego ulaganje u proizvodnju.

DANI: Do kada će u BiH postojati situacija u kojoj su najbogatiji sloj stanovništva i najuspješniji biznismeni ljudi bez visokog obrazovanja?

DOMAZET: Poduzetnici moraju imati nekoliko bitnijih obilježja: sklonost inovacijama koja se temelji na znanju, intuiciji i talentu, spremnost da investiraju svoj kapital, hrabrost da se izlože tržišnom i političkom riziku i snažan poticaj da stvaraju stalno i sve više. Pametni ljudi često imaju samo onaj prvi uslov - znanje, inovatorski duh, osjećaj da bi nešto mogli uraditi, ali neće da uđu u rizik. Zato imate ljude koji imaju odlične ideje, ali nemaju hrabrosti da ih realiziraju. Imate i ljude koji obično nemaju formalno znanje, ali imaju hrabrost, to čak nauka o menadžmentu verificira kao bitnu osobinu uspješnog poduzetnika. Uspješni poduzetnici iz prvog vala neće to više moći biti ako ne budu koristili sve izvore znanja, oni stvaraju prilike talentiranim stručnjacima da se iskažu u privatnom biznisu i da ga dalje razvijaju. Drugo je pitanje, međutim, kako pomoći mladim, obrazovanim ljudima sa dobrim poduzetničkim idejama da riješe dva kritična ograničenja za veći razmah poduzetništva. Prvo se odnosi na nedostatak kapitala, koji ne može dobiti onaj ko nema neku imovinu za kolateral banci za kredit; drugo se odnosi na enorman netržišni rizik koji privatni poduzetnik mora prihvatati na način da često ne zna odakle mu prijeti prava opasnost. Ja sam nastojao da pokrenemo aktivnost da se razvije shema kreditnih garancija za mali i srednji biznis: upravo smo željeli da sredstva sukcesije za to namijenimo, za državnu agenciju koja bi bila ispred države garant za mali biznis i tako bankama omogućavala smanjenje rizika za kreditne plasmane.

DANI: Do kada će BiH biti država u kojoj je puno profitabilnije nešto prodati nego proizvesti?

DOMAZET: Pa to i jeste rezultat ove ogromne liberalizacije. Čini mi se da ćemo morati i u tom pogledu napraviti zaokret, jer naša ekonomska budućnost bez proizvodnje nije održiva. Mi sada imamo dilemu da li zaustaviti liberalizaciju i podleći zahtjevima onih koji traže razna ograničenja do carinskih tarifa, ili jednostavno računati da smo dio regionalnog tržišta koji već sada obuhvata prostor ex Jugoslavije, a za dvije-tri godine bit će to prostor jugoistočne Evrope. Po mom sudu, moramo razvijati novi tip poduzetnika koji će shvatiti da je pred nama, nadohvat ruke tržište od 50 miliona stanovnika, sa Turskom to je tržište sa dodatnih 70 miliona ljudi, i da se koncepcije proizvodnje mogu razvijati sasvim drugačije na takvom tržištu. Bio sam nedavno u Vegafrutu, to je odlična kompanija, ali ako uzmete regionalni fokus, onda džem bez šećera može imati ogromno tržište, ali ako se gleda samo BiH, to je onda oskudno tržište jer postoji niska svijest o zdravoj hrani. Treba stvarati novi tip kompanija koje poznati ekonomista Jean-Pier Jeannet naziva horizontalnim tigrovima, koje se u tigrovom skoku prostiru duž regionalnog tržišta sa uskom specijalizacijom i visokom konkurentnošću svog biznisa. To su antipodi prevaziđenih poduzeća vertikalnih zmajeva koji na uskom domaćem tržištu gomilaju različite biznise, ne postižući ni u jednom od njih visoku konkurentnost. Naša je nesreća što je tržišna arena BiH puna ovih posljednjih, koji razvijaju iluzije rasta na domaćem tržištu uz konkurentnost koja se temelji na etnocentričnim, originalno BH kriterijima. Svjedoci smo da imamo područja u kojima upravo zbog lokalnog dobrog organiziranja cvjeta biznis - Gračanica, Srebrenik, Tešanj, Vitez, Čitluk, Međugorje i drugi, dok imate područja u kojima se još uvijek razmišlja o spasonosnom rješenju koje donose velika poduzeća. BiH je, da upotrijebim terminologiju poznatog japanskog ekonomiste Kenichi Ohmae, zebra, nije sve crno i nije sve bijelo, postoje područja u kojima ljudi, dobro organizirani, koristeći isti ekonomski sistem, postižu izvanredne rezultate, a postoje ljudi koji još uvijek nisu spremni da promijene kulturološku percepciju stvarnosti i usvoje novi sustav vrijednosti u svom ponašanju. Snažno se ističe značaj lokalnog regionalnog faktora i značaj pojedinaca i njihovih asocijacija u razvoju biznisa, i zato se protivim da članstvo u komorama za privredna preduzeća ne bude obavezno. Smatram da je to esencijalno za novi koncept u kome će proizvodnja biti ključna stvar u ekonomskom razvoju. Normalno je da u prvoj fazi trgovina počinje, trgovina sa najmanje rizika i sa najmanje kapitala pokreće ekonomsku aktivnost, međutim, vi se brzo suočavate sa ograničenjima i sada je normalan potez razvijanja proizvodnje, jer dobra trgovina i dobar marketing servis ustvari su najbolja pretpostavka za razvoj proizvodnje.

Arhiva Dani
259