Bezbroj puta citirana izjava engleskog golgetera Garyja Linekera kako je fudbal igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci, polako gubi svoju upotrebnu vrijednost. Kriza njemačkog reprezentativnog fudbala svoj vrhunac je dosegla sramnim porazom u kvalifikacijama 5:1 od Engleza usred Münchena. Preskočivši Ukrajinu u doigravanju, izabranici Rudija Völlera su povratili poljuljano samopouzdanje. No, nedostatak istinskog vođe ekipe i igrača svjetske klase tipa onih koji su Njemačku nekad vodili i do titula svjetskog šampiona ne pruža realne šanse teoriji kako bi u Aziji Nijemci mogli doživjeti renesansu. Kladioničari ih smještaju na posljednje, osmo mjesto u najjačoj jakosnoj skupini, ali definitivno nema niti jednog prognozera koji bi se usudio tim na čijem golu stoji Oliver Kahn unaprijed otpisati. Da li je četvrtfinale - krajnji domet iz SAD-a 1994. i Francuske 1998. godine - maksimum koji elf može doseći u svom petnaestom nastupu na svjetskim prvenstvima?

Zlatno svjetsko prvenstvo za Kamerun je bilo ono u Italiji, kada su, predvođeni legendarnim Rogerom Millom, dobacili čak do četvrtfinala. Kamerun više nema Mille, ali ima Winfrieda Schaffera, još jednu legendu, dugogodišnjeg trenera njemačkog Karlsruhea, koji ih je doveo do titule prvaka Afrike. Kao olimpijski šampioni iz Sydneya zaslužuju dodatni respekt, posebno nakon letimičnog pogleda na sastav koji je ispunjen igračima solidnih engleskih, francuskih i španskih klubova. Ono što ih može zaustaviti na putu u drugi krug jeste tradicionalno nepoštivanje taktičkih zadataka i oslobođenost od svake shematske stege u igri. Ovaj nedostatak se, međutim, pod Schafferovom dirigentskom palicom može pretvoriti u prednost, pogotovo jer on u dušu poznaje najjačeg protivnika u grupi - Njemačku.

Na pitanje šta je najveća vrijednost reprezen tacije Irske, najjednostavniji odgovor je: dva Keanea, Roy iz Manchester Uniteda i Robbie iz Leedsa. No, stvari sa Ircima nisu tako jednostavne, pogotovo nakon što je Roy Keane deportovan kući. Ako se gledaju kvalifikacije i to da su oni najzaslužniji za to što na prvenstvu nema strašnih Holanđana, onda ih svakako treba staviti u grupu favorita za prolazak u osminu finala. Ako se, pak, uzme u obzir da su na dva dosadašnja nastupa na SP-u, u Italiji 1990. i SAD-u 1994, postigli samo jednu pobjedu, onda u pogledu plasmana tima Micka McCarthyja i ne treba biti toliki optimista. Irci, u svakom slučaju, teško primaju golove (svega šest u 12 utakmica kvalifikacija i doigravanja), njihovu formu dokazuju i tri pripremne pobjede nad učesnicima SP-a Rusijom, Danskom i SAD-om i, što je najvažnije, borbeni su do fanatizma.

Pokretačka snaga fudbala u Saudijskoj Arabiji je novac. Novca ima toliko da je zemlja koja je do prije desetak godina bila apsolutna nepoznanica u fudbalskom svijetu, u prvom nastupu na svjetskim prvenstvima dobacila do osmine finala, tamo gdje ni fudbalski talentiranije ali siromašnije nacije nikada nisu bile. Tada je tim golgetera Samija Al-Jabera bio senzacija. Danas reprezentaciju u kojoj nastupaju isključivo igrači saudijskih klubova i čija je borbenost i nezrelost profinjena rukom Brazilca Carlosa Alberta Perrire, treba vidjeti prije kao uigrani, homogeni klub nego kao izabrani nacionalni sastav. Dodatni kvalitet im može biti ambicija prvog Saudijca na trenerskoj klupi u historiji - Nassera Al-Jawhara, koji je asistirao svim dosadašnjim "uvoznim" selektorima i ima prebogato iskustvo. Ipak, u srazu sa dvije "tvrde" evropske ekipe i "raspjevanim" Kameruncima, teško da će vidjeti osminu finala.