|
 a
sam jedan od onih sretnika koji rade kod kuće: nema saobraćajnog
maltretiranja za vrijeme špice, nema veranja po korporacijskim ljestvicama
moći, nema kancelarijskih diskusija o sinoćnjim televizijskim provalama,
nema tračeva o šefovima, pošto nema šefova. Nevolja je, ipak, u
tome što se moj rad često ne sastoji ni od čega: zurim u zid ili
kroz prozor u dvorište, gdje moj mali komšija gruva hokejaški pak
u zid garaže. Neki bi rekli da ispitujem monotoniju ili se spuštam
u dubine praznih trenutaka, ali dosada je često apsolutna i nepodnošljiva,
uprkos mnogim treninzima u Sarajevu svojevremeno. Vakat je onda
da prošetam po svom komšiluku, po imenu Uptown, i da prikupim, što
bi se reklo u ovom književnom biznisu, malo građe.
Zgrada u kojoj moja gospođa i
ja živimo potiče s početka dvadesetog vijeka, kad je Uptown počeo
da raste na periferiji tadašnje gradske teritorije. Razvoj Uptowna
bio je posljedica nadzemne metro linije (El, skraćeno od Elevated)
koja je 1900. stigla i do ovog dijela Chicaga, što je za posljedicu
imalo procvat mnogih trgovina, kuća i hotela koji su izdavali apartmane.
Naša zgrada trospratnica je izgrađena u stilu New Orleansa te otud
ima balkone za željeznom ogradom i, iz nekog razloga, dva lavića,
koje su kiše i snjegovi mnogi put isprepucali. Digli su prednje
šape, kao da mašu prolaznicima.
Pored naše zgrade je neboder,
uglavnom naseljen Afrikancima. Pretprošle zime, nakon prvog velikog
snijega te godine, na prilazu našoj garaži, žena iz Nigerije se
sa svojim autom zaglavila u smetovima snijega. Našli smo je kako
rida za volanom - iz Nigerije je stigla tog ljeta i nikad prije
u životu nije vidjela snijeg. Bila je ophrvana i bespomoćna pred
gomilama bjeline. Ja sam joj pomogao da se iščupa iz snijega.
Na Lawrenceu, južno od moje ulice,
poredani su stari apartman-hoteli, izgrađeni dvadesetih i tridesetih
godina prošlog vijeka. Sedamdesetih godina, međutim, država Illionis
ih je otkupila i pretvorila u staračke domove i mentalne institucije
sa politikom otvorenih vrata. Otud Lawrenceom lunja veliki broj
ćaknutih komšija, uključujući i majstora u šorcu od farmerki, Converse
patikama (tzv. starkama), cvikama sa dioptrijom od minus beskonačno
i izduvanom košarkaškom loptom. Tu se ukaže i ljudina sa dugom bradom
i zalizanom masnom kosom, pljunuti Vuk Drašković, koji hoda
okolo i mrmlja sebi u bradu nešto u desetercu.
Na Lawrenceu je i Aragon Ballroom.
Prije mnogo godina, na vrhuncu big band jazza, Aragon je
bio mjesto gdje se izlazilo na ples uz muziku Dukea Ellingtona
i Bennyja Goodmana i sličnih. Tu je tridesetih godina bila
i prva zvanična izvedba gospel muzike, kada je duhovna muzika crne
Amerike prvi put nazvana gospelom. Danas u Aragonu nastupaju svi,
od meksičkih do speed-metal bendova, od vijetnamskih pop
zvijezda do europskih DJ- -ova, veterana Ibize. Neonski znak Aragona
je jedan od najljepših gradskih prizora koje sam ikad vidio.
Kad se prođe ispod tračnica metroa,
na uglu Lawrencea i Broadwaya, nalazi se Uptown National Bank. Nikad
nisam mislio da bi odlazak u banku mogao biti merak, mimo radosti
polaganja velikih čekova, ali Uptown National, izgrađena, naravno,
tridesetih, ima predivan visoki kupolasti svod, prirodno svjetlo
koje ulazi sa svih strana, mramorne šaltere i gvozdene rešetke,
te ja svaki put, dok stojim u redu, zamišljam scenu pljačke ove
banke, koja je za Dilingera dušu dala. Iza jednog od šaltera stoji
spisak dvadeset dva jezika koje osoblje govori u ovoj banci - od
armenskog do vijetnamskog. U Uptownu se govori sto dvadeset jezika,
a ja, levat, pričam samo dva i frtalj.
Odmah iznad Lawrencea na Broadwayu
je najvjerovatnije najbolji bar na svijetu - Green Mill. Dvadesetih
i tridesetih, gradska raja su tu svraćala na piće (koje se za vrijeme
Prohibicije pilo iz šoljica), uključujući i izvjesnog Al Caponea,
lokalnog jalijaša. Iza šanka i dan-danas stoji slika tadašnjeg vlasnika
i Al Caponea - u uglu je i nevješti potpis gosn. Caponea. Poslije
pića u Green Millu se išlo na igranku u Aragon ili na filmsku predstavu
u Uptown Theatre, kino odmah pored Green Milla. Danas je Green Mill
bar u kojem se izvodi vrhunski jazz u jedva izmijenjenom
dekoru. Kad sam tamo bio prvi put, moji čikaški prijatelji su tvrdili
da se na zidovima još uvijek mogu naći rupe od metaka, a iza šanka,
tvrdili su, podna vrata, gdje su se sklanjali sanduci viskija prije
racije. Nema boljeg mjesta da se čovjek nađe pripit za šankom u
četiri ujutro, mada se barmeni veterani nikad ne upuštaju u razgovor
sa mušterijama - kafana nije ispovjedaonica.
Uptown Theatre, odmah pored Green
Milla, izgrađen je 1925. u stilu "španskog baroka", što
u čikaškoj verziji znači naopake, sulude ornamente i nadrealne kerefeke.
Za skromnu cijenu od trideset pet centi mogle su se vidjeti, pored
filmova sa najvećim holivudskim zvijezdama, i scenske izvedbe plesačica,
filmske novosti, mogla se slušati muzika big bendova i impresivnih
Wurlitzer orgulja, moglo se pofatati na jednom od 4.831 sjedišta,
dok su na svodu sijaličice glumile zvijezde koje su se nekad sklanjale
iza vještačkih oblaka. Uptown Theatre se tad reklamirao sloganom:
"Ne za Danas, nego za Sva Vremena." Ali Danas je bezobzirno
i pohlepno i vazda namara Sva Vremena, pa je Uptown Theatre na kraju
krajeva propao. Svojevremeno (1981) su mu zamandaljena vrata i zakucani
prozori i sad stoji, trune i čeka da se popravi ili sruši.
(Nastavit će se…)
Arhiva Dani
259
|
Arhiva Dani
259
Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com
|
