Šta to bi sa čuvenom "ownership" strategijom donedavnog Visokog predstavnika, kojom je branio svoju katastrofalnu odluku o vođenju pregovora između bošnjačkih diletanata i srpskih nacionalista o primjeni odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda? Naime, kada su svi mislili da je Petritschu ostalo još samo toliko mandata da spakuje kofere, on je proglasio čitav niz suštinskih odluka kojima se udaraju temelji novom sistemu pravosuđa u BiH, pri čemu se duboko mijenja i dejtonski karakter entiteta kao i njihovi ustavi. Čak i ako se stav Vojislava Dimitrijevića uzme sa rezervom ("Ne treba više imati iluzija i građanima treba jasno i otvoreno reći da je ovom odlukom Republika Srpska definitivno svedena na nivo administrativno teritorijalne jedinice lokalne samouprave..."), jasno je da je direktnim mijenjanjem Ustava Republike Srpske i oduzimanjem nadležnosti u izboru sudija Petritsch napravio ono što je morao uraditi i sa odlukama Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti.

Naravno, za najveći dio javnosti ostat će vječita nepoznanica činjenica da je Petritsch posljednje odluke donio u skladu sa instrukcijama novog Visokog predstavnika Ashdowna, koji je već mjesecima do detalja upoznat sa svime što se događa u BiH. No, upravo posljednje odluke ovog od ponedjeljka ponovo samo austrijskog diplomate skromnih mogućnosti i ogromnih ambicija ukazuju kakvu su demagogiju predstavljale njegove tvrdnje o navodnoj neophodnosti pristanka Kalinića, Dodika i Ivanića na ustavne promjene u Republici Srpskoj, kojima je osigurao legaliziranje genocidnog i diskriminatorskog karaktera Republike Srpske.

"Nisu ništa ispunili i eto im ministarstvo. Nakon odlaska Sefera Halilovića u Haag, budžet je prekoračen za čitavih 20 miliona i to odnekud treba namiriti. Ne želimo preuzimati odgovornost na sebe za ono što su radili doministar Mijat Tuka i društvo oko njega." Eto kako Sead Gajević, generalni sekretar Bosanskohercegovačke patriotske stranke, zamišlja funkcioniranje izvršne vlasti. Dakle, ministarstva nisu Vlade Federacije, nego Seferova, Nikolina, Hasanova, Mijina…, odnosno SDP-ova, NHI-jeva, BPS-ova… Pa je tako BPS odlučio da vrati "svoje" ministarstvo. Šta će im kada je budžet prekoračen. Da budžet nije prekoračen, da još ima šta da se troši, možda bi ga i zadržali. Ovako, nema smisla ni logike. Pogotovo u situaciji kada je alfa i omega stranke, ujedno i ministar koji je toliko dugo i grčevito držao fotelju ministra, izgubio interes za "svoje" ministarstvo. Bahatost ovakvog pogleda na svijet ogleda se ne samo u logici da je izvršna vlast tu da bude privatna prćija jednog čovjeka ili jedne stranke, odnosno da služi u političkim nadmudrivanjima. Ona je očita ako se još jednom sasluša Gajevićevo (čitaj: Halilovićevo) upozorenje o istupanju BPS-a iz Alijanse. Pa sav program djelovanja ove stranke sveo se na kontinuiranu prijetnju istupanjem iz vladajuće koalicije i politikantsko predizborno licitiranje sa zakonom o pravima boraca. U tom šupljiranju prolaze mjeseci, jedan od najvažnijih resora, onaj za socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica, bez prvog je čovjeka, a nesretni ljudi čije je, zapravo, ministarstvo su posljednja briga u Gajevićevoj (čitaj: Halilovićevoj) glavi. Bitnije je, kao, biti opozicija a biti, kao, u vlasti.

Za ime Veljka Bulajića, nesuđenog režisera nikad snimljenog filma "Sarajevo", veže se jedan dio razloga zbog kojih je vrh bošnjačke vlasti na čelu sa Izetbegovićem iskompromitirao dobru umjetničku ideju i, usput, producirao još jednu u nizu korupcionaških afera. Međutim, Bulajić, pa uz njega i filmska ekipa filma "Sarajevo", odlučili su da konačno speru ljagu sa svojih imena i iniciraju istragu čiji bi rezultat bio rasvjetljavanje skandaloznog trpanja novca za ovaj film u džepove inih bjelosvjetskih i domaćih šalabajzera. Dokumentaciju o nerealiziranom filmu "Sarajevo" dostavit će Parlamentu BiH tražeći da se formira komisija koja bi ispitala finansijsko poslovanje ovog projekta i utvrdila razloge zbog kojih je opstruirana realizacija filma o odbrani bosanske prijestolnice?! Šta će zahtjev Parlamentu i pored živa tužilaštva, najbolje objašnjava razlog zbog kojeg film nije snimljen. On čak može stati u jednu riječ: gramzivost. Za film je, prema izvještaju Finansijske policije, zvanično potrošeno 830.000 maraka, ali se računa da nema traga ostatku novca do sume od 1,6 miliona, koji je otišao a da ni sekunda ove filmske sage nije snimljena. Jedan od onih koji bi trebali znati gdje su pare, pored Izetbegovića i tada svemogućeg Bičakčića, svakako je i akter drugih afera, onih sa još više protraćenih para poreskih obveznika: Muhamed Šaćirbegović. Kockar je, a to ovdašnja javnost pamti, uspio utjerati u džep Wesleya Clarka mlađeg, sina bivšeg komandanta NATO-a za Evropu, čak 60.000 dolara. Za šta? E, te i takve odgovore filmska ekipa "Sarajeva", ali i ovdašnja javnost, sa pravom očekuje. Da sjaj Tanovićevog Oscara, na kojeg nije utrošena ni marka bosanskih para, ne bi zamijenila tama nekog novog skandala u nepostojećoj filmskoj industriji.

"Neki ljudi nikako ne mogu shvatiti da u ovoj zemlji napokon mora biti uspostavljena vladavina prava." Koje li ironije, autor ove rečenice je Vincent Coeurderoy, komesar IPTF-a, međunarodne policije koja djeluje pod kapom Misije UN-a. Ironiju u ovim riječima treba tražiti jer je upravo Coeurderoy, svojom odlukom da poništi odluku ministra unutarnjih poslova Federacije Rame Masleše o smjeni Dragana Lukača, direktora policije FMUP-a, i Mirsade Žutić-Beganović, sekretara FMUP-a, potvrdio kako nikako ne shvata da u ovoj zemlji mora biti uspostavljena vladavina prava. Onog prava po kojem je Lukač već osam mjeseci, faktički, nezakonito obavljao funkciju na koju ga je postavio bivši ministar Muhamed Bešić. Njega nije ni imenovala niti je njegov izbor potvrdila Vlada Federacije, a Lukač i Žutić-Beganovićeva su od privremenih postali - stalna rješenja. Nije tajna da je na bivšeg ministra unutarnjih poslova vršen pritisak od strane međunarodne zajednice da prilikom postavljanja v.d. direktora policije bude izabran službenik hrvatske nacionalnosti, a pod izgovorom da je, u vrijeme hrvatske samouprave, politički oportuno postaviti policajca Hrvata na to mjesto. Lukač je pod ovom firmom opstao na tom mjestu i kada je prošlo vrijeme samoupravne opasnosti, čime se, i nakon posljednjeg Coeurderoyevog poteza, samo potvrđuje teza da se pod vladavinom prava u ovoj zemlji podrazumijeva - vladavina međunarodne zajednice.

Informativnim razgovorom do cilja, deviza je ministra policije Ze-Do kantona kojom se još poodavno proslavio. Nije pouzdan podatak, ali izvori su zenički kolporteri koji listom bježe ako je kojim slučajem lokalni šerif u izdanju koje prodaju: neće na razgovor. Ima i onih koji uopće ne sumnjaju da je tek nakon Šaranovićevog izbora u Ze-Do kantonu na djelu potvrđen vic o policajcu koji se obraća konzervi: otvaraj, u ime zakona. Lako je konzervi, ali kako je stotinama bivših i sadašnjih policajaca koji su, bar tako tvrde dnevni listovi, prošli posvemašnju torturu ustanovljavanja otisaka prstiju i informativnih razgovora na koje su pozvani a da im niko nije rekao ni u kojem svojstvu?! Sem što su krivi jer dokoni ministar, umjesto da radi svoj posao, paranoično kani ustanoviti koji su to drznici koji na njegovo šerifovanje imaju primjedbi. Neposredan povod za veliko preispitivanje naklonosti spram ministra, bivši i sadašnji dužnosnici policije zaradili su nakon što je Šaranović primio prijeteće pismo da je "siguran dok je ministar, a pravda će ga stići nakon odlaska u penziju". Što vjerovatno nije mali razlog za strah, barem iz ugla jednog ministra policije, ali je svakako nedovoljan razlog za samovolju i ličnu istragu masovnog tipa. No, da Šaranović nije repa bez korijena i da umije biti ministar kad hoće, pokazao je i prošlog vikenda na tribinama stadiona Grbavica: onako ministarski, opalio je šljagu predsjedniku "Želje", usput pljunuo jednog člana Predsjedništva kluba, i, kad su policajci (koji u njemu nisu prepoznali veličinu jednog ministra) zaustavili njegovo daljnje divljanje, u stilu spisatelja anonimnih pisama dobacio: Doći ćete vi u Zenicu! A onda: kom informativni razgovori, kom otici prstiju…

Vjerovali ili ne, Odbor za povratak u kozlučku regiju ima svoju novinu. Zašto baš Kozluk 2002? To treba pitati Braciku, čovjeka koji je sinonim za povratak u Republiku Srpsku i jednog od onih koji nisu sokolili povratnike iz udobnih kadrovskih stanova po Sarajevu ili Tuzli, nego su govorili "za mnom". On to ne radi niti je radio zbog promocije ili političke funkcije, zbog kabineta i sekretarice, zbog moći i vlasti koja je obuzela pamet onima iz njegovog institucionalnog okruženja. Braciku, kako je to rekao u Kozluku 2002 i Danima, zanima jedino ministarsko mjesto u Kozlučkom polju, gdje je osnovana zemljoradnička zadruga. "Historijske fraze o konstitutivnosti iz usta mnogih visokih funkcionera me nerviraju kad vidim da ti isti ljudi nemaju nikakve spone sa povratnicima na terenu…" Bracika uglavnom govori ono što povratnici, nesretni ljudi sa kojima provodi najviše vremena, misle. I da je kakve pravde, logike i morala, upravo bi Bracika trebao biti ministar za izbjeglice. Bez obzira na to koliko on to ne želio ili koliko mu ta funkcija stajala "kao piletu sise". Nažalost, ulozi u igri za fotelju, primjerice, federalnog ministra za izbjeglice, jako su daleko od Kozlučkog polja. E, zbog toga, nasreću, Bracika nikada neće biti igrač u toj igri.

To što sportski novinar Federalne televizije navija za Fudbalski klub "Sarajevo" je, naravno, samo njegov problem. No, kada virus stadionske groznice počne širiti eterom, taj problem dobija dodatnu dimenziju. Sabahudin Topalbećirević je jedan od bolesnika bordo boje, redovni posjetilac one tribine stadiona Koševo na kojoj se skupljaju neizlječivi ovisnici. Nažalost, Topalbećirević ne može isključiti svoj navijački čip kada sjedne za mikrofon FTV-a i BHTV1, ma koliko se trudio. I da to nisu javne, već privatne televizije, popularni bi Baho mogao ne samo emotivno prenositi i otvoreno se radovati golovima "Sarajeva", već i pjevati navijačke pjesme, neumjereno hvaliti "svoje" ili aplaudirati. Ali obje pomenute TV kuće su javni mediji, dakle oni što bi trebali biti servis svih građana (pa i navijača "Želje", "Slobode", "Čelika" ili livanjskog "Troglava"). I samim tim, niko ko u njima radi nema nimalo prava na pristrasnost. Topalbećirević se, istina, trudi, ali uglavnom neuspješno. I posljednji susret "Sarajeva" i "Želje", u kojem je mlađi prijestolnički prvoligaš, istina, bio nešto bolji, obilježilo je, umjesto igre i šansi, lijepih golova i još ljepših driblinga, očito komentatorovo navijanje umotano u floskule, uz nekoliko ispada u euforiju. Vrhunac neukusne naklonosti desio se kada je najmanje trebao: u trenutku brutalnog i primitivnog udarca nogom siledžijskog golmana "Sarajeva" Mirsada Dedića na protivničkog igrača koji je ležao na travi. Bahin jedini komentar na ovo, za što se u civiliziranim zemljama, da nije riječ o fudbalu, ide prvo sudiji za prekršaje, a onda u zatvor, bila je navodna zapitanost kako li će sudija sankcionirati Dedićevo divljaštvo, kao da ima izbora. Očito, bosanski fudbal je toliko loš da, zapravo, ne bi bio nikakav gubitak kada bi televizije prestale s direktnim prenosima i ostavile Topalbećirevića da u svoj svojoj zagrijanosti hvali - "Real".