Najteži posao u fudbalskom svijetu je - biti selektor brazilske reprezentacije. Siromašna nacija koja je dala ogroman broj genija lopte, od svakog Mundijala očekuje pehar. Sve drugo Brazilcima je neuspjeh. Kada se pogledaju imena koja će ove godine nositi žutu majicu, očekivanja se čine logičnim. Roberto Carlos, Rivaldo, Ronaldo, Cafu i tako redom. Brazilski problem već dugo jeste zdravlje igrača (Ronaldo) koji zarađuju u Evropi, čest pad forme nakon teških liga (Rivaldo), potpuna psihička neuravnoteženost, očajni međuljudski odnosi, nedostatak trenerskog autoriteta i želja skoro svakog reprezentativca da pokaže kako je najbolji na svijetu. A tako o sebi u svakom trenutku misli barem pet igrača tima koji se jedva plasirao u završnicu. Ova generacija Brazila je takva da mogu sve. I ispasti u polufinalu - možda mogu i ranije, ali to bi bilo veće čudo od naseljavanja Marsa - i osvojiti World Cup, što bi, realno, bilo čudo skoro jednako prethodnom. Njihov je napad skup fudbalskih bogova, vezni igrači su dovoljno dobri da pronađu nekoga od koga se protivnicima znoje dlanovi, odbrana je tu svakako reda radi. Brazilci fudbal igraju da bi davali golove.

Čudo prošlog SP-a bila je reprezentacija Hrvatske. Ove bi godine, ako govorimo o evropskim sastavima, svijet mogla iznenaditi Turska. Nikada nisu imali bolji tim, nikada više njihovih igrača nije imalo tako puno iskustva u velikim utakmicama, nikad prije turski fudbal nije bio tako dobar. I koliko daleko mogu? Upravo je to, apsolutna nepredvidljivost ovog tima, ono što ih čini još zanimljivijim. Hasan Sas, Hakan Sukur, Yildiray Basturk su sjajni napadači. Samo što je prvi potpuno neuračunljiv (čovjek se, naime, isjekao u svlačionici jer je bio - revoltiran), a treći prevaziđen. Hakan Sukur je tip centarfora prošlog vremena: spor, loš na driblingu, premalo pokretan i neuniverzalan. U srednjem redu su manje zvučna, ali sasvim respektabilna imena: Emre, Okan, Tayfur, Ergun… Odbrana se čini najneatraktivnijom, ali to kod Turaka ništa ne znači: kada čuvaju rezultat, oni prosto puštaju protivnicima da ih napucavaju računajući da će im dosaditi. Realno je očekivati da prođu prvi krug. No, mogu i dalje, kao i Galatasaray u Ligi prvaka. Samo, za razliku od tog tima, ova reprezentacija nema vođu (Sukur to ne može, a tražit će mu, dok je Sas manire pokupio od Georgija Hagija, što dovoljno govori), niti trenera čudotvorca poput Terima ili Lucescua. U svakom slučaju, ne treba ih potcjenjivati. Niti navijati za njih ukoliko ste slabih živaca.

Da se nisu plasirali na Mundijal, ispalili bi atomsku na mrske kapitalističke komšije. Pošto ni u Pekingu više ne sjedi neko ko je spreman raketama komunicirati s Japanom i Korejom, rješenje je nađeno u liku i djelu Bore Milutinovića. E sad, ako ćemo vjerovati stručnjacima kada kažu da Aziji pripada nogometna budućnost, Kinu bismo morali smatrati mogućim iznenađenjem. Teško, jako teško. Njihovi igrači uglavnom ne znače ništa u ozbiljnom fudbalskom svijetu, nemaju kontinuitet nastupa na velikim nadmetanjima (ovo im je prvo), igrat će pod pritiskom očekivanja čuda i, opet, imaju Boru Milutinovića. Srpski je trener specijalista za kvalifikacije i prolazak prvog kruga. Ipak, ne odu li Kinezi kući nakon utakmica u grupi, bit će to iznenađenje ravno ispadanju Brazila. Oni mogu iznenaditi Kostariku, ali će se na njima vaditi Turci ili Brazilci, odnosno osiguravati prolaz i bolju poziciju. Njihova prednost je u tome što se ne moraju aklimatizirati. Nedovoljno.

Evo jednog sastava iz skupine onih što ni sa čim veze nemaju. Problem Mundijala je uvijek taj što se u završnici nađe nekoliko reprezentacija čije je mjesto daleko od velikih nadmetanja. Kostarika vjerovatno neće igrati ružno, ali neće ni proći dalje. Njihova zemlja se zove kao idealan odmor, igrači imaju genijalna imena, ali to je sve. Prva zvijezda Paulo Wanchope ima u nogama priličan broj utakmica Premiershipa, ali ni na Otoku on nema mjesta u velikom timu. Svakako, Wanchope je natprosječan napadač, najbolji mogući za timove koji se u Engleskoj drže sredine tabele s povremenim izgledima za ispadanje. No, u Arsenalu, Manchesteru, Chelseaju, Liverpoolu, pa čak i Newcastleu, on bi mogao slaviti svaki ulazak u igru u posljednjih 20 minuta utakmice. Takav, sa timom priličnih anonimusa, što nacionalna selekcija Kostarike jeste, on putovanje u Aziju može iskoristiti za turističke obilaske. Baš kao i saigrači.