Fokus

UDBA je naša sudba

Konačno: Federacija BiH je, nakon silnih peripetija, dobila svoj Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH. Istina, poprilično nedorađen, kako se moglo čuti i od samih poslanika u parlamentarnoj skupštini, no to su već pojedinosti na koje, u sveopćoj gunguli izazvanoj frustracijama pojedinih parlamentaraca, naprosto nije imao ko ni obratiti pažnju. Važno je da je prijedlog zakona aminovan od strane međunarodnih savjetnika, da on konačno ugleda svjetlo dana, i da je značajan iskorak u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda. E, sad, to još uvijek ne znači da u njemu nema dovoljno rupa. Ali, zato postoje kontrolni mehanizmi koji (barem u ovom Zakonu) i zvuče kao da stižu iz zone sumraka. Dakle: ukoliko se sigurnosno-obavještajna služba ogriješi o svoj posao, ima načina da joj stanu u kraj čak tri važna autoriteta - Stalni radni organ, Interresorsko tijelo i Parlamentarno radno tijelo. Ovom trećem Tijelu Vlada propisuje pravilnik, valjda u slučaju da odluči da postavi koje pitanje viška. A da bi prva dva Tijela bila i dodatno osigurana od Trećeg, i u Stalnom radnom i u Interresorskom su po funkciji premijer i zamjenik premijera. Ili, u prijevodu: sve je stvar dogovora (ako zatreba i partijskog), važno je da se kontrola službe stacionira u što uži krug ljudi. Što, naravno, daje neslućene mogućnosti službi koja tako i zakonom dobija legalnost u svojim neograničenjima. A što se tiče Parlamentarnog radnog tijela, i prilikom glasanja se moglo čuti da je ono ko sveta vodica - niti pomaže niti odmaže.

Dijaspora kod kuće

Proteklog vikenda, 25. i 26. maja, u Sarajevu je održan prvi Kongres dijaspore Bosne i Hercegovine. Kao jedna od najbitnijih tačaka svakako je bilo najavljeno donošenje odluke o osnivanju Svjetskog saveza dijaspore BiH, jer, iako niko ne zna tačno, barata se podacima da je oko milion bh. građana raseljenih u stotinjak zemalja svijeta. Ova stravična statistika, pod uslovom da je tačna, značila bi da je svaki četvrti stanovnik BiH negdje u inostranstvu. Doda li se tome činjenica da su neki od njih u drugim zemljama već 10, 15 pa i više godina, da su nove generacije već integrisane u društva u kojima žive, da su mnoga djeca već zaboravila svoj jezik, da ne govorimo o porijeklu, jasno je da je ovo jedna od posljednjih prilika da se bh. dijaspora trajnije poveže sa svojom domovinom, što je ovim kongresom i bila njihova namjera.

Na početku skupa prisutnima se obratio Beriz Belkić, te Zlatko Lagumdžija, koji je na kraju svima poručio da se moraju registrirati za izbore, objašnjavajući koliko je to bitno. Ali i oni, kao i ostali domaći zvaničnici koji su se pojavili taj dan, nakon što su "ispunili dužnost" jednostavno su otišli. Nikoga od njih očito nije zanimalo da sluša izvještaje delegata iz Austrije, Belgije, Danske, Egipta, Finske, Italije, Irske, Švedske, Njemačke, SAD-a… koji su govorili o broju bh. građana u zemljama u kojima sad žive, problemima sa kojima se susreću, uspjesima koje postižu, prijedlozima za pomoć domovini… Kako je prvi dan Kongresa odmicao, sve je očitije postajalo da i u bh. dijaspori postoje iste podjele koje postoje i u BiH. Naime, Kongres su u malim procentima (skoro zanemarljivim) podržali Srbi i Hrvati, a i između prisutnih Bošnjaka bila je vidljiva podijeljenost po zemljama u kojima borave.

Da to ne bi trebalo biti tako i da može biti sve drugačije i puno bolje, bilo je svima jasno nakon istupa najmlađeg delegata, Vildane Harbe, koja je govorila ispred bh. građana koji žive u Americi. Na početku zbunjena, teško sastavljajući rečenice na bosanskom jeziku, objasnila je da je u Ameriku otišla kada je imala 14 godina, da se družila uglavnom sa doseljenicima iz Kine, Japana i Koreje, da je završila univerzitet, usavršila njemački i francuski i da se zbog toga sad teško snalazi sa svojim maternjim. Sa suzama u očima, drhtavog glasa, u jednom trenutku je rekla: "Ja jesam otišla u Ameriku, ali meni je tamo teško. Imam sve, ali sam prazna. Moja duša je ostala ovdje…" Dok je Vildana pokušavala za govornicom da iskaže sve što osjeća, često prekidana aplauzom, njen otac je napustio salu. Na terasi, naslonjen na ogradu, krijući suze, rekao je: "Otišao sam u Ameriku da djeci obezbijedim bolju budućnost, misleći sve najbolje. A ja sam izgubio svoju kćerku." Vildana krajem ove godine napušta Ameriku i vraća se u BiH, gdje je upisala još jedan fakultet.

Kad se sudija brani zakonom

Bakir Alispahić je kao ministar unutrašnjih poslova RBiH 31. oktobra 1994. godine potpisao rješenja o prestanku radnog odnosa za 14 pripadnika Policijske uprave Velika Kladuša uz obrazloženje da su se stavili na stranu agresora protiv Republike BiH od 1. oktobra 1993. godine. A oni su 18. aprila 1999. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Kladuši radi vraćanja na posao i na prvom ročištu, koje je održano 5. juna 2000, tek saznali za rješenja koje je Alispahić potpisao. Međutim, sud je prihvatio ta rješenja i donio međupresudu. Policajci su se onda žalili Kantonalnom sudu, koji je 6. februara ove godine donio Rješenje u kome je utvrđeno da se prvostepena međupresuda ukida, a postupak se prekida. Odnosno, da se "tužba tužitelja kao zahtjev ustupa na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji USK-a Bihać", kao da su policajci-tužitelji podnijeli zahtjev Kantonalnoj komisiji za implementaciju Čl. 143 Zakona o radu. S obzirom da to ipak nije postupak za Komisiju, Općinski sud u Kladuši ponovo je nastavio postupak i 9. maja 2002, tri godine nakon podnošenja tužbe, donio Rješenje kojim se tužba tužitelja odbacuje. Dakle, policajci su definitivno ostali bez posla.

Ispred Helsinškog komiteta za ljudska prava suđenje je od početka pratila Branka Inić, koja za Dane kaže: "Iz izreke presude Općinskog suda vidljivo je da je sve bilo riješeno i bez raspravljanja. Sama izreka presude predstavlja kršenje abecede prava, jer tužba se može odbaciti, ali ne i odbiti. Na posljednjem ročištu su po ko zna koji put saslušavani tužitelji: gdje su bili u periodu kad su ostali bez posla, gdje su sad, zašto nisu ranije podnijeli tužbu iako je Sudu dobro poznato kad su ti policajci bili upoznati sa rješenjima koje je potpisao njihov ministar. Sigurno je da se ničim nije moglo utvrditi da kod tužitelja nije postojala želja i volja da rade. Ali, činjenica je da je kod njih postojao određeni strah i da su bili izloženi pritiscima pojedinaca koji su im 'obećavali' da više nikad nigdje u Kladuši neće raditi."

Branka Inić naglašava da je Sud prava policajaca u ovom predmetu uništio. Sutkinja Jasmina Miljković se na kraju same rasprave, nakon što je objavila Rješenje, "branila zakonom" uz konstataciju da je ne interesuju odluke ombudsmana koji su 16. novembra 2001. donijeli Odluku prema kojoj je u ovom predmetu došlo do kršenja ljudskih prava. Sve ovo ukazuje na surovu stvarnost u kojoj se jedan lokalni sudija nije uspio izdići na razinu prava, već je ostao na razini lokalnih političkih dešavanja.

Naime, ova četrnaestorica bivših policajaca su u vrijeme Autonomije bili pod komandom Fikreta Abdića. Ali, Sud se nije potrudio da ponudi bilo kakav dokaz da su oni učinili neki zločin bez obzira što je općepoznato šta se dešavalo u vrijeme postojanja Autonomije. A dok im se ne dokaže da su za nešto krivi, oni imaju sva prava da rade svoj posao. Sutkinja Miljković, očito dobro se sjećajući šta su radili autonomaši, nije željela ovu četrnaestoricu vratiti u policiju, smatrajući da će nekoga ugroziti. Nažalost, ovakvom presudom ugrozila je samo BiH, odnosno Federaciju, jer da je donijela pravednu odluku, ona bi samo štitila sistem svoje zemlje, za šta je, uostalom, kao sudac i zadužena.

Galić je imao i moć i ovlasti

Ovo je vrlo ružno. Patrick Henneberry bio je vojni promatrač Ujedinjenih nacija u Sarajevu između kraja jula 1992. i sredine februara naredne godine. U to vrijeme bio je zapovjednik promatrača na srpskoj strani obruča, i, logikom mandata, ili nedostatkom bilo kakve logike, svakodnevno sretao oficire Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, u čijem je sjedištu bio smješten i kojem je ulagao žalbe zbog granatiranja grada. Nakon belgijskog, kanadskog i britanskog, on je četvrti zaredom vojni promatrač koji se pojavio kao svjedok tužiteljstva na suđenju Stanislavu Galiću, tadašnjem zapovjedniku srpskih snaga oko bosanske prijestolnice.

Kao i njegovi prethodnici, Henneberry također pati od sindroma UN: u dnevniku koji je neredovno vodio dok je bio u Bosni, on otkriva slabost na opća mjesta srpske propagande. Dijelovi dnevnika koji su pročitani na suđenju još jednom svjedoče kako i zašto su UN skrštenih ruku sjedile i nijemo promatrale višegodišnje patnje Sarajlija. Neki od izvoda pokazuju nevjerovatni ili zlonamjerni nedostatak interesa za okruženje: "Njemački oficiri zapovijedaju sa 50.000 muslimanskih vojnika na Igmanu"; "Pogrebna povorka granatirana, kažu da su to uradili Srbi. Nisam siguran u to"; "Kažu da avioni sa američkim i UN-ovim oznakama izbacuju oružje na Igmanu." Kako je vrijeme provodio okružen srpskim oficirima, Henneberry vidno naginje na njihovu stranu, u toj mjeri da čak i ono što je čuo izravno od Galića i njegovog oficira za vezu, izvjesnog Inđića, nije bilo dovoljno da ne povjeruje da Sarajlije pucaju sami po sebi. Henneberry je jedan od svjedoka, vjerodostojnih, upravo zato što mu mnogo toga drugog nije jasno, koji je Galića izravno povezao sa opsadom Sarajeva - a njegovo svjedočenje jedno je od prvih koje ukazuje na to da je postojao plan da opsjednuti grad bude uništen, kao i njegovo stanovništvo - i uzdrmao njegovu odbranu. Major Inđić, koji je u zimskim mjesecima 1992. i 1993. postao Henneberryjev prijatelj i prvi mu priznao da postoji plan, danas je lični sekretar ministra odbrane Republike Srpske. Dijelovi transkripta koji slijede prilagođeni su iz više od 70 strana glavnog, unakrsnog, dodatnog i sudijskog ispitivanja koje se proteglo od prošlog četvrtka do utorka. Glavno ispitivanje vodio je Mark Ierace, zastupnik tužiteljstva.

IERACE: Dakle, odredili ste pozicije s kojih ste promatrali otvaranje vatre. Šta vas je navelo na zaključak da se radi o neselektivnoj i nepotrebnoj vatri?

HENNEBERRY: U mnogo navrata sam vidio vojnike koji su pucali iz indirektnih oruđa, artiljerije i čega sve ne, bez ciljanja, pucali su pijani, neka od oruđa pomjerali rukama bez ciljanja, pucajući iz, kako se to kaže, "indirektnih oruđa iznad otvorenih ciljeva", što nije pravi način. (…) Nekoliko puta sam svojim očima vidio kako neki od njih pomjere cijev rukom ili nogom ili je zaljuljaju, pa kada god da stane, dobro je, da bi onda napunili oružje i pucali ne znajući gdje će pasti. (...)

IERACE: Da li ste se žalili zapovjednicima na svakom od položaja gdje ste ustanovili takvo ponašanje?

HENNEBERRY: Da. Jedan od zapovjednika mi je otvoreno rekao da je taktika bila uništenje grada i svih muslimana u gradu. (…)

IERACE: Koliko ste se puta žalili majoru Inđiću zbog granatiranja?

HENNEBERRY: Desetine i desetine puta. S njim sam se sretao svakodnevno po nekoliko puta.

IERACE: Šta je bio njegov odgovor? Da li je postojao neki tipičan odgovor na vaše žalbe zbog granatiranja grada?

HENNEBERRY: Na početku bilo je mnogo retorike o tome zašto Srbi gađaju muslimanske civile i vojsku, kako su Srbi bili progonjeni stoljećima… Kako smo se upoznavali, i ustvari se zbližili, priznao mi je da je znao da su civili meta artiljerije, i da umiru i da je vjerovao kako je to pogrešno, ali je to moralo da se nastavi.

IERACE: Da li vam je rekao zašto misli da će se to nastaviti?

HENNEBERRY: Da. Njihov cilj, onako kako su mi objasnili major Inđić i general Galić, bio je da unište grad ili da unište muslimane u gradu. (...)

IERACE: Da li vam je (major Inđić, op.a.) rekao odakle su stizala naređenja u tom smislu?

HENNEBERRY: Osim indicije, vjerovatno ne otvorene izjave, ali indicije da je to bio plan korpusa, od koga konkretno, ne.

IERACE: U kojoj prilici vam je to general Galić kazao?

HENNEBERRY: Bilo je to na sastanku 16. decembra (1992, op.a.). To je prvi sastanak koji sam zabilježio u svom dnevniku iako u njemu ima napomena i sa drugih sastanaka s njim; sjećam se da je ovaj izdvajan kao vrlo značajan.

IERACE: Da li ste bili iznenađeni, kako ste reagirali kada vam je to rekao?

HENNEBERRY: Kao vojnik, shvatio sam nakon nekoliko mjeseci tamo da srpske snage nisu bile u mogućnosti da unište grad (…), ali, kada je riječ o uništenju muslimana, bilo je to prvi put da čujem visokog oficira da kaže nešto takvo. Ne mogu reći da sam bio šokiran, jer sam slične stvari čuo i ranije, bio sam zbunjen time što tu izjavu čujem prije početka pregovora. (...)

IERACE: Kakvo je vaše mišljenje o Galiću kao profesionalnom vojniku?

HENNEBERRY: Nakon sastanka s generalom Galićem bilo je vrlo teško i uznemirujuće pomiriti to sa ugledom koji je uživao kao poštovan i inteligentan vojnik. U to nije bilo sumnje. Bio je autoritet. Uznemirujući je bio njegov fokus na uništenje grada i muslimana u gradu (…), to je bilo uznemiravajuće i zastrašujuće. (…) Nisam mogao da ne pomislim da je general Galić imao moć i ovlasti da uništi muslimane u gradu, i znajući šta se dešava u samom gradu, shvatio sam da to znači smrt mnogih nevinih.

Nevinih koje sam kategorizirao kao mlade i starije i neborce, a on je bio odlučan da to učini.

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 259 31. Maj 2002.