DANI: Gospodine Šuvar, jeste li Vi komunista?

ŠUVAR: U smislu svjetonazora - da je moguće jedno bolje ljudsko društvo, društvo koje bi najzad ostvarilo ideale Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo - čovjek može biti komunista, ali u organizacionom smislu, u smislu pripadnosti jednoj jedinoj partiji kao spasilačkoj avangardi čovječanstva, komunisti su ad acta.

DANI: Znači, i Stipe Šuvar je ad acta?

ŠUVAR: Ne, ja sad djelujem u jednoj partiji na čije sam čelo stao '97, kada je u Hrvatskoj bila veoma teška situacija i nitko nije ni smio spomenuti riječ socijalizam. Onda smo jedan krug mojih istomišljenika i ja odlučili da osnujemo Socijalističku radničku partiju (SRP) krajem '97. i, evo, ona djeluje četiri i po godine. To je jedina od 85 političkih stranaka u Hrvatskoj koja je za socijalizam u budućnosti, a sve su druge protiv ma kakvog socijalizma, bilo gdje i bilo kad.

DANI: Koliko najmlađi član Vaše partije ima godina?

ŠUVAR: Kad je osnivana, pristupio nam je jedan član sa 17 godina i onda smo mi sami sebe pitali hoćemo li uzimati i one mlađe od 18 godina. Imamo predsjedništvo stranke u kojem je nas dvadeset troje starije od 60 godina, a troje je mlađe od 22 godine.

DANI: Pa izgleda da SRP nije do kraja, kao što bi se moglo pretpostaviti, neko vijeće staraca?

ŠUVAR: Ima starijih ljudi, ali problem je, ja ne znam da li je tako u BiH, ali sve političke stranke kubure sa omladinom. Zašto? Zato što omladina masovno gleda u politici jednu nepoželjnu djelatnost, jednu pokvarenu djelatnost, i sve političare smatra kurvinim sinovima a ne zna da ta politika odlučuje i njenu sudbinu i kad-tad mora to da shvati. Mlade generacije moraju ući u politički život, bez toga nema većih pomaka u ovim našim jadnim tranzicijskim zemljama.

DANI: Građani i u BiH i u Hrvatskoj su u velikoj mjeri zgađeni politikom i političarima. Zašto?

ŠUVAR: Klasične političke partije su u čitavom svijetu sada u velikoj krizi. Pomalo djeluju zastarjelo i umjesto demokracije imate partitokraciju. Ta partitokracija je svugdje ista: to su ljudi koji žive od politike, koji često nisu kreativni, već su možda samo vješti u manipulaciji, koji imaju te sposobnosti pragmatizma i prilagođavanja, čestog mijenjanja stavova, udvaranja ljudima, da govore ljudima ono što oni žele čuti ali ne rade ono što ljudi žele da rade. Zbog toga je politika omražena. Partitokracija uništava demokraciju. Možda u svega 25 zemalja svijeta od 190 članica UN-a postoji neka politička demokracija, kako-tako ozbiljna, a u ostalim zemljama postoje ili diktature ili predsjednički sistemi ili autoritarni režimi ili vojne hunte ili ono što je Predrag Matvejević, čini mi se prvi, nazvao demokrature. U zemljama bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije postoje demokrature i nameće se ta nova politička elita kao partitokracija, a svi su oni u 90-95 posto slučajeva bivši članovi Saveza komunista.

DANI: Zašto se i kod nas i u svijetu potpuno gubi razlika između ljevice i desnice?

ŠUVAR: Socijaldemokratija se na Zapadu borila i dobrim dijelom izborila, osim u SAD-u, za državu blagostanja. Međutim, država blagostanja danas je ugrožena, odnosno kapitalizam, u potrazi za jeftinom radnom snagom, poništava državu blagostanja. Kapitalu je preskupa radna snaga kod kuće pa se seli u tranzicijske zemlje, što je i odredilo njihovu sudbinu. Socijaldemokracija pokušava da nađe neki izlaz iz ove povijesne situacije proklamirajući treći put, koji, u interpretaciji evropske socijaldemokracije, znači spajanje dobrih crta kapitalizma i demokratskog socijalizma.

DANI: Šta je rezultat?

ŠUVAR: Taj treći put uglavnom je prihvatio reganoekonomiku i tačerizam i sada se na tome nasukao. Ljevica u zapadnoj Evropi je u silaznoj putanji: npr. Schröderu prijeti opasnost da izgubi vlast, Jospin je morao sići, dok je Blair puno izgubio od svoje trijumfalne popularnosti. U SAD-u je na vlast došla rigidna desnica; Clinton, koji je sa njima koketirao oko trećeg puta, odmakao se i sada, kao rezultat te primjene trećeg puta, na Zapadu je nastalo veliko razočarenje običnih građana. Onda se desnica, sa svojim klasičnim parolama protiv stranaca - da nas ne preplave, da nam ne oduzmu radna mjesta, čuvajmo vrijednosti svoje nacije i svoje domovine - nanovo etablirala i na tome Le Pen, Haider, Berlusconi, Bossi, sljedbenici ubijenog holandskog desničara Fortuyna... plivaju. To je velika pouka za ljevicu koja će morati odlučiti hoće li postojati ili, da tako kažem, ne postojati.

DANI: Da li to znači da još uvijek ima šanse za radikalni ljevičarski izraz? Recimo, Slavoj Žižek zagovara novi povratak Lenjinu?

ŠUVAR: Čujte, Slovenci imaju nekoliko zanimljivih intelektualaca koje nemaju ostali prostori bivše Jugoslavije. Slavoj Žižek, koji je izvanredno lucidan, načitan, prati sve intelektualne trendove u svijetu, i čovjek se ne mora sa njim slagati ali je izvanredno pronicljiv, izvanredno piše; onda imaju Rastka Močnika, svojedobno je bio i moj student, koji isto tako daje jednu sjajnu kritiku sadašnje globalizacije; tu je i Tomaž Mastnak, koji je nedavno u Feralu objavio sjajnu analizu američke društvene zbilje i to radi tako dobro da je gotovo nadmašio inače nenadmašnog Chomskog.

DANI: Niste mi još odgovorili, vjerujete li da još uvijek imaju smisla "revolucionarne geste"?

ŠUVAR: Revolucije koje su mijenjale svijet smjenjivale su se 200 godina - od Francuske revolucije do pada Berlinskog zida. Bila je to epoha čovječanstva sa revolucijama. Oktobarska revolucija je bila samo putovanje Francuske revolucije na Istok i ona nije, kao što ni Francuska revolucija to nije, dovršila posao. Socijalizam je pobijedio u seljačkim zemljama koje nisu mogle konkurirati već postojećim kapitalističkim zemljama, jer ih nisu mogle tako lako dostići u proizvodnosti rada, u tehnologijama, u znanstvenim otkrićima. Zapravo, ovaj državni socijalizam na Istoku se stropoštao, znate kada? Kada je u Silicijskoj dolini u Kaliforniji proradio čip. Čip je uništio socijalizam, jer ovaj koji je bio državni i zatvoren u sebe, čuvao se od prodora kapitalizma na sve načine, čuvao duše ljudi, njihove mozgove, sve je štitio i iz toga je proizlazila i snaga policije i birokratskog aparata koji se bojao da će ga kapitalizam srušiti. Na kraju je kapitalizam to i uspio, čip je pobijedio SSSR, jer pojavom Interneta više se nisu mogle kontrolirati informacije i sloboda misli. Svako je počeo čeprkati više.

DANI: Profesore Šuvar, globalni kapitalizam je prekrio cijeli svijet. Postoji li ikakva mogućnost da globalizacija zadobije lijevi predznak?

ŠUVAR: Kada pogledate neke pasuse komunističkog manifesta, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali iz toga će se roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Srušit će se zato što profit ne može usrećiti ljudsko društvo.

DANI: Hm. Nisam baš siguran da profit ne može usrećiti.

ŠUVAR: Ne može, i tu leže šanse ljevice. Čovječanstvo se mora mijenjati, jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a i većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom. Imate izvanrednu knjigu Globalisation of Poverty (Globalizacija bijede), koju je napisao kanadski profesor Michel Chussodovsky... On iznosi podatke da 90 posto čovječanstva u sadašnjim procesima globalizacije postaje relativno sve siromašnije u ime 10 posto ljudi koji postaju sve bogatiji. Kad gledate to na političkoj razini, onda to znači da su Sjedinjene Države te koje to nameću. Bez ikakve sumnje, SAD je sada kontrolor cijelog globusa u moralizatorskom smislu i ujedno policajac globusa koji može koga hoće bombardirati iz zraka i to nazvati humano bombardiranje. Imaju saveznike u najrazvijenijim dijelovima svijeta, u zapadnoevropskim zemljama plus Japan, plus Kanada i točka. Tu nema nikakve demokracije. Globalizacija na kapitalističkim osnovama će, po mome mišljenju, trajati još 10-30 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita, koja je dobrim dijelom mistificirana, neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava tako da monetarne krize svaljuje na leđa nerazvijenih pa stradaju Latinska Amerika, Pacifik, Rusija..., ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, kao što je bilo 30-ih godina 20. stoljeća, svijet će se naglo početi mijenjati.

DANI: A gdje smo mi u svemu tome? Vi ste jednom kazali da je ovaj region "divlji kapitalizam na periferiji". Mora li kapitalizam na periferiji biti divlji?

ŠUVAR: Mora, jer je u početku bio divlji i tamo gdje se rodio, ali se onda od 19. stoljeća naovamo upristojio. U centar kapitalizma, a to su SAD i Kanada plus zapadna Evropa plus Japan, s cijelog globusa slijeva se ekstraprofit ili višak vrijednosti. Kapitalizam u tome još uspijeva, jer prenosi tehniku i tvornice tamo gdje je jeftina radna snaga, istodobno se igrajući novcem do neshvatljivih razmjera. A šta je ta igra novca? Njegova realna vrijednost zapravo je 10 posto, sve je drugo špekulativni kapital. Taj špekulativni kapital, kad se uruši unutar nerazvijenih zemalja, proizvest će katastrofalne posljedice. No, od nerazvijenosti nije imun ni razvijeni svijet. Na to ukazuje u svojim knjigama i jedan Brzezinski. U SAD-u, koji sada ima 280 miliona stanovnika, oko 34 miliona svaki dan ide da dobije pomoć u prehrani i drugu karitativnu pomoć u crkvenim i humanitarnim organizacijama.

DANI: A što je sa tranzicijskim zemljama?

ŠUVAR: Tamo gdje se socijalizam, kakav god je bio, urušio, to su sad zemlje u tranziciji. Što znači ta tranzicija? To znači prelaz iz socijalizma kakav je bio u kapitalizam pa ma kakav da bude. Taj kapitalizam koji se ovdje rađa jeste zapravo guranje tih zemalja, u najboljem slučaju, na poluperiferiju. Te zemlje, među njima i zemlje bivše Jugoslavije, bit će zemlje poluperiferije u svjetskoj podjeli rada, a to dalje znači pojeftinjenje radne snage i dokidanje onih socijalističkih tekovina kakve su bile npr. jeftino školovanje, zdravlje, prevoz, masovno ljetovanje, itd... Uzmite za primjer medicinu: evo, u Hrvatskoj reformiraju medicinu i to kao ekspert Svjetske banke i Amerikanaca radi čak jedan moj bivši student, Stipe Orešković. Amerikaniziraju hrvatsko zdravstvo, a to otprilike znači ovo: ko ima novaca, liječi se; ko nema novaca, umire.

DANI: Zašto su postjugoslavenske socijaldemokratije pristale na instrumentalističku poziciju u globalnom kapitalizmu, igrajući igru po diktatu, bez ikakve političke originalnosti?

ŠUVAR: Socijaldemokracija u tranzicijskim zemljama je sama sebi dala to ime, a to su samo bivši komunisti koji su promijenili firmu. I dalje ništa ne shvaćaju i misle da je svespasavajuće za njih ako se zovu socijaldemokrati. Svi se kod nas guraju u socijaldemokrate, a oni jako zaostaju za socijaldemokratima na Zapadu, koji su, to smo već rekli, zapali u veliku krizu identiteta. Postjugoslavenska socijaldemokracija imitira tu zapadnu socijaldemokraciju u neprimjerenim društvenim okolnostima. Koju su ulogu ovdje imale socijaldemokratske partije? Da uzmu vlast od desnice koja ju je zgrabila kada su se urušavali komunistički sistemi i držala je na početku kapitalizma. Da zatim izdrže tri-četiri godine i ponovo izgube od desnice, i tako to ide, a, ustvari, svi rade potpuno isti posao, nema tu nikakve razlike: i desnica i socijaldemokracija dovode tranziciju do kraja po diktatu krupnog kapitala. Ja plediram da se, barem u tranzicijskim zemljama, mora rađati jedan novi tip ljevice. Evo, recimo, ta partija na čijem sam čelu u Hrvatskoj. Čini mi se da u programskom i organizacionom smislu nema niti jedne partije u Evropi koja je slična, barem meni nije poznato, Socijalističkoj radničkoj partiji. Mi kažemo da okupljamo sve profile ljevičara - i socijaliste i socijaldemokrate i ekološke socijaliste i kršćanske socijaliste, premda je ovo kršćanski neprimjereno, jer tu spadaju i muslimani i židovi, a oni nisu kršćani, ali rogobatno je kazati religiozne socijaliste. Od početka rada konstruirali smo pet frakcija koje se zovu klubovi i mogu se među sobom koliko hoće svađati, ali osnovno je da svi prihvaćamo jedan postulat: da u ljudskom društvu nisu realizirane ideje Francuske revolucije - sloboda, bratstvo i jednakost, i da je to epohalni zadatak čovječanstva. Bitka za to traje u Evropi i svijetu i zato ne smiju izostati ni snage koje se, sada, u ovim našim malim zemljama bore za nešto takvo.

DANI: Izgleda da, sudeći po broju glasova koje dobija Vaša stranka, hrvatska javnost ne prepoznaje tu borbu ili uopće nije zainteresirana?

ŠUVAR: Hrvatska javnost ne može prepoznati naše ideje, jer nismo mogli doći do hrvatske javnosti. Ja osam godina nisam niti jednu sekundu mogao istupiti na HTV-u. Sada je nešto bolje, mada i dalje pokušavaju mene manipulirati.

DANI: Je li istina da plaćate 1.000 maraka prostor u kome je smještena Vaša stranka?

"Hrvati stalno misle da je sve upereno protiv njih, Srbi također misle da je sve upereno protiv njih, a i Bošnjaci uvijek uživaju u tome da su žrtve svih i svakoga. To su kolektivne psihologije"

ŠUVAR: Mi imamo jedan derutni stan koji smo iznajmili i ne smijemo ni staviti natpis sa imenom stranke, jer ga desničari odmah razbiju. Na ulaznim vratima u taj stan napisali su flomasterom neke parole, pa čak i Stipe Šuvar ćirilicom, kao da sam ja Srbin ili srpski sluga. Moja sudbina, ako je tužna, u tome je što su me Hrvati uvijek smatrali srpskim slugom, a Srbi hrvatskim nacionalistom.

DANI: Zato Vi kažete - za sve su mi krivi Srbi i Hrvati...

ŠUVAR: Rekao sam da ću tako možda nasloviti svoje memoare ako ih ikada ispišem. No, da vam dovršim priču o prostoru Socijalističke radničke partije. Mi plaćamo taj stan od 61 kvadrata 1.000 maraka ili 500 eura. Ne bi to bilo sporno da grad Zagreb nije dao i posljednjoj šuši prostor, da nije odmah mlađem Tuđmanu, čim je osnovao onaj svoj HIP, Grad dao veliki prostor; onda se osnovao neki forum intelektualaca koji vodi taj ukočeni hadezeovac iz Splita Davorin Rudolf, pa uz njega je odmah stao Tomac, a kad se Tomac isprsi u takvim stvarima, slijedi veliki prostor... S druge strane, mi smo po rezultatima izbora od 3. januara 2000. već tada bili, a tek smo se formirali, deveta stranka u Zagrebu, no to nije dovoljno, pa od 85 registriranih političkih stranaka jedino mi u Zagrebu ne možemo dobiti prostor.

DANI: Još veći problem sa prostorom ima Bosna i Hercegovina. Naša država uopće nema svoj, bosanskohercegovački prostor, već nešto što kolokvijalno nazivam upravo tako: nešto. Uzrok tome je dejtonska konstitucija države. Profesore Šuvar, jeste li Vi protiv dejtonske BiH?

ŠUVAR: Čujte, ja ne živim u BiH pa bih mogao biti prema tome ravnodušan, ali nisam. Dayton je na jedan čudan način BiH podijelio na ta dva entiteta, i sada Hrvati, ili jedan veliki broj Hrvata je još uz bh. HDZ i traži treći entitet. Za BiH mislim da bi izlaz bio u tome da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma.

DANI: Suviše optimistično. Ne vidite da Republika Srpska nastaje kao nova povijesna egzistencija u BiH?

ŠUVAR: Nisam siguran. Promjene i u Srbiji i na cijelom ovom prostoru vodit će jednoj racionalizaciji ponašanja, sazrijevanju ljudi, i usuđujem se reći da RS neće ostati trajna tvorevina. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina. Vi ćete to sasvim sigurno dočekati.

DANI: Postoji u našem političkom životu jedan zanimljiv prijedlog iniciran od strane marginalne, ali narastajuće Bosanske stranke. Njeni predstavnici predlažu da se Federacija samoukine, što bi, navodno, otvorilo put ukidanju Republike Srpske.

ŠUVAR: Zatekli ste me tim pitanjem jer o njemu nisam razmišljao, ali možda bi to bilo dobro. Samo, ne vjerujem da bi ovi koji drže vlast u Federaciji na to pristali.

DANI: Slažem se.

ŠUVAR: A i međunarodna zajednica, odnosno SAD se protive tome.

DANI: Zbog čega?

ŠUVAR: Holbrooke je došao sa bičem u Dayton, onako nabusit, grub Židov, a u pozadini, nad sporazumom je bdio Clinton, čekajući da naša tri šerifa stave svoje potpise pa da on dotrči i to objavi svijetu. Sve je to bio diktat da se ovdje nekako rat završi, mada su ta dejtonska rješenja čudna. No, Zapad se osjećao trijumfalno, kao veliki autoritet koji je nametnuo tim Balkancima mir. Tapšali su po ramenima Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića. Ne znam da li su se tada ljubili, ali su se srdačno rukovali. Onda je Zapad čekao priliku da jednog izvede u Haag, drugi je umro, a nad trećim lebdi opasnost, ali realno je očekivati da neće biti optužen.

DANI: Zašto?

ŠUVAR: Zato što je Zapadu dovoljan jedan lider u Haagu, koji je bio možda i najistaknutiji i najopasniji. Zapad sad ne zna šta bi sa Haškim sudom. Kad privede još Mladića i Karadžića, ako do njih dođe, onda je, što se tiče Srba, uglavnom završio posao. Kod Hrvata on još nikoga nije pozvao, nego Gotovinu, koji mu se krije, i Ademija, koji je Albanac među Hrvatima; ovo sve ostalo su Hrvati iz BiH i to relativno sitne ribe, jer ni glavni Hrvati iz BiH nisu optuženi.

DANI: Ipak je daleko najviše Srba u Haagu?

ŠUVAR: Daleko najviše, a hrvatska javnost, desničarski dio našeg naroda, dizao se na noge s uzvicima "Svi smo mi Norac", pa je sad 300 ljudi potpisalo i neki apel "Svi smo mi Gotovina". Hrvati stalno misle da je sve upereno protiv njih, Srbi također misle da je sve upereno protiv njih, a i Bošnjaci uvijek uživaju u tome da su žrtve svih i svakoga. To su kolektivne psihologije. I vidite da je kod Haškog suda došlo do zasićenja, otaljavaju ovaj dio posla, čekajući da se sve to završi. To ne znači da nekoliko optužnica još neće doći, prije svega na istaknute Bošnjake u BiH, ali ko će to biti, možemo samo nagađati. Sasvim sigurno da će još nekoliko optužnica stići i u Hrvatsku...

DANI: Kako bi se uspostavila ravnoteža u krivici ili zbog nečega drugog? Podsjetit ću Vas da neki neutralni izvještaji 90 posto zločina u jugoslavenskim ratovima vežu za srpsku stranu.

ŠUVAR: Ja ne znam situaciju u BiH i ne znam kako stoji taj odnos među zločinima. Ali, znam za Hrvatsku. U ratnim okršajima u Hrvatskoj poginulo je 20.000 ljudi. Od toga, 13.000 na hrvatskoj strani i 7.000 na srpskoj, ali Hrvati srpske žrtve u bilansu Domovinskog rata ne uračunavaju iako su u Hrvatskoj vojsci Srbi činili od pet do osam posto Tuđmanovih vojnika i njih su uvijek gurali na mjesta gdje se najviše puca. Dakle, na srpskoj strani je 7.000 poginulih, pa ako se zna da je u stanovništvu Hrvatske srpski živalj činio 11,2 posto, a odnos poginulih i ubijenih je 13.000 naprema 7.000, onda se vidi da je manji entitet koji je tu bio konfrontiran, a to je srpski, u Hrvatskoj obr'o bostan.

Arhiva Dani
258