Italijanski fudbal je - svjedoči to Seria A, u kojoj se nadmeće većina igrača koji nastupaju i za reprezentaciju - skup, tvrd, borben i dosadan. Možda je i to što u završnici Lige evropskih prvaka, najkvalitetnijeg klupskog takmičenja na svijetu, nije bilo niti jednog italijanskog kluba, najava sudbine azzura na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji. Navijačima selekcije koja tradicionalno ima najšminkerskiju opremu i fudbalere manekenskog looka, ti argumenti nisu valjani. Opravdano. Ni polufinalisti prošlog Evropskog prvenstva, ekipa Portugala, nisu se mogli pohvaliti rezultatima timova iz domaće lige, niti velikim brojem igrača koji su odigrali velika finala ili barem polufinala. Ipak, bili su među najboljima. Možda i bolji od finaliste, upravo ekipe Italije, koja je dobro namučila Francuze, izgubivši tek u produžecima. Dakle, Italijani nisu bez šansi. U prilog im ide i to što forma ekipi raste kako se bliži završnica Mundijala. Također: zar Totti, Del Piero, Vieri, Inzaghi, Montella, Delvecchio, pa Coco, Cannavaro, Maldini, Nesta i ostali ne čine prvu klasu svjetskog nogometa? Da! Za selekciju s ovakvim imenima, sve sem polufinala bilo bi neuspjeh.

Na posljednjem Kupu Amerike Ekvador je stigao do završnice. Na tom istom Kupu Amerike nije bilo Argentine, koja bi, da je učestvovala, bila glat prva, a, s obzirom na mjesto održavanja, znalo se i da će Kolumbija morati osvojiti pobjednički pokal. Šta to govori o snazi Ekvadora? Ništa značajno. Da je došla Argentina, Ekvador je mogao ispasti i prije polufinala, a da je kvalitet umjesto mafije određivao pobjednika, opet Ekvador ne bi osvojio ništa. Riječ je, prosto, o timu brzih igrača, od kojih nijedan ne želi robovati ekipi. Italiji ne mogu ništa, Hrvatska je još uvijek dovoljno ozbiljna da bi dozvolila sebi poraz baš od Ekvadora, s Meksikom će razigravati za treće mjesto u grupi, a ono ih vodi kući. Jedina dobra stvar njihova učešća jeste što tri utakmice, koliko će odigrati, neće biti dosadne. Ona s Meksikom će, ako ništa, imati obilježja ozbiljnijeg mahalskog derbija čiji pobjednik dobija janje, a poraženi mjesto za stolom.

Hrvatima će na Mundijalu biti užasno teško. U bosanskom susjedstvu se potajno, ponekad i javno i glasno, nadaju ponavljanju uspjeha iz Francuske, kada je njihov tim bio treći. Niti jedna ekipa protiv koje budu igrali u Japanu i Koreji, neće ih dočekati opušteno. Dapače, igrati protiv reprezentacije koja je prije četiri godine demolirala Njemačku, jedva izgubila od Francuske i porazila Holandiju, svakome će biti dodatni motiv. A Hrvati? Nema tu više Bobana, Asanovića i Bilića; Prosinečki, Jarni i Šuker, pa i Bokšić su na zalasku karijere, Ivici Oliću - najboljem strijelcu hrvatskog prvaka i tamošnje lige - ovo je prvo veliko takmičenje, Vlaović je igrač trenutka, braća Kovač ne mogu prelomiti ništa iako je riječ o dobrim igračima. Adut ove ekipe je Mirko Jozić. Selektor koji je, izgleda, našao model za skup sastavljen od starih zvijezda i neiskusnih talenata. Hrvatska igra bazirana je na dugom držanju lopte, čvrstoj odbrani i čestim pokušajima istrčavanja nekog od napadača koji rijetko gube duele s protivničkim golmanima. Ipak, polufinale mogu samo sanjati. Hrabriji među njima.

Bez ovakvih reprezentacija, svjetska prvenstva bi bila rezervirana samo za one koji ne uživaju u dodavanjima petom, bjesomučnim pokušajima guranja lopte kroz noge protivničkim igračima, potpuno nepotrebnim zamahivanjima, kratkim pasovima na petercu, glumljenju faulova, raspravama sa sudijama i pokušajima šuta na gol sa 30 do 50 metara. Mogli bi Meksikanci namučiti i Italijane i Hrvate i odigrati dinamičnu utakmicu protiv jednako "mahnitog" Ekvadora, ali to ne znači ništa. Njihova pobjeda nad favoritima u grupi, a to su azzuri i bh. susjedi, bila bi iznenađenje. S dva poraza iz te dvije utakmice Meksiko završava svoju azijsku turneju. Sa puno sreće, demotiviranom Hrvatskom i standardnim, dakle ne baš respektabilnim Ekvadorom, Meksikanci mogu proći u drugi krug. Što je za njih kao finale za Italiju.