U Aziji nema boljeg sastava. Japan je prva zemlja tog kontinenta koja je u fudbal počela ulagati ozbiljno i sada tamo od istog tog fudbala imaju ozbiljna očekivanja. Bez velikih uspjeha i sa samo jednim Mundijalom u povijesti, japanski nacionalni tim kod kuće ima veliku šansu. Ne, naravno, da osvoji nešto, nego da dobaci do osmine finala, što su najoptimističnija očekivanja od sastava na čijoj je klupi francuski trener Philippe Troussier. Njegov je tim dugo zajedno, s istim su trenerom četiri godine, igrači su se kalili u domaćem prvenstvu, u kojem su posljednje plate zarađivali nekadašnji veliki evropski fudbaleri. Pored takvih, najveću opasnost protivnicima ipak će predstavljati Hidetoshi Nakata, nekadašnji igrač Bellmarija, Perugie i Rome, playmaker latinskog mentaliteta. Japanski aduti na World Cupu su izvrsna fizička spremnost ekipe i čvrst vezni red. No, oni nemaju iskustva, stari su i očajno trebaju strijelca. Nekoga ko će realizirati upotrebljive lopte dobrih srednjaka. Taj neko bi, možda, mogao biti veteran Masashi Nakayama, jedini strijelac Japana na svjetskim prvenstvima.

Belgijancima je ovo jedanaesto Svjetsko prvenstvo, šesto zaredom. To već nisu brojke za potcijeniti. Također, odlazak u Japan i Koreju sastav bez velikih zvijezda osigurao je u baražu i to pobjedom nad Česima, izuzetnom ekipom koja očito nema sreće, ali ni znanja u probijanju granitnih odbrana poput belgijske. Upravo je taj segment igre najjače oružje tima koji ne rizikuje. Belgijska igra je takva da se na momente čini kako selektor Robert Wasiege želi isključivo neriješen rezultat. I tu, međutim, postoji veliki problem za ovaj tim: bekovi su im stari, što znači spori, pa im se često dešava da stvar mora popravljati guru ekipe, tridesettrogodišnji Marc Wilmots. On je, istovremeno, i playmaker tima, kome će dodatne probleme stvoriti odsustvo jedine prave zvijezde tima Emila Mpenze. Njegovu ulogu će morati preuzeti neko od veznjaka ili možda napadač Derby Countyja Branko Strupar, koji, istina, nije učestvovao u "historijskoj" pobjedi nad Francuzima. Iako su prva ekipa koja je nakon tri godine porazila "trikolore" na njihovom terenu, Svjetsko prvenstvo je nešto drugo od prijateljske utakmice i zato je za belgijski sastav uspjeh već i prolazak u drugi krug. Ponavljanje rezultata iz 1986, kada su bili četvrti na svijetu, ne smiju ni sanjati.

Romantični socijalista, ljubitelj sporog fudbala, zagovornik teze da kolektiv ne podnosi individualne istupe - neko takav će na Svjetskom prvenstvu navijati za Zbornaju komandu. Rusi imaju fantastičan učinak u kvalifikacijama (sedam pobjeda, dva remija i samo jedan poraz), izuzetan broj pobjeda u posljednje četiri godine (17), koliko ih u svom drugom mandatu vodi Oleg Romancev, strateg moskovskog Spartaka. On je, čini se, najjači dio reprezentacije koja polako vraća slavu stečenu u doba SSSR-a i prokockanu nakon godina raspada. Trojici igrača promijenio je uobičajene pozicije, a najveći rizik bilo je prebacivanje Mostovoja na mjesto libera. I svaki put je pogodio. Igra Rusa nije prelijepa: dugo drže loptu, usporavaju ritam, ali i stvaraju veliki broj šansi. Taj im se pristup najčešće pokazivao ispravnim u susretima sa aktuelnim prvacima, ekipom Francuske, koja s Rusima muku muči već pola decenije. Najveća prednost im je uigranost i duh zajedništva, a mane spora odbrana i nesigurni golmani. Mozak ovog tima je Valerij Karpin, kojemu je uz bok suigrač iz Celte Aleksandar Mostovoj. Ne treba potcijeniti ni Jegora Titova. Cilj im je: proći prvi krug.

U historiju su ušli još 1978. kao prva afrička selekcija sa pobjedom u utakmici Svjetskog prvenstva. Od tada nisu napravili nikakav rezultat. Dvadeset godina su čekali novi plasman, da bi 1998. u Francuskoj ispali u prvom krugu. Tim sa kojim dolaze na ovogodišnji World Cup najbolji je koji su ikada imali. Kvalifikacije su prošli glatko, ali igra je bila daleko od lijepe. Zadatak da je popravi dobio je francuski trener Henry Michel. O njegovom uspjehu dovoljno govore rezultati Tunisa sa posljednjeg Afričkog prvenstva. U tri utakmice oni nisu dali niti jedan gol. Istina, i primili su samo jedan. Selekcija Tunisa, koju će na SP-u voditi treneri Ammar Souyah i Khemaies Laabidi, za razliku od većine afričkih timova, ne srlja, igrači se dobro poznaju, odbrana je prilično jaka, ali nemaju strijelaca. Prva zvijezda tima svakako je Freiburgov Adel Sellimi, tridesetogodišnji napadač sa preko 70 utakmica u nacionalnoj vrsti. Riječ je o fizički izuzetno spremnom i dovoljno snalažljivom igraču. Drugi stub je Zoubeir Beya (31). No, njih dvojica su nedovoljna za velike rezultate. Zato će sve sem glatkog ispadanja biti čudo od Tunisa.