Brazilac Paulo Cesar Carpeggiani doveo je ekipu Paragvaja do one neizvjesne utakmice osmine finala prošlog Svjetskog prvenstva protiv Francuske. Tada je ekipa živopisnog golmana Josea Luisa Chilaverta bila za gol slabija od budućih svjetskih šampiona. Sljedeću prepreku Francuzima 1998, reprezentaciju Italije, tada je predvodio čovjek koji će povesti Paragvajce u Aziju - Cesare Maldini. Iako će mu klupa Paragvaja biti samo stanica na putu ka mjestu selektora Ujedinjenih Arapskih Emirata, Maldini je obećao "odgovornost u igri" ekipe čije su glavne poluge, pored 37-godišnje ikone Chilaverta, i veznjak Acuna te Bayernov napadač Santa Cruz. Pored Maldinijeve strategije, najveći adut Paragvaja je iskustvo jer se radi o ekipi koja već godinama igra zajedno. Iskustvo je ujedno i najveća mana zato što je većina igrača bliže tridesetim godinama. Najveći uspjeh Paragvaja na svjetskim prvenstvima je osmina finala 1986. i 1998.

Šokirali su fudbalski svijet ispadanjem već u prvom krugu na prošlom Svjetskom prvenstvu. Razočarali su svoje navijače prije dvije godine lošim plasmanom na Evropskom prvenstvu. Reprezentacija zemlje koja posljednjih godina hara evropskim klupskim fudbalom došla je do svog "biti ili ne biti". Kao i selektor Camacho, koji, osim "šetnje" kroz kvalifikacije, nije postigao niti jedan značajan rezultat u trenerskoj karijeri. Da li će se opet ponoviti historija ili će tim rangiran među pet najvećih favorita konačno dokazati da sva vrijednost španskog fudbala nisu Rivaldo, Roberto Carlos, Kluivert i ini stranci skupih nogu. Zar zaista imena kao što su Casillas, Hierro, Mendieta, Valeron, Luis Enrique, Tristan, Raul... ne mogu bolje od osmine finala?

Remiji sa Danskom i Saudijskom Arabijom bili su im dovoljni samo za časni oproštaj sa Svjetskim prvenstvom u Francuskoj jer od domaćina nisu mogli izvući ništa više od tri gola u mreži. Njihov najveći uspjeh je i dalje osvajanje Afričkog kupa nacija prije šest godina, ali i to što u reprezentaciji zemlje poznate po zloglasnoj politici apartheida sada ravnopravno nastupaju crni i bijeli igrači. Kvalitet južnoafričke reprezentacije su "Evropljani" Carnell, Issa, Zuma, Fortune, Nomvete, McCarthy i dobra taktička uvježbanost. S druge strane, iako selektor Jomo Sono ne bez razloga nosi nadimak "Crni Princ" zbog svega što je učinio za promociju južnoafričkog fudbala, on je tek preuzeo tim od Portugalca Carlosa Queiroza i susreće se sa problemom spajanja igrača koji igraju za domaće klubove sa onima koji nastupaju u Engleskoj, Italiji, Danskoj, Portugalu... Sve u svemu, i ovoga puta bi samo vradžbine mogle odvesti JAR u drugi krug.

"Gušteri", vojnièkim rječnikom rečeno, bez ijednog nastupa na Svjetskom prvenstvu, jedno su od najprijatnijih otkrića evropskog fudbala posljednjih godina. Zemlja u kojoj se djeci prvo kupuju skije pa onda lopta, zahvaljujući, prije svih, Srečku Katanecu, ima tim na koji se više niko ne usuđuje nalijepiti etiketu autsajdera. Nijedna izgubljena od 12 utakmica u kvalifikacijama, trener koji ima iskustvo igranja na Svjetskom prvenstvu te Zlatko Zahovič, neosporna zvijezda reprezentacije, garant su da će Slovenija, ako ništa drugo, zagorčati život papirnatim favoritima Španiji i Paragvaju.