smotrimo jednu zanimljivu retoričku figuru: sve što je tajno ne mora biti i parainstitucionalno, ali sve što je parainstitucionalno, mora biti tajno!

Primijenimo li ovu lapidarnu doskočicu na našu "močvaru", otkrit ćemo da ona svojim sadržajem najviše odgovara obavještajnim zajednicama u Bosni.

Iako opterećene amaterizmom, baš te službe vjernički se pozivaju na zakonitost i tajnost rada da bi, navodno, zaštitili državne institucije od parainstitucionalnog djelovanja skrivenih političkih i ekonomskih struktura zla. Baš Onih što svoju moć grade na opskurnoj banalnosti - pažljivom izbjegavanju svjetla.

I vjerovatno da među bosanskohercegovačkim tajnim agentima ima onih koji upravo to predano čine - štite državu i svojim profesionalnim radom pokušavaju vratiti dignitet jednoj teškoj i zajebanoj profesiji punoj odricanja. Oni se ne vide, kajmak njihovih uspješnih tajnih operacija beru političari.

Nažalost, mnogo je više onih drugih, pokvarenih brutaloida, deformiranih aidoida, hisoida i sisoida koji iz dana u dan pletu prljave i pogane mreže sa ukalkuliranom namjerom da u njih uvuku bosanskohercegovačke novinare i novinare iz drugih postjugoslavenskih sredina koji su na obavještajne službe prikopčani kao na bajpas od kojeg im ovisi život. U tome su uspjeli.

Obavještajni pojedinci Našom javnom scenom dominiraju blaćenja, podmetanja, blasfemične i histerične obavještajne priče, skandalozna i iracionalna povezivanja baba i žaba, našom javnom scenom dominira mrtvi duh Franje Tuđmana koji je tokom svoje vladavine od Hrvatske napravio obavještajni eldorado, zemlju sa milion obavještajnih službi, čiji su Rebići, Pašalići, Bebići i Tuđmani mlađi nudili nadu nemoralnim novinarima da im malo fali pa da budu Ludlum, pa da budu Le Care… Hrvatska se riješila tog svevidećeg monstruoznog oktopoda, mada ostaci Tuđmanovog obavještajnog igrokaza sline sa stranica Nacionala, još više sa stranica Globusa…

Bosna je danas Tuđmanova Hrvatska. Surovi sraz obavještajnih pojedinaca, a svaki pojedinac je služba u sistemu bez sistema, u prljavoj jurnjavi da se dostave frizirani i obrađeni podaci do naših vajnih redakcija, do naših povodljivih editora koji će, vođeni duhom senzacije ili preuzete obaveze, pristati da otisnu smeće na svojim stranicama.

U ovom trenutku bosanskohercegovačko novinarstvo je, uz časne izuzetke, instrumentalizirani esnaf za potrebe malih skrivenih skupina moći. Bilteni političkog podzemlja. Zidne novine obavještajnih mogula. Domaćih i stranih. SDA-ovih, SDP-ovih, SDS-ovih, HDZ-ovih, NHI-ovih, Silajdžićevih (kod Stranke za BiH problem personaliziram samo zato što ne znam izvesti i napisati prisvojni pridjev od SBiH), američkih, iranskih, francuskih, britanskih, izraelskih, jugoslavenskih…

Obračuni su i horizontalne (unutar Alijanse) i vertikalne (Alijansa - SDA, SDS, HDZ) i međunarodne naravi. Sarajevo je obavještajna Meka Balkana. A kad ste u Meki, ništa ne možete dovesti u sumnju. Pa vam se u odsustvu sumnje sve poklopi, pa složite kockice, tamo Ljevaković, ovamo Munja, dubinski dijagonalno Mujezinović, lijevo bočno Delimustafić, na golu rukometni aktivista Alispahić, Visoki saudijski komitet u veznom redu, iranski Vevak prednji vezni, SFOR nadgleda igru, supervizija CIA-e, sve se poklopi budali i - pljas, evo zore, evo tiraža, manipulant i ne zna da je izmanipuliran, manipulacija manipulatora, baš kao i eksproprijacija eksproprijatora.

A onda tamo gdje je sve počelo, pod egidom Ekskluzivno na vrhunskom nacionalističkom siteu namijenjenom Srbiji, bivšoj Jugoslaviji, Balkanu i "Srbima u rasejanju", osvane obavještajno smeće, pruženo prema stotinama najrelevantnijih svjetskih linkova koji preuzmu smeće jeftićevskog naslova, recimo - Državni projekt za islamsku Bosnu, pa izgleda da je zelena transverzala ponovo u trendu, moda je čudo, ticala se ona odjeće ili trendovskih ideja. Poznam neke kojima bi se, kad bi to pročitali, sve složilo. Valjda neće nabasati, valjda kolporteri neće početi dan sa nekom od Koštunicinih pesama: kako je odvratno zelena bila moja dolina.

Uvijek isti ljudi… Rodno mjesto bosanske patologije i ove obavještajne nervoze koju gotovo da dišemo jeste politika SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Prihvativši redukcionistički koncept Bosne, SDA je, hoćeš-nećeš, proizvela glad za prostorom koja se materijalizirala kroz "uspravno spavanje Bošnjaka" u fizičkom smislu i intelektualnu ograničenost u fizičkom i duhovnom smislu. U Sarajevu, što imaš sresti misleće, srest ćeš u Ferhadiji; uvijek isti ljudi, uvijek iste zavjereničke priče, uvijek govor žrtve o žrtvi, zatvoreno društvo cvjeta… tako je dosadno. Iz dosade se regrutiraju podanici ili opojnih droga ili rigidnih ideologija. A regrutiraju se, između ostaloga, preko obavještajnih službi. I proizvode nove lance ovisnosti o tajni, nove potpuno pouzdane dokaze o kojima čaršija bruji, dok povratnici u selima istočne Bosne čekaju 700 KM da se prikopčaju na srpsku struju srpske Elektroprivrede Republike Srpske.

Sarajevo i Bosna danas imaju nešto od obavještajne mistike koja je krasila podijeljeni Berlin. Uzrok je u (eventualno) stvarnim, naslućenim i konstruisanim terorističkim mrežama.

Alijansa za promjene svjesno je pristala da prihvati sve što međunarodna zajednica traži u obavještajno-sigurnosnom i svakom drugom smislu, jer prethodna vlast posijala je tamu, čiji mrak ipak treba istražiti a ne ideološki apriorno arbitrirati - krivi ste. A krivi su toliko da aktualnoj vlasti trebaju godine za sustizanje tog esdeaovskog kapaciteta krivice.

U okviru ove mikropriče, najveća krivnja leži na razvijanju najgore moguće simbioze - tajne policije i religije koja je proizvela tokom rata borbenu, ateritorijalnu, antibosansku "islamsku" obavještajno-sigurnosnu strukturu i obilje materijala za "ingeniozne konstrukcije" u obavještajnim laboratorijama bližeg i daljeg susjedstva.

Nije bilo stvarne unutarnje potrebe Bosne i Hercegovine za takvim "revolucionarnim prevratom". Kamate su na naplatu došle nakon 11. septembra.

Bosna je zemlja obilježena terorizmom. Bez obzira na narav dokaza. Bez obzira na svjesna fabriciranja. Bez obzira na antiterorističku pouzdanost aktualne bosanskohercegovačke vlade.

Zato je minut do dvanaest da se formira kompetentna i odgovorna obavještajna struktura na nivou države koja će "pojesti" "entitetsku proizvodnju mračnih poslova", profesionalizirati se, depolitizirati i deideologizirati. Onda neće biti svijesti o personalnim osvetama i nesporazuma u novim generacijama. Bude li, kao što se naslućuje, krovna obavještajna zajednica puki razuđeni epigon naciokracija i partitokracija, naše dugo putovanje u propast će se ubrzati. I onda svi odosmo u p.m. A to sigurno nije engleska oznaka za poslije podne.

Tragom izjave ministra državnog trezora Ante Domazeta

Može li se zbog SDA lopovluka prekrižiti država?

U ponedjeljak, 13. maja, gost Federalne televizije bio je ministar državnog trezora Ante Domazet. Odmjeren, jasan i precizan, na kakvog smo Domazeta, uostalom, i navikli. Ali, bio je previše siguran u ono što je govorio. Bio je supersiguran, naučenosiguran, i da je prekoputa sebe imao prodornijeg novinara, u sekundi bi postao nesiguran. Ali nije. Razlog njegovog gostovanja bio je, naravno, famozni pakistanski kredit iz 1993. od pišljivih 20 miliona dolara koji je za potrebe odbrane BiH "uzeo" tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić. To nije prvi od neočekivanih kredita sa kojima se susreo Lagumdžija i njegov raznoimeni elektriciteti se privlače (aha) tim, ali je ovaj potonji definitivno uvjerio lidera Alijanse i njegove ministre da je zemlja kojom pokušava vladati dubinski dubiozna i da nije nerealno očekivati poziv, npr. bahreinske vlade, za vraćanje kredita od 32 miliona dolara, koji možda jest došao za odbranu države, ali je problem sa Alijinom vlašću bio taj što možda i nije došao za potrebe države. Elem, u Alijinoj i Harisovoj vlasti uvijek je nedostajalo papira. Rat ne može biti izgovor, ne zbog antibosanskih sila, već zbog bosanskih građana koji mogu doći u priliku da moraju vraćati novac o čijim tokovima ništa nisu znali. Ni u ratu, a ni poslije rata. U tom kontekstu razumljivo je Domazetovo odbijanje da prihvati vraćanje pakistanskog i sličnih kredita koji mogu doći na naplatu, ali čuvar državne riznice tu je noć u emisiji Pogledi kazao strašnu i nepojmljivu stvar: da Vlada prihvata samo obaveze nastale do međunarodnog priznanja BiH i nastale od potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora! Zašto je to strašno? Zato što implicira stav da Vlada BiH ne priznaje ratnu BiH, dakle onu BiH koja je u svome nazivu nosila atribuciju Republika i kao takva bila primljena u Ujedinjene narode! Domazet je dao loptu na volej protubosanskim protagonistima bosanskohercegovačkog provizorija: pa ako bosanska vlada ne priznaje ratnu Bosnu, sve je riješeno, priča je završena, nema agresije, genocida, ratnih šteta, samo prefarbana historija… Ne može se selektivno nešto priznavati, recimo da je bio rat a ne priznavati sadržaje tog rata, kao što je, recimo, predstavljanje BiH u inozemstvu, pa i njeno zaduživanje! Druga strana priče su konkretni ratni političari Bosne i Hercegovine, koji su, ako su nenamjenski trošili novac namijenjen državi i narodu u ratu, odgovorni i kroz ustanovljene mehanizme njihova odgovornost se mora i može utvrditi. Ustvari, to je već trebalo započeti! Ali, zbog eventualno odgovornih Silajdžića, Izetbegovića ili bilo koga trećeg, pristati na brisanje povijesti, pristati na diskontinuitet države, graniči se ili sa neznanjem ili sa strahom od veličine dubioza koje dolaze na stol Vijeća ministara. Ipak, taj strah ne može biti razlog nevjerovatne pravne nonšalancije. Pa što bi Radišić pristao na plaćanje bh. kancelarije u Haagu iz budžeta BiH kad ta kancelarija postoji zbog zločina koji su se desili u vremenu što ga, zbog SDA minderkleptokaravane , Domazet ne priznaje. Uvjeren sam da javnost zaslužuje detaljnije objašnjenje Domazetove izjave, ma šta bio razlog tog skandalizirajućeg križanja dogođene povijesti.

Arhiva Dani
257